Korelacija: Odumiranje sela i seksualna edukacija

Oni mogu, a mi ne možemo!? Pa zar su oni pametniji od nas,? Jesmo li mi gluplji od njih? Ovakva pitanja dođu na red svaki put kad svjedočimo uspjesima drugih ili se suočimo sa spoznajom koja nam govori koliko su ti drugi bolji od nas.

Što možemo? Prihvatiti neke stvari kao nepromjenjive činjenice ili…?

Ili možemo vidjeti kako su to neki drugi postali bolji od nas. Možemo ih pitati za savjet, za pomoć, ako su voljni otkriti nam svoje tajne. Ako nisu voljni?

Onda nam nema druge nego stvoriti vlastiti model, smisliti svoj način na koji možemo uspjeti. Imamo li dovoljno onih koji u slobodno vrijeme mudruju, prave se pametni, od kojih neki stvarno jesu mudri, a drugi tek glume mudrost, možda se dosjetimo načina na koji ćemo postati i bolji od onih s kojima se uspoređujemo.

Da bismo bili ikakvi, najprije trebamo biti. Postojati. Nije neko otkriće tople vode, već je riječ o preduvjetu. Za sebe same znamo da postojimo, ako ne prije, onda barem kad ogladnimo ili kad nam se netko obruši na emocije pa reagiramo. Ali mi ne postojimo kao otoci, sami za sebe. Pogotovu ne u ovom kršu. Postojimo i kao zajednica. Selo recimo. Ili općina. Kakvo je selo, ovisi o seljacima. Kakva je općina, ovisi i o žiteljima općine. Ako je riječ o ruralnoj općini, a naša je takva, onda je također riječ o seljacima.

Dakle, mi seljaci možemo postojati kao poštapalica ljudima iz grada, kao oni kakvi ljudi ne trebaju biti. Neuki, priprosti, nemirišljavi (drugi izraz za ‘smrde, ne kupaju se’), oni koji psuju, otkidaju slova od većine riječi dok ih izgovaraju, manje –više nerazumljivi i polupismeni.

Možemo biti i bogati, domišljati, sposobni, talentirani i tiha patnja za sve one zatočene po gradskim krletkama koje oni bahato nazivaju stanom, a ni dvorišta, ni kučeta, ni mačeta, kamo li kakve voćke, vrta.

Bili oni prvi ili ovi drugi, očito nam je zajednička identifikacija sa selom, općinom u kojoj živimo. Mi sami se ne moramo uopće osjećati seljacima, niti stanovnicima sela, iako objektivno jesmo, poanta je u tomu da će nas tako gledati drugi, oni koji ne žive s nama, oko nas, kraj nas.  Postojimo i kao župljani svoje župe. Koliko je bolji svatko od nas pojedinačno, toliko smo bolji i kao kolektiv.

Između sebe se možemo prepirati, možemo biti različitih političkih opredjeljenja, možemo biti ljuti neprijatelji spremni potući se za svoj politički odabir i sve je to ok, dio folklora. Međutim, u odnosu na druge općine, gradove, svatko od nas osobni identitet zamjenjuje za kolektivni,  drugi ga promatraju kao predstavnika našeg kraja, da ne kažem Općine.

Upravo zato ćemo se u nekom gradu javiti čovjeku iz svog sela s kojim baš i nismo u dobrim odnosima. Zato jer smo tamo Mi, a kad se vratimo kući, možemo opet razdijeliti se na ‘ja’ i ‘on’.

Tako reagiramo i u slučaju kolektivne ugroženosti, bilo od vremenske nepogode, od požara, poplave, od ugroženosti divljim zvijerima ili od ratne agresije. To je dio našeg genetskog koda.

Relativno lako je napadne li nas poznati ‘neprijatelj’, svejedno je bili to virusi, divlje zvijeri ili divlji ljudi. Puno je teže obraniti se od neobjavljene agresije nepoznatog, neidentificiranog neprijatelja. Najteže je obraniti se od agresije za koju niti ne znaš da je u tijeku.

Jednoj od tih podmuklih agresija smo izloženi već nekoliko desetljeća. Radi nje smo izgubili na tisuće života što je ravno katastrofi. Dogodi nam se neka pojedinačna  nasilna smrt jednog čovjeka pa smo tjednima i mjesecima u tugi, a ovdje su nam se dogodile tisuće smrti i preko toga prelazimo šutke!

Točnije, nisu nam se dogodile tisuće smrti, već – nije nam se rodilo tisuće života!

Krenemo li kroz bilo koje selo brojati napuštene kuće, zaprepastit ćemo se kad vidimo do kojeg broja moramo brojati. Puno ih je. No, to nije katastrofa. Ona se krije u slijedećem brojanju: koliko je kuća u kojima žive neoženjeni ljudi, a za ženidbu sposobni?

Kad si Općina u kojoj živi tek starčad, nisi u problemu. Na njegovom kraju si. Još koja smrt i gasi se selo. No, mi još uvijek nismo u toj situaciji, ali k njoj jurimo. Na stranu svi gospodarski problemi, sva iseljavanja, sve udaje naših cura u druge krajeve (uvijek je tako bilo i bit će), na stranu i radna mjesta, gospodarski razvoj, sve to su drugorazredni problemi. O ovom prvorazrednom – neženidbi muškaraca ne želimo znati ništa, ne činimo kao zajednica ništa i ne rješavamo ništa.

Nekad, u ne tako dalekoj povijesti, uglavnom su se dogovarali brakovi, bračni posrednici su bili roditelji, rođaci, a sve fešte do kojih je puk držao bili su zapravo okupljališta za cure i dečke spremne za udaju – mjesta za okupljanje, upoznavanje, druženje i ljubovanje. U suvremenom dobu koje bliješti modernošću, takvih fešta više nema. Neko vrijeme smo kao zajednica držali do koncerata, plesnjaka, naša mladost je organizirala događaje koji su okupljali muško i žensko u krugu od 50 km. Organizirali smo nogometne turnire. Na neki način smo nekadašnje fešte umnožili i stvorili puno više prilika za upoznavanje mladih ljudi. Vidjeti i biti viđen – uvijek je dovoljno za mladost.

Čini se da su depopulacija i današnji izostanak takvih događanja  u korelaciji. Nema jednog, nema ni drugoga.

Imamo neprijatelja i protiv tog opasnog i podmuklog neprijatelja moramo stati u stroj, smisliti strategiju i krenuti u bitku!

Koja će se voditi na barem dva fronta. Na jednom moramo svoju sredinu nizom aktivnosti učiniti poželjnom za život, centrom kulturnih događanja cijelog kraja, podizanjem kvalitete života – sve to radi vlast koja se trudi u svojim zadanim okvirima. Te okvire ta vlast mora proširiti i shvatiti da dosadašnjim načinom putujemo sigurno u svoj nestanak. Ulagati u žive barem onoliko koliko se ulaže i u mrtve.

Drugi front je – edukacija.

Svi uzimamo zdravo za gotovo da o odnosima znamo sve, da ne trebamo učiti, da nam nikakvo seksualno obrazovanje nije potrebno jer ‘to ionako svatko za se nekako nauči’. Ako i jest tako, po rezultatima vidimo da nam učenje u tom području nije bolja strana.

Svi smo propustili seksualno obrazovanje u školama samo zato jer ga nije ni bilo. Ono što smo naučili tijekom života, možda je dovoljno, možda je za ocjenu dobar, a možda je i sasvim nedovoljno. Ne znamo jer smo odnose između muškarca i žene te seksualnost tabuizirali, pretvorili u nešto o čemu se ne govori, osim u ‘šporkim’ šalama.

Trebamo organizirati seriju tribina s vrsnim predavačima s temom –  seksualnost. Ne moraju to biti certificirani stručnjaci koji će tražiti honorare, imamo ih dovoljno među nama. Mnogi su se ostvarili kao roditelji koji su to postali bez ikakvog seksualnog obrazovanja, šteta je da to znanje stoji u njima, a da naša mladost o tomu ne zna ništa te u odraslo doba odlazi neopremljena s tim vitalnim znanjima, nužnim za opstanak, ne samo nas, nego i lokalne zajednice.

One zajednice koje prepoznaju te moderne neprijatelje te krenu u obračun s njima, opstat će. One druge opstati neće. Koja od tih zajednica želimo biti?

Kad odgovorimo na to pitanje, možemo onda ići dalje, u mobilizaciju i u pravi, nježni boj za narod svoj!