Jim Hall: Concierto – ili kako se može zavoljeti Jazz

Kao što to često znade biti u životu, one lijepe stvari se događaju sasvim slučajno. Pisac ovih redaka bio je daleke 1976. godine uglavnom najobičniji gradski pubertetlija, sav u svijetu hard i glam rocka, te lutanja onim što se uvjetno nazivalo progresivom.

Naravno, i nadolazeći punk se osjećao u zraku, baš kao i tome slične izvedenice. A jazz? Pa čulo se da to postoji, ali bješe to nešto za odrasle, uglavnom daleko u magli, te apsolutno dosadno i malko prenaporno. I onda obrat – stjecajem sretnih okolnosti toga ljeta u ruke i na gramofon mi dolazi Concierto. Ukratko, ako se želite otisnuti u jazz vode (i sve ono što se pod tim razumijeva), ne bi se moglo reći da ima bolje preporuke od ovog veličanstvenog albuma.

Radi se ponajviše o sretnom variranju između coola i modern postbebopa/bebopa, a zahvaljujući vrhunskoj produkciji Creeda Taylora sve je filigranski sazdano u najboljoj maniri mainstreama.

Materijal je snimljen 16. i 23. travnja 1975. u studijima Van Gelder, N. Jersey, SAD, te je album iste godine isporučen na tržište od strane kuće CTI (Creed Taylor Inc.). Znana reizdanja su iz 1997. i 2011. (CD), te 2008. (vinil), pod etiketom Epic/Sony Masterworks. Ta izdanja uključuju snimke izvedbi koje su izostavljene na izvorniku.

Uz Jima Halla (1930.-2013.), jednog od najcijenjenijih jazz-gitarista svih vremena, odabranu ekipu glazbenika čini zaista impresivna lista legendi iz jazzlanda. Zajedno sa Hallom, prvu liniju drže alt-saxafonist Paul Desmond (1924.-1977.) i trubač Chet Baker (1929.-1988.), dok besprijekornu potporu daju pijanista “Sir” Roland Hanna (1932.-2002.), kontrabasista Ron Carter (1937.) i bubnjar Steve Gadd (1945.).

Album otvara Porterov standard “You´d Be So Nice To Come Home To” u lepršavom swing ozračju. U nastavku su Hallove skladbe, zahtjevnija “Two´s Blues” i komunikativnija “The Answer Is Yes”, da bismo se približili naslovnoj temi “Concierto de Aranjuez” koja je osnovni motiv nastanka albuma.

Radi se o zaista antologijskoj 19-minutnoj obradi istoimene kompozicije za klasičnu gitaru i orkestar u tri stavka španjolskog kompozitora Joaquina Rodriga (1901.-1999.).

“Concierto de Aranjuez” je najpoznatije Rodrigovo djelo napisano 1939. premijerno izvedeno u Barceloni koncem 1940., te zasluženo nosi slavu nebrojenim izvedbama eminentnih orkestara diljem svjetskih pozornica. Uz česta izvođenja u izvornom klasičnom obliku, djelo je doživjelo mnoge žanrovski različito obojene obrade, te korišteno u više filmova. Ovdje valja izdvojiti popularan drugi stavak na kojeg se referira Miles Davis u suradnji sa svojim kućnim aranžerom Gilom Evansom, a na epohalnom albumu Sketches of Spain iz 1960. godine.

U slučaju Hallovog albuma, posebnost je u tome što je “Concierto…” obrađen i izveden u cijelosti, te primjerice na vinilnom izdanju zauzima čitavu B stranu. Zasluge za studiozan aranžman i odmjerenu dirigentsku palicu pripadaju znamenitom Donu Sebeskyju, bez čijeg doprinosa zasigurno ne bismo imali tako elegantan i vanserijski uradak.

U nastavku slijede prvotno neobjavljene Ellington-Strayhornova “Rock Skippin´”, Hall-Carterova “Unfinished Business”, pa alternativne verzije “You´d Be So Nice To Come Home To”, “The Answer Is Yes” i ponovo “Rock Skippin´”.

Hall, relaksirano i uspješno zaobilazi zamke liderstva, pa igra ulogu prvoga među jednakima – nema presviravanja i nametanja ni od kojeg člana u sekstetu – svi korespondiraju savršeno. Desmond je uvijek vrhunski, Baker iznimno raspoložen, Hanna diskretan i profinjen, a Carter znalački opušten u kontroli ritma, baš kao i Gadd koji se kao svestrani glazbenik iznad svih očekivanja uklopio u ovo do srži jazzersko bratstvo. Kao rezultat toga cijeli album zvuči s mjerom, uravnoteženo, rafinirano i prozračno, te uvijek svježe spremno za slušanje. Ukratko, ovo je remek djelo i zadivljujući album… zahvaljujući kojem se može zavoljeti jazz!