Bruce Springsteen: Nebraska

Bruce Springsteen

Sa albumima “Born to Run” (1975.) i “Darkness on the Edge of Town” (1978.) Springsteenova karijera je zasluženo u stalnom usponu. Nakon prvog pravog svjetskog uspjeha sa slijedećim albumom “The River” iz 1980., te intenzivnog koncertiranja sa E Street Bandom, Springsteen se povlači u intimu svoga doma kako bi skladao materijal za slijedeći album.

U drugoj polovici 1981. rađa se gotovo gomila uradaka koje je naposlijetku trebalo uobličiti za prezentaciju suradnicima (poglavito Landau, Plotkin, Van Zandt) i članovima E Street Banda. Tako 3. siječnja 1982. i u narednih nekoliko dana nastaju famozne demosnimke na kaseti kućne izrade koje će dijelom postati po konačnoj Bruceovoj odluci album “Nebraska”. Ostali materijal je bio podoban za rad sa bendom i uglavnom se direktno naslanja na budući album “Born in the U.S.A.” (primjerice naslovna “Born in the U.S.A”, “Child Bride” kasnije izrasla u “Working on the Highway” i “Downbound Train”),  koji će definitivno potvrđiti planetarnu slavu i zacementirati vanserijski zvijezdani status čovjeka zvanog The Boss.

Born in the U.S.A.” izdan je sredinom 1984. i pobuđuje groznicu na svjetskim diskografskim tržištima. Diljem Amerike albumi ponekad čak ne stižu na police prodavaonica, već se prodaju izravno iz dostavnih vozila. Za razliku od tog izrazitog komercijalnog uspjeha (općenito najprodavaniji Springsteenov album), “Nebraska” u tim relacijama prolazi znatno manje zapažena. Međutim, njen uspjeh i veličina mjeri se potpuno drugačijim parametrima.

Album se pojavljuje na tržištu 30. rujna 1982. pod etiketom “CBS” i sadrži deset naslova, redom: “Nebraska”, “Atlantic City”, “Mansion on the Hill”, “Johnny 99”, “Highway Patrolman”, “State Trooper”, “Used Cars, “Open All Night”, “My Father´s House” i “Reason to Believe”. Crno-bijela zrnata fotografija naslovnice omota pruža nam pogled kroz vjetrobransko staklo automobila na ravnu cestu i tmurno sivilo horizonta škrte ravnice, te sugerira ugođaj albuma.

Bruce je sam. Njegovi vokali su meki, a instrumentarij uglavnom asketski – tek gitara i usna harmonika, te umjesto gitare pokoji drugi žičani instrument radi adekvatnijeg ugođaja, kao i u rijetkim slučajevima klavijature u pozadini. Snimke ciljano pružaju komornu atmosferu, tako da se na nekoliko mjesta čuje i škripa  stolice na kojoj Bruce sjedi u svojoj sobi i rasterećeno, ali staloženo pjeva i svira.

Kako je to inače Springsteenova specijalnost, i ove su pjesme priče koje pričaju njegovi likovi (u prvom licu). Mahom su to persone iznikle iz radničkog miljea kojima je iz ovih ili onih razloga uskraćena prilika za bilo kakvu šansu. Svi se oni kreću prema ili se već nalaze u epizodama i situacijama koje ne dopuštaju ostvarenje (američkog?) životnog sna. Ogoljeli su to ljudi, posrnuli i zaglavljeni u bijedi, onoj materijalnoj, ali počesto i duhovnoj. Za njih nema izlaza iz devijantnosti i već počinjenih zastrašujućih zločina (naslovna tema “Nebraska”), ili iz plesa s ove i one strane zakona (“Highway Patrolman”). Opći rasap i beznađe, bojažljiva molitva i uzaludnost, tjeskoba i strahovi niti su koje povezuju ove priče gorkog okusa u konačnu cjelinu. “My Father´s House” duboko je intimno promišljanje, a tek završna tema “Reason to Believe” pruža nježni kontrapunkt prethodno ispričanom, dajući tračak nade u (neko) bolje sutra (“Still at the end of every hard-earned day people find some reason to believe”). Bruce nikoga ne osuđuje i nikoga ne uzdiže – samo su priče ispričane.

Album posjeduje elemente folk izričaja tek uvjetno, jer valja uvažiti činjenicu da je sveprisutna izrazita osobnost Springsteena kao umjetnika. Sukladno tome valja reći da je ovdje jasnije i određenije ozračje tzv. heartland rocka čiji je Sprihgsteen jedan od rodonačelnika.

“Nebraska” je dobila vrlo pozitivne ocjene stručne kritike i hvalospjeve odanih poklonika, i to sasvim opravdano jer radi se o snažnom i uvjerljivom djelu danom duboko emotivno i iskreno, te predstavlja bitan doprinos Springsteenovom opusu, koji po umjetničkoj vrijednosti ide uz bok onih Roberta Johnsona, Woodyja Guthriea i Boba Dylana.

Pretplatiti se
Obavijesti o
6 Comments
Najstariji
Najnoviji Najviše komentiran
Inline povratne informacije
Pogledaj sve komentare
jale
6 godine prije

Sve sam više uvjeren da je rock jedna od najvećih marketinških prevara civilizacije, zato više ni rock ni Spreengsteen. Imao sam originale ovih izdanja, čak sam i furao maramu ko on i radi njega. Ali to je bilo tada, a danas radije poslušam Halida i Šabana.

Bill Clinton
6 godine prije

Prava imperijalistička glazba…

© 2023 – Portal Logično

POVEZANE VIJESTI