Goldman Sachs zapošljavanjem bivšeg šefa MI6 ističe mračan savez između poslovanja i obavještajnih službi koji graniči s kriminalom

Viši britanski špijunski veterani dugo su bili privlačni regruti za kompanije koje imaju šta da kriju. Na kraju krajeva, zašto bivši špijun ne bi iskoristio svoj uticaj i znanje u najboljem interesu svog novog poslodavca?

Savjetodavni komitet britanske vlade za imenovanja poslovnih ljudi prošle nedjelje odobrio je angažovanje Alexa Youngera, šefa MI6 od novembra 2014. do septembra 2020, kao plaćenog savjetnika od strane američkog bankarskog giganta Goldman Sachs.

U svojoj odluci, komitet je primijetio da je Younger imao „pristup nizu posebno osjetljivih informacija“ koje bi „mogle ponuditi Goldman Sachs i njegovim klijentima nepravednu prednost u pružanju savjeta“ jer bi se „moglo činiti kao da može ponuditi insajderski mig na rizična ulaganja i najprofitabilnija preduzeća ili oblasti u koje treba ulagati ”. Takođe je primjećeno da postoji rizik da bi se „moglo zaključiti da njegova mreža i uticaj mogu nepravedno pomoći Goldman Sachsu“.

Ipak, uprkos ovim crvenim zastavama, zaključeno je da je Younger vezan Zakonom o službenim tajnama,što znači da ne postoji rizik da Goldman Sachs profitira od privilegovanih informacija, a pismena uvjeravanja su bila dovoljna da osigura da neće koristiti svoj elitni insajderski pristup da lobira kod Whitehalla u korist svog novog poslodavca.

Ovo nije prvi put da je šef britanske obavještajne službe ušao u finansijski sektor. Skoro odmah nakon što je podneo ostavku 2013. godine, bivši generalni direktor MI5, Jonathan Evans, pridružio se odboru HSBC, nakon što su američki regulatori kaznili banku u iznosu od 1,9 milijardi dolara jer je služila kao “kanal za meksički novac od droga i kršenje sankcija”. Direktna intervencija Whitehalla spriječila je da se zaposlenici HSBC i same banke direktno procesuiraju.

Evansovo imenovanje navodno je pokušaj HSBC da očisti svoj postupak – iako je objavljeno da je banka nastavila pružati usluge navodnim prevarantima, trgovcima drogom, Ponzijevim šemama, kompanijama koje su bile povezane s ukradenim državnim sredstvima i drugim kriminalnim elementima nakon toga. Do ovog otkrića došlo je dvije godine nakon što je Evans podneo ostavku na svoje mjesto zbog zabrinutosti oko sukoba interesa proizašle iz njegove istovremene uloge predsjednika Odbora za standarde u javnom životu, tijela koje savjetuje britansku vladu o etičkoj praksi.

S obzirom na karijeru u MI5, Evans je zaista bio krajnje bizaran izbor za savjetovanje o etici i pridržavanju zakona. Imenovan je za protuterorističkog vođu agencije 10 dana prije napada 11. septembra, prije nego što je 2005. postao zamjenik generalnog direktora, a zatim dvije godine kasnije njen glavni šef. Tokom ovog perioda, domaće i strane obavještajne službe Velike Britanije uveliko su se uključile u vašingtonski program izvanredne predaje, putem kojeg su hapšeni osumnjičeni za islamistički terorizam, izručeni u inostranstvu i ispitivani uz mučenje.

U izvještaju za 2018. godinu koji je izdao Parlamentarni odbor za obavještajne i bezbjednosne poslove utvrđeno je da su, između 2001. i 2010. godine, MI5 i MI6 bili uključeni u 53 operacije predaje – uključujući tri koje su finansirali – i da su, u 559 navrata, pokušali da izvuku podatke od pritvorenika za koje se zna ili postoji dobar razlog za sumnju da su mučeni. Komitet je naglasio da se njegovi zaključci „ne bi trebali smatrati konačnim“, jer su „uslovi i odredbe bili takvi da ne bismo mogli da sprovedemo autoritativnu istragu i napravimo vjerodostojan izvještaj“.

Ipak, čitav niz dokumenata otkrivenih u napuštenim kancelarijama libijske vlade nakon pada Moamera Gadafija 2011. bacio je značajno svjetlo na saučesništvo viših britanskih obavještajnih operativaca u predaji i mučenju. Među papirima je bio i faks koji je u martu 2004. tadašnji šef MI6 za borbu protiv terorizma Mark Allen poslao svom kolegi u Tripoliju u vezi sa Abdelom Hakimom Belhajem i njegovom trudnom suprugom Fatimom Boudchar, kojeg je MI6 kidnapovao ranije te godine u Malezij i prevezao do Libije.

“Čestitam vam na bezbjednom dolasku Belhaja. Ovo je bilo najmanje što smo mogli učiniti za vas i za Libiju da pokažemo izvanredan odnos koji smo izgradili posljednjih godina”, navodi se u faksu. “Interesantno je da smo dobili zahtjev od Amerikanaca da šaljemo zahtjeve za informacije o Belhaju preko Amerikanaca. Nemam namjeru da učinim tako nešto. Obavještajni podaci o Belhaju su britanski … Osjećam da imam pravo da sarađujem sa vama direktno o tome. ”

Belhaj je nastavio da trpi šest godina zlostavljanja u vladinim mučilištima. Drugi otkriveni dokumenti pokazuju da su britanski obavještajni službenici ispitivačima dostavljali pitanja koja su mu postavljana, ali, uprkos tome što je Metropolitanska policija sakupila 28.000 stranica dokumentacije o Allenovoj ulozi u izručenju, odlučeno je da se protiv njega ne podigne optužnica, na osnovu nedovoljnih dokaza.

Allen je dao ostavku nedugo nakon što je poslao taj inkriminirajući faks, izgubivši od Johna Scarletta u pokušaju da vodi agenciju, a u oktobru je imenovan u BP kao specijalni savjetnik za libijske naftne ugovore. 2009. kompanija je potpisala ugovor sa Tripolijem vrijedan 15 milijardi dolara – iste godine John Savers je postao šef MI6. U maju 2015, šest mjeseci nakon ostavke, Savers se pridružio upravnom odboru BP.

Nedugo prije toga, britanska multinacionalna kompanija potpisala je ugovor u vrijednosti od 12 milijardi dolara za projekat nafte i gasa u delti Zapadnog Nila. Projekat je najavljen 2010. godine, ali je stavljen na čekanje – prvo, zbog protesta i okupacije lokalnog stanovništva, zatim neslaganja sa novoizabranom egipatskom vladom Mohameda Morsija oko njenih uslova, koji su BP odobrili direktno vlasništvo nad resursima i 100% svog ostvarenog profita.

Puč koji je predvodio načelnik bezbjednosnih službi general Abdel-Fattah el-Sisi-koji su naizgled podržale britanske obavještajne službe-prekinuo je sve razgovore o boljim uslovima za Kairo i doveo do nametanja strogih zakona protiv protesta, čime je efektivno okončana sva javna opstrukcija delta inicijative. Danas BP ima projekte u Egiptu u vrijednosti od oko 30 milijardi dolara, koji pokrivaju 55.000 kvadratnih kilometara zemlje – područje približno veličine Hrvatske.

Neuspjeh mejnstrim novinara da postave ozbiljna pitanja o BP može biti rezultat primjene        D-notice sistema od strane britanske vlade za suzbijanje štetnih otkrića. U maju 2007., Daily Mail je objavio zapaljiv uvod na osnovu svjedočenja višeg osoblja zaduženog za obezbjeđivanje unosnih ugovora u Azerbejdžanu, nakon raspada Sovjetskog Saveza. Oni su tvrdili da je, kreditna kartica kompanije korištena u milionima za nabavku droge i prostitutki za vladine zvaničnike, i razuzdane zabave uz šampanjac.

Izvor je takođe tvrdio da ih je John Scarlett, tadašnji šef stanice u Moskvi, ubijedio da rade za MI6, kao i da su agencija i BP blisko sarađivali na osvajanju poslova u regionu i “uticaju na politički sastav vlada”.

Priča je povučena bez objašnjenja u roku od nekoliko sati od objavljivanja, navodno direktnom uredbom vlade Whitehall. Nasuprot tome, postojao je blagi medijski interes za skandal s podmićivanjem u Nigeriji 2017. u koji je umiješano osoblje rivalskog energetskog giganta Shell, među njima i dva bivša operativca MI6. Upućeni su tvrdili da kompanija zapošljava toliko bivših špijuna da predstavlja internu MI6 mrežu.

Jasno je da su stariji obavještajni veterani izuzetno privlačni regruti za kompanije koje imaju mnogo toga da kriju i koje žele da se zaštite od nadzora i/ili gonjenja – a obećanja da neće iskoristiti njihov uticaj i iskustvo u korist njihovih novih poslodavaca vrijedi papira na kome su štampani. S obzirom na veliki broj kontroverzi i skandala u koje je Goldman Sachs umiješana godinama, banci je očigledno potrebna sva pomoć koju može dobiti kako bi osigurala da ostane „prevelika za zatvor“.

Autor: Kit Klarenberg