“Proxy wars” – Lekcija iz Vijetnama ničemu nije služila

M4 Carbine

Postoje različiti tipovi sukoba, ali u moderno doba svjedočimo sve većem širenju takozvanih posredničkih ratova ili, kako ih izvorno zovu njihovi izumitelji, “proxy wars”.To su ratovi koje, uz sukobljene strane, podržavaju treće zemlje. Razlozi za rat preko posrednika su slični onima koji pokreću druge sukobe, a to su ekonomski, strateški i geopolitički interesi, koji se uglavnom isprepliću.

Podrška slanjem vojnika, oružja, obavještajnih podataka i opskrbe strana u sukobu uvijek, gotovo matematičkim ritmom, izaziva sve veće sukobe, koji su se s vremenom proširili i izvan granica prethodno zamišljene ratne pozornice.

Logično je da kada jedna frakcija u sukobu ima više resursa od drugih ona ima veće šanse da prevlada i stoga je više motivirana da nastavi rat nego da pristane na sporazum. Ova dinamika u svojoj jednostavnosti, paradoksalno, uvijek komplicira sukobe koje oni koji su ih izazvali navodno namjeravaju “riješiti”.

Osim toga, kada jeda strana traži saveznika, neizbježna dinamika gura drugu stranu da potraži vanjsku potporu, što produljuje rat i povećava razaranja.

Povijest se ponavlja

Antriratne manifestacije SAD 1969

Međutim nekada stvarni pokretači rata naprave pogrešan izračun, kao što se već dogodilo ne tako davno, tijekom rata u Vijetnamu.

To nije teorija, već ono što se dogodilo u svim građanskim i negrađanskim ratovima koji su se dogodili između 1946. i 2002. godine, kao što u članku kojeg je u travnju objavio Foreign Policy objašnjavaju Anthony Pfaff i Patrick Granfield.

“Uloga Sjedinjenih Država u ratu u Vijetnamu je najbolji primjer rizika uloge u posredničkom ratu i njegovih posljedica, kako moralnih tako i strateških”, pišu Pfaff i Granfield.

“Tada je uključenost Sjedinjenih Država započela s nekoliko desetaka vojnih časnika koji su ’50-ih godina prošlog stoljeća poslani kao savjetnici proameričkih frakcija u Vijetnamu, a rat je ’70-ih završio s više od 58 000 poginulih Amerikanaca i komunističkim Vijetnamom”, pišu autori članka za Foreign Policy, koji sugeriraju da su se stvari “otele kontroli” i početna savjetodavna uloga se pretvorila u punu uključenost u Vijetnamski rat i američki poraz.

Isto tako, nedavno u Jemenu, nakon odluke Sjedinjenih Država da na sve načine podrži genocidnu kampanju Saudijske Arabije protiv pokreta Ansarullah i Huti boraca, neminovno je dovela do iranske podrške potonjima i ne naziru se izgledi za mirovni sporazum.

Za Anthonya Pfaffa i Patricka Granfielda je ovaj mehanizam u slučaju Jemena još veći paradoks za Sjedinjene Države, jer “područja Jemena riskiraju da postanu rasadnici ekstremizma i terorizma protiv kojeg su Sjedinjene Države potrošile toliko novca i dale toliko života da ga pokušavaju zadržati  ili iskorijeniti nakon napada 11. rujna 2001.”

No, ovo je viđenje američkih analitičara, jer je nemoguće da planeri rata u Jemenu nisu znali da će se zemlja tijekom rata pretvoriti u sigurno utočište za ISIL i Al-Qaedu Arapskog poluotoka (AQAP). Ove dvije terorističke organizacije danas kontroliraju velika područja zemlje i luku Aden, što je dodatno zakompliciralo put ka miru, što vjerojatno i bio cilj bivše američke uprave. Logika je jednostavna. Tamo gdje se ne može ostvariti pobjeda i postaviti marionetska vlada, treba stvoriti trajnu zonu sukoba i nestabilnosti i čekati pogodan trenutak za promjenu ravnoteža snaga na terenu i ostvariti pobjedu.

Posljedice nekontrolirane potpore

Saudijska vojska

Periodičnost ove dinamike je donekle dokazana, a mijenja se samo oblik potpore. Tome treba pridodati i sustavnu prirodu “difuzije”, pojma kojim vojni stručnjaci ukazuju na neizravne isporuke oružja terorističkim organizacijama, kojima službeno “nije bilo namijenjeno”. Takvim smo epizodama u sirijskom ratu svjedočili bezbroj puta, ali se oružje opet slalo “umjerenim pobunjenicima”, koji su ga držali dan ili dva, a onda predali ili se i sami, naoružani opremljeni pridružili islamističkim terorističkim skupinama. Potom su se slale nove pošiljke, opet s istim ishodom, sve dok na vidjelo nije izbio prikriveni sukoba kojeg su vodili Pentagon i CIA, svatko sa svojim “pobunjenicima” na terenu.

U Jemenu se dogodila ista stvar. Opet “slučajno”. CNN je u ožujku izvijestio kako su američka protutenkovska oklopna vozila isporučena milicijama iz saudijske koalicije završila u rukama džihadista i terorističkih organizacija.

U tom smislu Foreign Policy piše: “Ovo ne bi trebalo biti iznenađenje. Slična se dinamika pojavila u posredničkim sukobima diljem svijeta.”

Zapravo, to se već dogodilo u Afganistanu u vrijeme kada su SAD podržavale mudžahedine u borbi protiv Sovjetskog Saveza.

“Projektili Stinger, koje su Sjedinjene Države isporučile mudžahedinima u Afganistanu, koji su se borili protiv Sovjeta, bili su ključni za njihov uspjeh u borbi protiv Crvene armije. Ali su te pošiljke na kraju iskoristile terorističke skupine i kriminalne bande”, pišu Anthony Pfaff i Patrick Granfield.

S obzirom na sustavnu dinamiku posredničkih ratova, jasno je da odgovornost za komplikaciju konflikta neizbježno pada na zemlju koja intervenira izvana. Nikada kao u modernom dobu, gdje je fenomen posredničkih ratova postao neobuzdan, potreba da se spriječe takvi sukobi ima najveći prioritet. Prvo, kako bi se izbjeglo prostorno i vremensko širenje ratova čije posljedice mogu postati nesagledive. Drugo, dovoljno se sjetiti Iraka, zemlje u kojoj nema mira još od prve američke intervencije 1990. godine.

Za rješavanje međunarodnih sukoba su stvoreni Ujedinjeni narodi, čija uloga, na žalost, posljednjih nekoliko godina sve više slabi. Upravo sada, kada bi služila više nego ikada prije.

Naravno, iluzorno je očekivati da će se Washington odreći ove taktike u pokušaju uništenja svojih konkurenata, koje je zbog njihove rasuće uloge i utjecaja u međunarodnoj zajednici proglasio “neprijateljima”. Uz te zemlje, treba navesti i Iran, koji ne predstavlja nikakvu prijetnju Sjedinjenim Državama, ali su korumpirani američki dužnosnici dobili zadaću da unište Islamsku Republiku i njezine saveznike, samo zato što ih Izrael smatra prijetnjom.

Logičan je zaključak da bi Sjedinjene Države, kako bi odustale od prakse posredničkih ratova, što neizbježno vodi do većeg nasilja, smrti i razaranja, trebao jedan novi Vijetnam, gdje su u početku poslale skupinu vojnih savjetnika, a izašle s velikim gubicima i političkim porazom u kojem su izgubili ne samo komunistički Vijetnam, već utjecaj u cijeloj jugoistočnoj Aziji.

23
Ostavite komentar

avatar
10000
 
12 Grupirani komentari
11 Odgovori unutar grupe
0 Pratitelji
 
Komentar koji izaziva reakcije
Najaktivniji komentar
21 Komentatori
DujeIvexIvexfarreeoddball Zadnji aktivni komentator
  Pretplati se  
Obavijest
Tiha voda.
Gost
Tiha voda.

U hrvatskoj jedino zivi zid govori o tome kome je slano oruzje za vrijeme milanoviceve vlade.iako bi bez sumnje to provele i hdz bitange.buzin upravlja svim politickim strukturama u hrvatskoj pa je tako slano i oruzje za bliski istok.jos jednom naglasavam,blizi se tocka usijanja jer je izrahell konacno posadio sve svoje duznike u washingtonu i ovi ce bez pogovora vratit te dugove,korupcija svemirskih razmjera.jedino sto zio fasiste sad moze zaustaviti je strah.izrael se mora bojati,ne toliko da ce i on morati podnijeti neka razaranja i zrtve vec da se nikad nece oporavit.a mozda potpuno izgubiti.samo uplaseni ce se kontrolirati. I tu je pitanje..STO CE UCINITI RUSIJA I KINA?ne kroz neko vrijeme nego sad.

kwervnqewfiqewfrbqwerbfierw
Gost
kwervnqewfiqewfrbqwerbfierw

Rusija i Kina će čekati dok ne dođu do Moskve i Pekinga.

Riddick
Gost
Riddick

Svaki rat se pre ili kasnije zavrsi mirom izmedju 2 strane, problem je sto Americka strana cesto hoce ceo kolac a ne deo i onda se sve vremenom komplikuje geometrijskom progresijom.
https://youtu.be/DmbOura844s

oddball
Gost
oddball

tu dobro rezoniraš, skoro dva desetljeća SAD je imao jedinstvenu poziciju da je jedina svjetska sila, ne samo elita niti njihova javnost nikako da se adaptira na multipolarni svijet što ih hendikepira u smislu da dogovorima sa protivnicima izvuku za sebe koristi čak i u porazu, npr. Britanija je prestala već krajem 19 stoljeća biti vodeća sila, ali mudrim postupnim povlačenjem dugo godina su izvlačili puno više utjecaja u svijetu nego im je i ekonomska i vojna snaga na papiru omogućavala, pa i danas UK politički razdirana oko brexita ima svoju težinu u svijetu veću nego bi površni promatrač pretpostavio

Tiha voda.
Gost
Tiha voda.

Bravo!!mozda jednom dodje iz glave u guzicu ljudima.vladari svijeta nemaju svoju domovinu,ne znaju sto to znaci.imaju samo svoje”gmazovske”sekte i cijede covjecanstvo.

Har Megiddo
Gost
Har Megiddo

Jedno test pitanje: što je za američke bandite osnovni cilj bilo kojeg rata?

1. pobjeda;
2. da traje što dulje bez obzira na ishod.

Točan odgovor na ovo pitanje je temeljna polazšna teza svih analiza koje se bave sudjelovanjem SAD-a u ratovima širom globusa, bili oni proxy ili “obični”.

Tiha voda.
Gost
Tiha voda.

Hmmm…mozda 3. Da rat traje vjecno.kako je rekao george carlin u nastupu 1991.g.”nasa drzava postoji malo vise od 200godina a vec smo sudjelovali u vise od 20 ratova”…a ta brojka od 1991 je uvelike narasla.

farree
Gost
farree

Radi se o Orwelu. Vjecni rat koji se koristi kao opravdanje sopstvenog rezima. Bez ratova bi se Ameri mogli da dodju u iskusenje preispitivanja vlastitog rezima (vladajuce plutokratije). Ratom se uspostavlja logika Vanrednog Stanja i ukida (suzava) sloboda misljenja i djelovanja, kao osnovi demokratskog djelovanja

eks
Gost
eks

Zapata, u pravu si. Treba dodati i to da je angažovanjem “trećih lica” za ratovanje američka pohlepna psihopatska elita uspela postići 3 stvari: ratovi su podsticaj za industriju oružja, … ne ginu (u većem broju) Amerikanci (kao u Vijetnamu) što sprečava pobunu naroda i aktiviranje antiratnih aktivista i organizacija,… prodaja oružja i porobljavanje drugih država omogućava profit i pljačku. Sve to je karakteristično za američku “demokratiju”, koju su nam veoma dugo “prodavali” , kao dostignuće “slobodnog” i “civilizovanog” zapada. Ne treba da čudi, imajući u vidu to, da Amerikom vladaju potomci robovlasnika, gangstera i fašista.

Ivo
Gost
Ivo

Vijetnam je bio i isplaniran da traje što dulje, nema tu miskalkulacije. Jedina lekcija koju bi lihvarski štakori shvatili je sveobuhvatni nuklearni udar po osovini zla i fizičko izdvajanje i eliminacija odgovorne bezdomovinske elite

Kolega 105
Gost
Kolega 105

Amerikenjci generalno imaju problem da jako sporo uce ali jako brzo zaboravljaju.

Ivan
Gost
Ivan

L.R. jebal ti vrag ( vrag ne postoji, postoji samo Viša sila- Bog, Alah . . . ) zadnju nogu!

nessy
Gost
nessy

@Emiliano, tocno, njih zanima samo kaos, jer u kaosu se ne stvaraju rivali, i dogadjaju su sve moguce i nemoguce vrste pljacki, zloupotreba, i malverzacija sa prirodnim bogatstvima unistenih zemalja. Pa i rat Iran-Irak je izazvan od Americkih razbojnika, pa su naizmjenicno pomagali zaracene strane (oruzjem, novcem, obavjestajnim info, satelitskim snimkama), samo da bi sprijecili kraj rata, i zadrzali status quo. Cak su i u njihovim vijestima, cas Iracani, cas Iranci bili zlocinci, naizmjenicno, zavisno od dnevno-politickih potreba. Eto, Ameri bi dali i zadnju kap tudje krvi za sirenje “dekoracije”, kako je netko zakljucio.

Ivan
Gost
Ivan

Odličan članak!

oddball
Gost
oddball

selektivno čitanje i povijesti i sadašnjosti., primjerice proxy rat u Siriji vode i Turska i Quatar i Iran i Rusija i SAD sa zapadnim partnerima i tu se itekako vidi da su neki od aktera vrlo pomno proučili lekcije iz povijesti, primjerice najveća strteška prednost rusije je sami assadov režim, dakle oni nisu ti koji su rušili režim nego se oslanjaju na legalnu aktualnu vlast i oko tih premisa su izgradili svoju strategiju, tj. 2015. kada je počelo opasno m irisati na assadov kraj rusi su preuzeli više rizika i praktično vojno intervenirali, ali vrlo oprezno poučeni afganistankim iskustvom, zapravo kako je stabilnost assdadova režima rasla toliko su rusi snažnije grizli u sirijski kolač, sa druge strane SAD i EU su u Siriji igrali sa minimalnim ulozima kad je njihov direktan vojni angažman u pitanju, opet zbog komparativne prednosti i obavještajne prisutnosti i Assadovog aparata i Rusa, SAD je bio osuđen na propast jer nije imao ništa tkz. oporbi za ponuditi, a prešutnim podržavanje islamističkim teroristima polučili su samo kontraefekt,…… drugi primjer je recimo Libija gdje je SAD sa Francuskom odradio gotovo savršen proxy rat koji je vrlo brzo srušio Gadafia, ali problem je bio nedostatk dugoročne strategije, pojednostavljeno, nisu imali ideju što sa Libijom nakon Gadafija i to je zemlju bacilo u kaos koji i danas traje,…… primjer treći je Jemen, tamo je Iran preko svojih Houti proxya potaknuo pobunu za svrgavanje prosausi režima, ako je akcija tekla u smjeru brzog uspjeha Saudi su odgovorili brutalnom agresijom i zločinom protiv Jemena, najprije proxy snagama i plaćenicima potom i vlastitim snagama

Ivex
Gost
Ivex

Cilj Usa je rat bilo gdje jer već perko 200 god nikakvoga rata nema na njihovom teritoriju ili blizu Usa tako da bilo kakav rat na Bliskom Istoku ili Aziji Amerima odgovara.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik