Art Capital u Grand Palais je svjetski poznata izložba, na još poznatijem mjestu grada Pariza kakvog svi sanjamo i želimo. I ove godine, naš hrvatski akademski slikar Velimir Trnski dobio je svoje mjesto i potvrdio svoj umjetnički renome u Francuskoj. Stižu priznanja, stvaraju se nova poznanstva i mnogi posjetitelji oduševljeno i znatiželjno promatraju crteže i slike Velimira Trnskog.
Nisu samo organizatori ove izložbe zapazili našeg Velimira. Svjetski poznata Zaklada Taylor nagradila je crtež Velimira Trnskog.
“Za mene je to mali Oscar. Od 5000 djela, moj crtež je među prva tri”, ushićeno objašnjava Velimir.
Zaklada Taylor, utemeljena je 1844. godine od strane barona Taylora (1789 – 1879), jedna je od najvažnijih institucija koje djeluju za obranu umjetnika. Njezin poziv podržavanja umjetničkog stvaranja i razvijanja umjetničkih znanja ogleda se u organizaciji izložbi, dodjeli stipendija i nagrada. Utemeljan je na načelu solidarnosti, njena neovisnost i dugovječnost svjedoče o njenoj potrebi.
Trnski o Trnskome
Mojih 73 godine starosti, 50 godina rada i 140 izložbi daje mi za pravo kazati slijedeće:
Ovom izložbom želim dokazati i pokazati moć crteža.
Kad postane u rukama crtača dovoljno kvalitetan, on se odvaja i sam se razvije u višu slobodniju sferu. Trebalo mi je više godina rada, upornosti i neovisnosti da shvatim tu nadgradnju i veselje u kreativnosti. Crtež vodi autora! To je teško postići i samo rijetki imaju tu privilegiju da to osjete, shvate i dožive. Autor može ali i ne mora u potpunosti shvatiti tu nadgradnju. Može je i ne biti svjestan. To se zove “uzvišeno” stanje na jednoj zamišljenoj platformi, na povišenoj temperaturi ili stanje umjetničke genijalnosti, koje autor i nije svjestan. Nešto najbolje u životu kreativca. Crtež je vodilja i razvojni generator likovnih referenci.
Kvalitetan nacrt osigurava dobar i dug život zgrade, pa tako i crtež odražava moć, energiju i likovni genije svog autora. Poimanje ideje i njena realizacija u jednostavnom crtežu jest jedan od najtežih zadataka postavljen pred autora.
Ne slažem se nikako sa mišljenjem pojedinih umjetnika i kritičara kako je crtež manje vrijedan ili nepotreban u kreaciji. Za mene su prolijevanje boje po platnu i tzv. gestualno slikarstvo, kao i slučajni efekti obična likovna masturbacija.
Ne može i ne smije jedan mladi umjetnik sa 20 g. povući crtu na platnu i početi mlatiti praznu slamu o energiji, temperaturi, iskustvu, savladavanju prostora i slično. To su samo puste priče i potrošnja papira.
Znam da je danas sve ili skoro sve dopušteno u umjetnosti, ali upravo je u tome zamka. Pojedinac dovoljno “lud” misli da je odmah po rođenju kreativac i da je sve što on dotakne umjetnost. To nikako ne smije postati normalno viđenje, jer je u biti čista glupost. Bio sam često svjedokom ovakvog ponašanja, potpomognutog od strane zainteresiranih i imućnih pojedinaca, grupa i “emotivnih prijatelja”. Kao u svakoj ljudskoj kreativno-psihološkoj aktivnosti i u umjetnosti postoji ponuda, potražnja i pomodarstvo.
Teško je ostati iskren, dovoljno uporan i snažan da se odupreš zamkama kad si gladan i jadan. Nisam sad tu lažno skroman, ali ponavljam: ofarbati u ultramarin kauč ili maketu krave odmah poslije likovne akademije, te se samoproglasiti najboljim, je praznina bez kreativnog sadržaja. A još gora mi je ona publika koja samo klima glavom i drži neki pametni izraz na licu. To bi značilo da treba zatvoriti sve likovne akademije na svijetu. Umjetnici po takvim pravilima ne trebaju slikati i stvarati… dovoljno je da znaju “filizofirati” o mogućim idejama. Fotografi ne trebaju fotkati… dovoljno im je, da se proglase mentalim fotografom!
Puna mi je kapa takvih nadri-umjetnika, koji su bili jako loši studenti i koji nisu znali nacrtati ni šaku, a ni stopalo. To nije potrebno za njihove “genijalne” ideje. Ali činjenica je i to sa veliko “Č”, da nisu znali, a ni mogli to nacrtati. Za mene su oni pusti i netalentirani glumci i nemaju što raditi na likovnoj sceni.
Sva sreća da postoji danas u svijetu struja mladih stvaraoca iz Rusije, Amerike i Britanije koji su nenadmašni u modernom, otkvačenom, izčašenom, nadrealnom realizmu. Tu je i naš Osječanin Davor Vrankić koji je pravi vanzemaljac u umjetnosti… u crtežu.
Ja sam ponosan što ću vam pokazati svoje umijeće olovkom, rapidografom, ugljenom i tušem na papiru i platnu. Tu nema mojih tjelesnih izlučevina, nema dojenja psa, nema likovne laži i skrivenog netalenta. Ovi crteži su moj dnevnik, moja istina, moje vrijeme, moja ljubav, moj bijes i moje razmišljanje.
Trnski Velimir, 2020.
Velimir Trnski je rođen u Podravini
Od rane dobi slikarstvo je bila njegova strast i njegova jedina preokupacija. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a postdiplomski studij grafike završio je na Akademiji Rietveld u Amsterdamu 1971. godine. Kroz stalna putovanja obogatio je svoje znanje upoznavajući stare tehnike slikanja koje je vješto postavio kao kontrapunkt novim materijalima i idejama.
Trnski „lijepi“ snove i stvarnost na licima svojih modela, istodobno gotovo znanstveno istražujući površinu platna. Racionalno i iracionalno, prošlo i suvremeno, izrazito divlje rukopisom i fotografski realistično, poetično kao dim i temeljno kao što je zemlja – to su glavne karakteristike slike Velimira Trnskog. Trnski je do sada imao 140 samostalnih i skupnih izložbi u Austriji, Belgiji, Njemačkoj, Nizozemskoj, Hrvatskoj, SAD-u, bivšoj Jugoslaviji i Francuskoj. Od 1985. živi i radi u Parizu.
Insternet stranica Velimira Trnskog: www.trnski.com
Bravo na članku i sve najbolje g.Trnskom.
Sutra ću posjetiti izložbu i nadam se upoznati Velimira.