Vojnici se najčešće spominju kao stražari. Ljudi stražare i za vrijeme poplava. I noćni čuvari, portiri u firmama stražare. Postoje i počasne straže.
Ali da stražari drveće pored puta, to je baš rijetkost. Eto, ja svakog radnog dana prolazim pored jednog takvog drvenog stražara koji me svaki put po vojničkom običaju pozdravi. Doduše, taj pozdrav mi je u nekim detaljima baš neobičan i nejasan, ali već sam se navikao na njega pa više i ne postavljam mnogo pitanja.
Prvi put kad sam išao na posao bila mi je neobična sama ta činjenica da me drvo pozdravlja. Salutira, kao pravi vojnik. Jednu ruku, odnosno granu, savije i prinese čelu, to jest krošnji. Kad sam se vratio s posla, opet isti prizor. Samo odmah mi je palo u oči da me je prvi put pozdravilo pravilno, desnom rukom, a u povratku lijevom. Kasnije sam shvatio da to čini svakoga dana. Pitao sam se želi li mi to drvo tako izraziti veće poštovanje kada idem na posao, nego kad se vraćam s posla? Ali ubrzo sam shvatio da je drvo jednoruko, da ima samo jednu granu pa nema izbora ako želi pozdravljati, može samo tom rukom.
Moram priznati, osjećam se važnim i ponosnim što mi drvo, još ovako veliko i snažno, iskazuje takvo poštovanje. Nikada, ama baš nikada nisam prošao, a da me ono, u stavu „mirno“ ne sačeka i salutira. Pa, zaboga, i vaši najmiliji nekada su mrzovoljni pa vam pozdrav samo promrse kroz zube. Nekada i zaborave pozdraviti, a nekada vam umjesto pozdrava kažu ružnu riječ, opsuju ili vam pokretom ruke pokažu kako vas ne zarezuju. Većina ljudi koje sretnete ne udostoje se ni pogledati vas, a kamoli pozdraviti. A ovo drvo nikada, ni po zimi ni po vrućini; ni po snijegu ni po kiši, nikada ne zaboravi učtivo iskazati svoje poštovanje.
Nekada pomislim kako se ono sprda sa mnom, da to njegovo pozdravljanje nije ništa drugo do izrugivanje. „Ko sam ja i čime sam zaslužio da me tako cijeni? Ma, je li to ono mene…!? Čuj, mene ovakvog da pozdravlja drvo! I to onakvo! I onoliko! Ma, to ga je sigurno neko nagovorio da mi se izruguje zbog nečega, ali ko, i zbog čega? Da nije onaj…? Ma ne, on se nikada ne bavi takvim stvarima. Ali onaj… onaj… Hm?! On bi mogao… Ali ne! Ne, ne, ne bi taj, garant! Nije on takav čovjek! Uostalom, ne bi ovo drvo, ovakvo ozbiljno i otmjeno, dozvolilo sebi da ispunjava nečije glupe hirove.“ I tako, uvjerim sam sebe da sam ipak važan, da drvo ima sasvim dovoljno razloga da se prema meni ponaša baš tako kako se ponaša.
Sada idem svako jutro na posao pun elana. Već ujutro neko mi pokazuje kako sam mu važan. I to ne bilo ko, nego drvo! Velika stvar je u životu imati drvo na svojoj strani. Eh, što je život lijep!

5 komentara
Stavit ću mobitel da mi zvoni u pet ujutro, ustat ću i u pet i deset već krećem…Ne,ne. Ne ide to tako. Zvonit će mobitel, a ja ću ga kao neprijatelja, kao krvopiju komarca gađati prstima po mračnoj sobi, zar je već pet sati, još mi se spava,jebemti. Skuhat ću kavu, smotati jednu cigaretu dok zakuha i pijuckati. Tek onda ću se umiti, počešljati (dok još imam što), obući, ionako trebam krenuti tek u pet i po.
Da, trebaju nam navike. Navike su naša sidra koja nas drže unutar stvarnosti. I nisu one jedina sidra. Imamo ih još. U šest će proći autobus, malo kasnije će sa sporedne ceste izaći crveni golf šestica, iza onog stabla je lijepa kuća. Sidrišta su i stabla. Poslije rata sam išao vidjeti svoju njivu. Nisam bio na njoj deset godina. Minirano. Onda su došli Mungosi razminiravati s onim svojim strojevima nalik oklopljenim buldožerima. Slobodno. Može se ići.
Glupo je stradati od mine. Nekako uzaludno, mada nema ni u jednoj smrti nečeg svrhovitog. Na križanju staze, kako i treba, nisam išao lijevo, pa znam ja put do moje njive. Kao da sam jednom išao tamo!? Pokraj onih hrastova pa desno i…Što je sad ovo? Nema hrastova, nema graba, nema ni jasena (sve počistili Mungosi). Nisam znao kako dalje. Vrtio sam se više od jednog sata. Ni jedan putokaz (a u polju su putokazi stabla). Jedva sam našao njivu. Budem li ovo komu prepričavao, neće mi vjerovati ili će reći nešto kako ionako nisam neki radnik. Briga me što će reći. Mislio sam o tom što reći njivi, što reći zemlji. Kako joj objasniti zašto me nije bilo i zašto je ona, spremna za rađanje stajala tako dugo neobrađena, nezasijana, zašto sam dopustio da po njoj raste korov, da se već nekakvo divlje drveće po njoj kočoperi.
Ne može se razgovarati sa zemljom. To su tlapnje sanjara koji svoje unutarnje monologe u mašti pripisuju neživom. Dobro. Neka je i tako. Znam da nije, ali bolje je drugima dati za pravo, znajući koliko ne znaju, nego li se raspravljati uzalud.
Idem sad na istu njivu. Više nije samo njiva. Na njoj su stabla koja sam posadio. Sad su moja stabla putokazi i drugima. Neće se izgubiti. Nikad više.
Moje je srce banatsko polje:preorano,zasijano,okopano… Zasto su ipak tuzni suncokreti?
Zato jer nema očiju pred kojima bi se uznosili.
Alerik. !!!!!
Gospodine Ivo, Vasa pripovijest odmah me asocora na G. Viteza i njegovu pjesmu”Kad bi drvece hodalo…” Kada bi drvece hodalo ,ja bih pisao narandzi s juga da dodje kod mog bolesnog druga.”