Oprosti mi Bože što sam Dalmatinac

Oprosti mi Bože što sam Dalmatinac – ovo nije rekao pripadnik Torcide, licem pritisnutom policijskom čizmom na asfalt na nekom odmorištu uz auto put. Vapaj se pripisuje Jeronimu Euzebiju Sofroniju. Takav mu je bio karakter, prkosan, dalmatinski, za polemiku, ali i svađu ustreba li uvijek spreman. Rodio se 347.g u gradu zvanom Stridon. Taj grad ne može pronaći google navigacija, a ni pastir uz cestu, da ga pitaš Znate li di je Stridon, ne bi znao. Prošlo je sedamnaest stoljeća, kamen s kojim je zidan je odavno u nekom suhozidu, nekim crkvama, odnešen k’o s napuštenih kuća po Krajini iza Oluje.

Neki putnici kroz magle povijesti taj grad naziru oko Strmice, drugi s većom dioptrijom ga vide malo dalje, a ja sam siguran da bih Stridon mogao vidjeti s mojeg balkona kad bi bilo javne rasvjete u njemu. Cijela povijest se odigrala tu negdje na razdjelnici svjetova oko Krke, krške ljepotice, koja i danas mrmori, nekad huči slapom govoreći i o tim vremenima, a čovjek uglavnom ne čuje, zabljesnut prelamanjem svjetlosti kroz vodenu prašinu.

Sa zavjesom od kapljica i bez nje, Stridon je ilirski grad, naseljen Ilirima, točnije Dalmatima. I Jeronim je Ilir, Dalmat. Do svoje 23.godine uspio je završiti studij gramatike, retorike i filozofije u Rimu, službovati u tada ne marksističkom, već rimskom Trieru. Potom prevesti Bibliju na latinski jezik, kao i mnoge druge spise, postao je kardinal, a umalo i papa. Jeronim, koji će postati sveti jedan je od najvećih crkvenih otaca zapadne Crkve, nazvan „Doctor Maximus”. Jeronim je bibličar, teolog, mariolog, poliglot, povjesničar, polemičar, pedagog, duhovni vođa, asket, pustinjak i monah, svetac evanđeoskog žara – reći će jedan autor u jednoj od brojnih knjiga o svetom Jeronimu.

Katolička crkva je stoljećima priznavala predaju da je sveti Jeronim tvorac glagoljice! Glagoljica je vrsta pisma koje je osmišljeno, tj. potpuno ispočetka kreirano s ciljem jednostavnijega zapisivanja slavenskih jezika za potrebe širenja kršćanstva među slavenskim narodima – kažu na početcima tekstova o povijesti glagoljice. Postoji oko četrdeset teorija o postanku glagoljice. Od toga je 39 teorija izmišljeno kako bi sakrilo onu jednu – istinitu! Za jeronimsku teoriju o postanku glagoljice ‘znanstvenici’ kažu da je predaja. A predaja je priča koja se prenosi s koljena na koljeno. I ta predaja nikako ne odgovara germanskim i anglosaksonskim interesima jer bi prihvaćanje te istine za sobom povuklo temeljitu redefiniciju slavenske (i hrvatske) povijesti.

Jeronim je Ilir, a Ilir je Slaven i glagoljica je pismo primjereno slavenskom/ilirskom govoru. Nema stoljeća sedmog, nema izmišljotina o pokrštavanju Slavena jer Slaveni su Iliri su prihvatili kršćanstvo na samom njegovom početku. Uz tako dobro dokumentiran životopis svetog Jeronima , po kojem se zna primjerice da je 385.g napustio Rim i uputio se u Jeruzalem, pretpostavljati da Katolička crkva ne zna da je Jeronim kreirao glagoljicu, a to stoljećima kasnije nerado priznavati kako bi katoličko svećenstvo u ilirskim krajevima vršilo bogoslužje na crkvenoslavenskom jeziku, a ne latinskom kao što su morali svi drugi, jest logički sunovrat.

Papa Nikola V će 1453. g dati udruzi Slavena u Rimu ruševnu crkvu sv. Marine, djevice i mučenice, i zemljište uz nju pokraj mauzoleja rimskog cara Augusta, gdje su oni izgradili konačište i bolnicu. Ta Bratovština, “Venerabilis societas confallonorum sclavorum Burghi S. Petri”, nakon što je crkvu temeljito obnovila, posvetila ju je sv. Jeronimu, “najvećem Naučitelju u izlaganju Svetog Pisma”.

Slaveni neće dakle posvetiti svoju crkvu nekomu tko je Slaven, već nekomu tko nije!? Vjerojatnije je da su dobro poznavali vlastitu povijest, kao i Vatikan koji je to odobrio te crkvu posvetili svecu iz svog naroda.

Posljednja bosanska kraljica Katarina Kosača Kotromanić će bratovštini svetog Jeronima oporučno ostaviti sve sitnice iz svoje rimske kapelice. Krunu s kojom su se krunili bosanski kraljevi, koju je Katarina donijela sa sobom u Rim bježeći pred Osmanlijama će preuzeti sam papa Siksto IV, što će se naravno svest pod ‘nedokazane priče’.

Danas je to Papinski hrvatski zavod svetog Jeronima – što označava zavod, crkvu i društvo u Rimu u koji se primaju svećenici podrijetlom i jezikom Hrvati. Zavod je ustanovljen Apostolskim pismom Slavorum gentem 1. kolovoza 1901. godine i to kao Jeronimskii zavod Ilira. Tek 1971, nakon što će papa Pavao VI uzviknuti Živjela Jugoslavija i uspostaviti diplomatske odnose s Jugoslavijom će na Titov zahtjev preimenovati zavod iz ilirskog u hrvatski, a sve kako bi kockice lažne teorije o doseljavanju Slavena zauzele svoje mjesto u službenoj teoriji o doseljavanju koja je odgovarala i Jugoslaviji.

Glagoljica se koristila u Hrvatskoj sve do sredine 19. stoljeća. Samo 28 godina nakon Gutenbergova izuma tiskarskog stroja je napisan Kosinjski misal kao prva knjiga tiskana nelatiničnim slovima. I to u Lici!? Misal se i danas smatra najljepšom tiskanom glagoljskom knjigom, a raskoš svjedoči o ekonomskoj i intelektualnoj moći popova glagoljaša.

U čast glagoljici, na otoku Krku je podignuta Bašćanska staza glagoljice kao povijesna ruta na otvorenom, stvorena s namjerom da se u dolini Baške podigne spomenik koji će nove naraštaje podsjećati na važnost glagoljice i bašćanske ploče u hrvatskoj povijesti i kulturi. I dalje uz 39 lažnih teorija o njenom postanku.

Riječ je o ukupno 34 kamene skulpture slova glagoljice.

Jeronim je bio Dalmatinac, Ilir. Stvorio je glagoljicu. I ta predaja kao istina preživljava stoljeća.