Drvo na straži

Vojnici se najčešće spominju kao stražari. Ljudi stražare i za vrijeme poplava. I noćni čuvari, portiri u firmama stražare. Postoje i počasne straže.

Ali da stražari drveće pored puta, to je baš rijetkost. Eto, ja svakog radnog dana prolazim pored jednog takvog drvenog stražara koji me svaki put po vojničkom običaju pozdravi. Doduše, taj pozdrav mi je u nekim detaljima baš neobičan i nejasan, ali već sam se navikao na njega pa više i ne postavljam mnogo pitanja.

Prvi put kad sam išao na posao bila mi je neobična sama ta činjenica da me drvo pozdravlja. Salutira, kao pravi vojnik. Jednu ruku, odnosno granu, savije i prinese čelu, to jest krošnji. Kad sam se vratio s posla, opet isti prizor. Samo odmah mi je palo u oči da me je prvi put pozdravilo pravilno, desnom rukom, a u povratku lijevom. Kasnije sam shvatio da to čini svakoga dana. Pitao sam se želi li mi to drvo tako izraziti veće poštovanje kada idem na posao, nego kad se vraćam s posla? Ali ubrzo sam shvatio da je drvo jednoruko, da ima samo jednu granu pa nema izbora ako želi pozdravljati, može samo tom rukom.

Moram priznati, osjećam se važnim i ponosnim što mi drvo, još ovako veliko i snažno, iskazuje takvo poštovanje. Nikada, ama baš nikada nisam prošao, a da me ono, u stavu „mirno“ ne sačeka i salutira. Pa, zaboga, i vaši najmiliji nekada su mrzovoljni pa vam pozdrav samo promrse kroz zube. Nekada i zaborave pozdraviti, a nekada vam umjesto pozdrava kažu ružnu riječ, opsuju ili vam pokretom ruke pokažu kako vas ne zarezuju. Većina ljudi koje sretnete ne udostoje se ni pogledati vas, a kamoli pozdraviti. A ovo drvo nikada, ni po zimi ni po vrućini; ni po snijegu ni po kiši, nikada ne zaboravi učtivo iskazati svoje poštovanje.

Nekada pomislim kako se ono sprda sa mnom, da to njegovo pozdravljanje nije ništa drugo do izrugivanje. „Ko sam ja i čime sam zaslužio da me tako cijeni? Ma, je li to ono mene…!? Čuj, mene ovakvog da pozdravlja drvo! I to onakvo! I onoliko! Ma, to ga je sigurno neko nagovorio da mi se izruguje zbog nečega, ali ko, i zbog čega? Da nije onaj…? Ma ne, on se nikada ne bavi takvim stvarima. Ali onaj… onaj… Hm?! On bi mogao… Ali ne! Ne, ne, ne bi taj, garant! Nije on takav čovjek! Uostalom, ne bi ovo drvo, ovakvo ozbiljno i otmjeno, dozvolilo sebi da ispunjava nečije glupe hirove.“ I tako, uvjerim sam sebe da sam ipak važan, da drvo ima sasvim dovoljno razloga da se prema meni ponaša baš tako kako se ponaša.

Sada idem svako jutro na posao pun elana. Već ujutro neko mi pokazuje kako sam mu važan. I to ne bilo ko, nego drvo! Velika stvar je u životu imati drvo na svojoj strani. Eh, što je život lijep!