“Korona kult” u Zagrebu – Promocija knjige

Uz poziv na predstavljanje knjige donosimo tekst dr. Lidije Gajski, koji je izložila na promociji knjige “Korona kult” u Rijeci 5. srpnja 2022.

Medicina – krah, zlouporaba i oslobođenje

Već duže vrijeme svjedočimo urušavanju integriteta medicine i liječništva. Tijekom kovid krize to je postalo sasvim očito. Zdravstveni sustav napustio je svoju temeljnu zadaću; liječnička struka doživjela je stručno i moralno potonuće.

Stručni i moralni krah liječništva

Liječnici su glavni nositelji medicine i zdravstva. Kad je riječ o stručnom znanju, svi smo mi liječnici učili iz istih knjiga, polagali iste ispite i na sličan način stjecali profesionalno znanje. Svi bi trebali znati što su respiratorne zarazne bolesti i što je epidemija, odnosno pandemija. Tko je od doktora ikad čuo za zaraznu bolest koja se ispoljava svim mogućim simptomima? I koja se (pod nazivom post-COVID sindrom) može razvlačiti unedogled? I čija se dijagnostika temelji na nepouzdanom testu? Nije li stručna greška ustrajati na liječenju koje ne daje efekta? I kao uzrok smrti upisati prehladu, a pacijent je bolovao od uznapredovalog karcinoma?

Jesu li se liječnici ikad dosad susreli s epidemijom koja se rasteže godinama i javlja se u valovima? I otkad to zarazu šire zdravi (asimptomatski) pojedinci? Zar netko od doktora doista misli da se prenošenje zarazne bolesti može spriječiti tako da se člana obitelji zatvori u sobu? Ili tako da se testira testom koji je jedan dan pozitivan, drugi dan negativan, a treći opet pozitivan? Ili na način da ih se opetovano cijepi premda se nakon „cjepiva“ i dalje razboljevaju? I da se protuepidemijske mjere mogu primjenjivati od situacije do situacije, nedosljedno i kontradiktorno.

Svjesno ili nesvjesno liječnici su odbili čitati, istraživati, tražiti odgovore na stručna pitanja koja su se svakodnevno otvarala. U ovom korona-razdoblju kolektivno su poglupavili. Točnije, pristali su, izabrali su biti glupi. Jer im je život tako lakši. Jer ne moraju ulaziti u sukob s nadređenima i sa samim sobom.

Koliko su čvrsto liječnici morali zatvoriti oči i usta da ne vide i ne progovore o stradanju ljudi koji zbog kovid mjera nisu na vrijeme obavili pretragu ili terapijski zahvat? I o tome da su umirali zbog neadekvatnog liječenja kovida? Čime mogu opravdati činjenicu da su bolesnicima uskratili učinkovite lijekove za kovid? I da se nisu usprotivili uvođenju neispitanog „cjepiva“? Već su opsesivno i arogantno nagovarali na cijepljenje i onda kad su se ljudi dvoumili, pa i onda kad su imali stanja koja nalažu krajnji oprez. A kad bi se cijepljeni razboljevali od nuspojava, okretali su glavu, omalovažavali njihove tegobe i uvjeravali ih da nisu od „cjepiva“.

Koliko su čvrsto liječnici morali zatvoriti srce da bolesnike ne puste u ordinaciju i da im uskrate pregled? I da im, ionako teško dišućima od svojih bolesti i starosti, nameću još i tu nesretnu, beskorisnu, ponižavajuću masku? Koliko je bešćutnosti trebalo da se ljude zlostavlja besmislenim testiranjem, da ih se zdrave zatvara i onemogućava im normalan život? Koliko je zluradosti i sadizma bilo u stalnom zastrašivanju i prijetnjama tobože opakom, smrtonosnom bolešću?

Liječnici su se, priznali to sebi ili ne, odrekli svoje profesionalne etike i osobne savijesti. Doktor nije dužan izvršiti nikakav politički nalog ili naredbu ako se oni kose sa zdravljem i interesom bolesnika. Etički kodeks liječničke struke kaže: „Liječniku je časna obveza svoje životno usmjerenje i struku posvetiti čovjekovu zdravlju“ i „Liječnik će poštovati prava pacijenta smatrajući zdravlje i dobrobit pacijenta svojom prvom i osnovnom brigom.“ Svoj poziv i poslanje doktori su, općenito rečeno, prodali za plaću i karijeru. Istina, ima ih koji nisu nagovarali pacijente na cijepljenje i nisu im komplicirali život, no takvi su bili u manjini; od te manjine tek se manjina usudila javno progovoriti, još manje njih kazati cijelu istinu, a iznimno rijetki u skladu s time se i sami ponašati. Od milijuna liječnika u svijetu i tisuća u Hrvatskoj. Uključujući one umirovljene, koji nisu imali što izgubiti.

Smrtnost se nakon uvođenja kovid mjera i cijepljenja povećala. Tko će istražiti razloge pogoršanja javnog zdravlja i tko će odgovarati za ljude koji su prerano i nepotrebno umrli? Za zdravlje stanovništva odgovorni su liječnici i zdravstvena administracija. Kazneno pravo poznaje zločin iz nehata i onaj s predumišljajem. Liječnici na mjestima upravljanja i oni s akademskim titulama po svojoj su funkciji dužni poznavati posljedice određenih mjera i postupaka na zdravlje pojedinca i na javno zdravlje. Osim toga dužnost im je održavati zdravstveni sustav funkcionalnim, i medicinu kao djelatnost i disciplinu voditi na pravilan način i čuvati je od zlouporabe kapitala i politike. I još im je dužnost umjesto discipliniranja i progona drugačije mislećih liječnika, što je postao jedan od glavnih poslova nacionalnih liječničkih komora, boriti se za demokratičnost medicine i njegovati kulturu rasprave.

Medicinom upravlja kapital

Zahvaljujući nemaru i neodgovornosti liječničke zajednice, zapadna medicina već 150 godina ide u krivom smjeru. Racionalistički svjetonazor i materijalistička ideologija i prije toga neprimjereno su reducirali shvaćanje ljudskog organizma, zdravlja, bolesti i liječenja. Od druge polovine 19. stoljeća nadalje naftni i kemijski magnati čije su se kompanije u 20. stoljeću dijelom pretvorile u farmaceutske, a u 21. u biotehnološke, preuzeli su medicinu. U SAD-u je to izvedeno preko tobožnjih filantropskih zaklada poput Rockefellerove ili Carnegieve, a u Europi nešto kasnije, uz pomoć državnih institucija „zarobljenih“ od strane korporacija.

Kapitalisti su osnovali i financirali znanstveno-istraživačke institute i specifično oblikovali, korumpirali medicinsku znanost kako bi služila uvećanju kapitala. I tako se ona bavi nalaženjem skupih medicinskih proizvoda i postupaka koji su za ljudsko zdravlje irelevantni ili čak škodljivi, istraživanjem tržišta za te proizvode te stvaranjem umjetnih zdravstvenih potreba. Usporedno, kapital je preko sveučilišta preuzeo i medicinsku edukaciju. U 19. stoljeću liječnici su na studiju učili o ekonomskim, socijalnim i profesionalnim uzrocima bolesti i radili na reformama kako bi ih se eliminiralo. Dvadeseto stoljeće, međutim, iznjedrilo je liječnika s tehničkim mentalitetom, liječnika koji razmišlja unutar uske biomedicinske paradigme i programiran je za prakticiranje medicine tablete i skalpela.

Akademski liječnici svoje karijere grade na industrijskom novcu. Umjesto da, kao najveći znalci i autoriteti postave granicu medicinskom biznisu i zaštite pacijente i društvo, postali su glavni pomagači velikih kompanija, nerijetko i sami poduzetnici. Među akademskim liječnicima nema neovisnih. Stoga, paradoksalno, istinu o bolestima i liječenju ne treba tražiti od njih, već od neovisnih znanstvenika i liječnika uglavnom izvan institucija.

Još prije stotinjak godina zapadna je medicina čovjeka, odnosno bolesnika shvaćala na holistički način i na tržištu zdravstvenih usluga ravnopravno i demokratično koegzistirale su najrazličitije terapijske prakse. No krupni je kapital svojim utjecajem velik dio terapijskih postupaka marginalizirao, pa i zabranio, i medicinska je praksa uniformirana. Liječnici danas rade prema univerzalnim smjernicama i algoritmima, koji su im prezentirani pod sintagmom medicine utemeljene na dokazima, „znanstvene“ medicine. Liječnici su zaboravili slušati pacijenta. Zaboravili su prilagođavati liječenje pojedincu ili specifičnim populacijama – individualizirati terapiju. Zaboravili su da moraju uvažavati bolesnikovo mišljenje i preferencije. Kao i svoje vlastito kliničko iskustvo i intuiciju. Liječnici su izgubili slobodu odlučivanja o načinu svog rada, izgubili su autonomiju svoga zvanja, pretvorili su se u birokrate, državne aparatčike koji poput robota slijede i odrađuju državne naloge.

Današnja je klinička medicina pretvorena u mjesto za zaradu proizvođača terapijskih i dijagnostičkih sredstava. Zdravstveni proračuni nezaustavljivo rastu, no polovina tog novca ide na potpuno beskorisna sredstva i postupke. Izdaci za lijekove u Hrvatskoj zadnjih su se 14 godina udvostručili; istraživanja pokazuju da većina lijekova odobrenih u zadnjih dvadesetak godina nije donijela nikakvu novu vrijednost. Efikasnost moderne medicine se smanjuje, dok usporedno stvara sve veću, nedovoljno prepoznatu štetu. Toksičnost lijekova, komplikacije operacija, agresivni dijagnostički zahvati i hospitalne infekcije odnose više života od prometnih nesreća i jedan su od vodećih uzroka smrti u zapadnom svijetu. Jatrogena (medicinom uzrokovana) oštećenja zdravlja još do prije dva-tri desetljeća jedva su se spominjala; danas čine do trećine udžbenika patologije. Zbog velikih troškova te krivog modela i organizacije zdravstvenih sustava, bolesnici, naročito oni siromašniji, teško ostvaruju zdravstvenu skrb – smanjila se pravednost u sustavu. Povrh svega toga medicina stvara i psihološku štetu – pretjerani strah od bolesti, kao i patološku zaokupljenost zdravljem. Za potonje postoji i izraz – zdravizam (engl. healthism). U sustavu zdravstva pacijenti su isključeni iz komunikacije; gutaju tablete i prolaze kroz aparate u okruženju koje je hipertehnologizirano i dehumanizirano. Zbog svega toga povjerenje u liječnike i medicinu ubrzano kopni.

Medicinom upravlja politika

Klinička medicina preuzeta je poglavito iz komercijalnih razloga. Ovladavanje javnim zdravstvom imalo je, međutim, dominantno političke motive. U prvoj polovici 20. stoljeća velike su kapitalističke zaklade, u prvom redu Rockefellerova, izgradile škole i zavode za javno zdravstvo širom svijeta. Njihovi su službenici iskrivili pojam prevencije bolesti na način da su ga sveli na uzimanje farmaceutskih pripravaka i na neevaluirane dijagnostičke programe od upitne koristi za javno zdravlje. S druge strane, javnozdravstvene ustanove sve vrijeme skrivaju štetan učinak proizvoda velikih kompanija, poput otrovnih kemikalija ili elektromagnetnog zračenja. Nadalje, tâje štetan učinak kapitalizma kao društvenog uređenja na zdravlje ljudi. Siromaštvo i društvena nepravda koje proizvodi neoliberalni kapitalizam, dokazano se pretaču u kardiovaskularnu, malignu i duševnu bolest. Javnozdravstveni stručnjaci bave se, a i to uglavnom neuspješno, borbom protiv pušenja, alkohola i prejedanja, ne govoreći o tome da su ti oblici tzv. nezdravog ponašanja tek posljedica, ventil za olakšanje teških životnih situacija koje proizvodi nepravedno društveno-političko uređenje. I koji se bez promjene društvenih odnosa ne mogu riješiti.

Konačno, javno zdravstvo poput svete krave više od 100 godina čuva dogmu o cijepljenju. Cijepljenje je, tvrde, neupitan i najučinkovitiji zdravstveni postupak koji je spasio milijune života, premda za to nemaju ni jedan pošteni dokaz. Međutim, cijepljenje pruža izravan pristup tijelu i omogućuje da se kompletnim populacijama iz godine u godinu unosi u tijelo što god se poželi, pa i sredstvo za razbolijevanje i usmrćivanje. Dokazano je da cjepiva mogu uzrokovati razne bolesti, sterilitet i smrt.

Javno zdravstvo i medicina u službi depopulacije – sad je to već sasvim izvjesno. I nije nešto što nije viđeno. Povijest medicine obiluje eugeničkim pothvatima i grubim kršenjima liječničke etike, od eksperimenata u nacističkoj Njemačkoj i Tuskegee skandala u SAD-u, preko neovlaštenog korištenja ljudskih tkiva i stanica, trgovanja organima, do sudjelovanja u kreiranju biološkog oružja.

Najnovija događanja potaknula su i pitanje djelovanja cjepiva (samih ili u kombinaciji s drugim čimbenicima) na ljudsku psihu i emocije, dakle na ljudsku percepciju i ponašanje. To podrazumijeva praćenje bioloških i psiho-emocionalnih funkcija. A onda i mogućnost ograničenja i ucjena pojedinaca i skupina. Riječ je o potencijalnoj posvemašnjoj kontroli. Istodobno je otvorena mogućnost trajne promjene ljudske biologije i psihologije, dakle same ljudske prirode. To bi značilo ukidanje čovjeka kakav je do sada bio. I prelazak u transhumanističko, posthumano društvo.

Richard Gale i Gary Null, dobri poznavatelji američke medicine, tvrde da američko javno zdravstvo cijepljenje ne smatra samo medicinskim postupkom; ono je pitanje nacionalne i globalne sigurnosti. Potpuno je isključeno iz znanosti i zatvoreno za medicinsku stručnu raspravu. CDC, američki nacionalni zavod za javno zdravstvo pod velikim je utjecajem farmaceutske industrije, ali ga, tvrde Gale i Null, u prvom redu treba smatrati militariziranom pseudo-obavještajnom agencijom u sklopu duboke države. CDC usko surađuje s Ministarstvom obrane i uključen je u razvoj biološkog oružja, prikupljanje podataka i nadzor stanovništva.

Medicina kao sredstvo za društvenu i kulturnu transformaciju

Cijepljenje, dakle, može poslužiti kao biološko oružje i sredstvo za depopulaciju s jedne, te sredstvo za nadzor s druge strane. Nadzor ne samo kroz sposobnost utjecaja na pojedinca, već i kroz sposobnost društvenog modeliranja i inženjeringa. Naime, cijepljenje je jedini postupak u medicini koji nam se predstavlja kao intervencija čije prihvaćanje odnosno odbijanje ne samo da utječe na dotičnog pojedinca, nego ima učinak i na zdravlje drugih, na javno zdravlje. I baš to, taj društveni, kolektivni aspekt cijepljenja, za koji inače nema nikakvih dokaza, to pozivanje na solidarnost i odgovornost prema zajednici, savršeno služi kao sredstvo za kolektivnu ucjenu, za prisilu na pristajanje koja (npr. preko kovid potvrda) vodi društvenom preustroju i novom svjetskom poretku.

Hannah Arendt, slavna njemačka filozofkinja i teoretičarka totalitarizma smatrala je da fašistički svjetonazor ne mora nužno biti utemeljen na rasi, etnicitetu ili religiji. Nove oblike totalitarizma, strahovala je, iznjedrit će politizirana znanost i tehnologija.

Medicina, a posebno javno zdravstvo izrazito su prikladni za realizaciju političkih projekata i za socijalni inženjering. Richard Brown u knjizi „Rockefellerovi medicinari“ (“Rockefeller Medicine Men“) iz 1979. piše da je potreba za zdravljem iskonska i univerzalna. Kao takva može biti zamjena za religiju, može uspostavljati sustav vrijednosti te moralna pravila i dužnosti. Može poslužiti kao ideološki i kulturni alat za modeliranje čovjeka i društva. Kao sredstvo za uvođenje i održavanje civilizacijskog utjecaja. Medicinskim, javnozdravstvenim programima puno lakše od misionara i vojnika ostvaruje se i održava dominacija, hegemonija i imperijalizam. Zvuči proročanski danas kad vidimo da nam globalista upravo kroz javno zdravstvo, kroz medicinu uvodi novo društveno uređenje – totalitarnu diktaturu, odnosno tiraniju.

Još je jedan poznati teoretičar u to vrijeme dao sjajnu analizu i kritiku medicine – Ivan Illich, po ocu porijeklom Hrvat. U svojoj knjizi „Medicinska Nemeza“ („Medical Nemezis“) ukazao je na jednu od važnih društvenih anomalija – medikalizaciju, pojavu da se uobičajena ili fiziološka stanja i nemedicinski fenomeni proglašavaju medicinskima. Na taj način velike se skupine zdravih ljudi pretvaraju u pacijente, a društvo postaje nalik golemoj klinici. I to je danas svakome vidljivo. Velik dio znanosti bavi se medicinskim temama. One ulaze u škole, pa i u vrtiće. Putem medija dominiraju društvenom životom. Postale su obvezni dio svakodnevnog razgovora. Agresivna medicinska propaganda usmjerena je, naravno, potrošnji medicinskih proizvoda i usluga, ali i stvaranju umjetnih zdravstvenih potreba. Ivan Illich govori o medicinskom imperijalizmu i kolonijalizmu. Mogućnost medicine da kolonizira najrazličitije aspekte života potencijalno je neograničena. Mi smo u opasnom područje gdje sve može, uz pomoć „znanosti“ biti proglašeno patološkim, i onda medicinski tretirano. Ako se ovako nastavi, smatrao je Illich, budućnost će pripasti bolesti jer će naša očekivanja u pogledu zdravlja bivati sve veća i sve izopačenija.

Osim ekonomske štete, štete za tjelesno zdravlje i psihološke štete, suvremena medicina, smatrao je Illich, stvara i strukturnu ili kulturnu štetu. Medicina je poslužila kao sredstvo za kultiviranje i izgradnju specifičnog mentaliteta modernog čovjeka. Govorimo o prestrašenom, bespomoćnom, slabom i ranjivom pojedincu. Umjesto društva čvrstih i samouvjerenih ljudi koji međusobno surađuju i pomažu jedni drugima, dobili smo zbroj individua koje svakodnevne životne probleme doživljavaju kao traumu i za njihovo rješavanje traže profesionalnu pomoć. Umjesto da uče i traže vlastiti put k osobnom osjećaju zdravlja, ljudi su postali disciplinirani i pasivni potrošači, pretvoreni u objekt kojim se upravlja tehnologijom i strahom. Izgubili smo vlast i autonomiju nad svojim tijelom i zdravljem, kaže Illich, i prepustili je medicinskoj instituciji. Uz njenu pomoć vlastodržac nam je slomio sposobnost racionalnog razmišljanja i slobodnu volju.

Ovo je napisano 1975. godine. Ne možemo reći da nismo bili upozoreni. Osobno, s Illichevom „Medicinskom Nemezom“ susrela sam se na početku svog medicinskog studija (zahvaljujući prof. Živki Juričić) i već tada me se snažno dojmila. Citirala sam je u svojoj knjizi „Lijekovi ili priča o obmani“ i kasnije na brojnim predavanjima i prezentacijama. Upozoravala sam da je medicina vrlo specifična djelatnost. To je ekspertno područje u koje se laici slabo razumiju, a istodobno i vrlo subjektivno i iracionalno područje u kojem se ljudi ne vode razumom, već emocijama, poglavito strahom od bolesti i smrti. Zbog toga, i zbog značaja koji joj moderni čovjek pridaje, medicina je vrlo podložna zlouporabi.

Očito je da kao društvo nismo bili svjesni važnosti koju medicina ima za svakoga od nas, i njenog potencijala da posluži kao moćan instrument za zloćudne političke ciljeve. I ono što nas je zadesilo dočekali smo potpuno nespremni.

Kroz oslobođenje od medicinskog autoriteta do osobnog i kolektivnog ozdravljenja

Ako smo pomoću medicine uvedeni u ovo kaotično, destruktivno stanje, možda se kroz medicinu možemo iz njega i izbaviti. U tom slučaju to neće ići parcijalnim zahvatima, selektivnom restrikcijom i nadzorom, nikakvom perifernom regulacijom zdravstvene politike i medicinske struke. Ono što treba napraviti, smatra Ivan Illich, jest ciljati samu medicinu kao instituciju.

Prvo treba srušiti mit o velikoj medicinskoj efikasnosti. U stvarnosti ona puno manje daje nego što uvjerava i obećava. Medicinsku tehnologiju treba ograničiti i pojednostaviti. „Tamo gdje doista pomaže, medicina je jednostavna i jeftina“, tvrdio je Illich. Ukupnu medicinsku djelatnost treba energično reducirati i profesionalne intervencije svesti na najmanju mjeru. Illich preporučuje ljudima da kad god mogu, svoju boljku odboluju sami, ne obraćajući se za pomoć medicini, i da ne dopuste liječnicima da ih učine bolesnima kad se takvima ne osjećaju. Svaka nepotrebna tableta čini nas siromašnijima, neslobodnijima i ovisnijima o centrima moći, pisao je. „Svijet optimalnog i sveopćeg zdravlja je svijet minimalne i tek povremene medicinske intervencije“. Illicheva namjera nije bila razoriti medicinsku službu, već je razumno dimenzionirati. Nije se zauzimao za ukidanje liječničke struke, nego za ograničavanje profesionalnog monopola nad ljudskim životom i zdravljem.

Smatrao je da medicinu valja demokratizirati, u određenoj mjeri deinstitucionalizirati i deprofesionalizirati. Demistificirati liječnički posao i onemogućiti da se liječnici međusobno vrednuju i opunomoćuju – umjesto kolega, to bi trebali raditi potrošači, pacijenti. Koji bi, naravno, imali pravo sami definirati zdravlje. Umjesto ekspanzije medicine pozvane da liječi pojedince koji su se, u stvari, razboljeli zbog svog načina rada i života, politika bi ljude trebala usmjeravati prema manje destruktivnom načinu života, na koji bi oni sami mogli više utjecati.

Razvlaštenje medicine, međutim, neće se moći izvesti bez svjetonazorskog zaokreta. U povijesti čovječanstva bol, bolest i smrt bili su prirodni procesi i smatrani su sastavnim dijelom života. Suvremena kultura učinila ih nepoželjnima i za cilj postavila njihovu eliminaciju. Po Illichu, riječ je o pogubnoj stečevini moderne civilizacije. Na taj je način uništen realističan stav prema stvarnosti i potkopani temelji za konstruktivan odnos prema životnim nedaćama. Upravo sposobnost nošenja s tim manifestacijama stvarnog ljudskog života predstavlja zdravlje u pravom smislu riječi. Kroz pozitivan odnos i stav prema bolu, bolesti i smrti čovjek pokazuje i izgrađuje svoju neovisnost i snagu. Uspostavljanje slobode i autonomije u sferi zdravlja i bolesti Illich je vidio kao neku vrstu revolucije koja bi mogla pokrenuti promjene i u drugim važnim područjima života: „(K)ako je medicina sveta krava, njeno ubijanje imalo bi „vibracijsko djelovanje“; tada bi ljudi, sposobni podnijeti patnju i smrt bez posredništva vračeva i mistagoga, mogli ustati i protiv ostalih oblika eksproprijacije koju danas vrše nastavnici, inženjeri, pravnici, svećenici i stranački dužnosnici.“

Illich nam, eto, nudi uporište za orijentaciju i putokaz prema izlazu iz stanja izgubljenosti i kaosa u kojem smo se našli. I u kontekstu medicine, i u kontekstu čitave civilizacije. Nema koristi od perifernih, tehničkih zahvata i uvjerenja da će nam ozdravljenje i spas donijeti nešto ili netko drugi – tablete, aparati, softveri, liječnici, suci ili političari. Osobno i kolektivno osnaživanje te emancipacija, za početak od medicinske, a onda i od drugih institucija društva i civilizacije u dekadenciji, čini se važnim, možda i najvažnijim na tom putu.

Lidija Gajski, specijalistica interne medicine