Sve što vam danas govore u mainstream medijima o boljitku koji će donijeti SAD Venezueli nakon što su oteli legalnog predsjednika Nikolu Madura, su obične laži i manipulacije. Amerikanci su već imali punu vlast nad naftnim poljima u Venezueli, ali je tada gotovo 100% bogatstva odlazilo u SAD. Narod je bio ostavljen ulici, djeca su bila nepismena, a bolnice nisu postojale za obične ljude.
Venezuela, koja posjeduje najveće rezerve nafte na svijetu, već je nacionalizirala svoju naftu zakonima 1943. i 1975. godine. Međutim, tijekom 1990-ih, u okviru neoliberalnih reformi koje su promicale socijaldemokratske ili socijalno-kršćanske vlade pod utjecajem Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) i velikih američkih naftnih kompanija, naftna industrija bila je uvelike reprivatizirana. Nakon toga se pojavio Hugo Chavez.
Godine 2001., Chávez je donio Zakon o organskim ugljikovodicima, koji je potvrdio državno vlasništvo nad svim rezervama nafte i plina, zadržao istraživačke i eksploatacijske aktivnosti za državna poduzeća, ali dopustio privatnim tvrtkama, uključujući strane, sudjelovanje u rafiniranju i prodaji. Da, dobro ste čuli, nije zabranio, nego je dopustio strancima da rade ali da plaćaju akcize Venezueli.
Kada je Chávez proglasio svoj novi zakon, država je ponovno preuzela kontrolu nad naftnom industrijom (čiji je izvoz predstavljao 80% deviznih prihoda zemlje). Ta situacija izazvala je bijes američkih naftnih kompanija, posebice ExxonMobila i Chevrona, koje su izvršile pritisak na administraciju predsjednika Georgea W. Busha da poduzme mjere protiv Cháveza.
Sjedinjene Američke Države (i Španjolska) organizirale su državni udar kako bi ga svrgnule 2002. godine. Taj pokušaj propao je nakon dva dana. Sjedinjene Države izvršile su pritisak na korumpirano vodstvo venezuelanske nacionalne naftne tvrtke da pokrene štrajk i naškodi gospodarstvu zemlje (na kraju su radnici bili ti koji su branili tvrtku i ponovno preuzeli kontrolu).
Chávez se odupro pokušaju državnog udara i američkom lockoutu zahvaljujući širokoj narodnoj potpori. Ultradesničarska oligarhinja María Corina Machado, dobitnica Nobelove nagrade za mir, tada je stvorila grupu Sumate (“Pridruži nam se”), koja je organizirala opozivni referendum.
Oko 70% registriranih birača izašlo je na glasačka mjesta 2004. godine, a velika većina (59%) glasovala je za ostanak Cháveza na predsjedničkom položaju.
Ali ni Machado ni njezini američki podržavatelji (uključujući naftne kompanije) nisu namjeravali stati na tome. Od 2001. do danas, pokušavali su srušiti bolivarski proces kako bi de facto vratili moć američkim naftnim kompanijama.
Venezuelsko pitanje stoga nije toliko pitanje “demokracije” (izlizani termin koji gubi svoje značenje), već međunarodna klasna borba između prava venezuelanskog naroda na slobodnu kontrolu svoje nafte i plina i prava američkih naftnih kompanija da dominiraju venezuelanskim prirodnim resursima.
Bolivarski proces
Kada se Hugo Chávez pojavio na političkoj sceni 1990-ih, zarobio je maštu većine Venezuelanaca, posebice radničke klase i seljaštva. To desetljeće obilježile su zvučne izjave predsjednika koji su obećavali zaštititi naftom bogatu zemlju od mjera štednje koje je nametnuo MMF, prije nego što su primijenili iste te mjere.
Bilo da su bili socijaldemokrati (kao Carlos Andrés Pérez, iz Demokratske akcije, predsjednik od 1989. do 1993.) ili konzervativci (kao Rafael Caldera, iz Demokršćana, predsjednik od 1994. do 1999.), to nije bilo važno.
Licemjerje i izdaja obilježili su političku scenu, dok su velike nejednakosti (s koeficijentom od 48,0) potkopavale društvo. Chávezovo predsjedništvo (koji je pobijedio na izborima s 56% glasova, naspram 39% za kandidata starih stranaka) predstavljalo je zauzimanje stava protiv tog licemjerja i izdaje.
Chávez i bolivarski proces imali su koristi od održavanja visokih cijena nafte od 1999. (kad je stupio na dužnost) do 2013. (godine njegove prerane smrti u 58. godini).
Nakon što je osigurao naftne prihode, Chávez ih je posvetio ostvarivanju izvanrednog društvenog napretka. Prvo je razvio niz opsežnih socijalnih programa (misija) koji su preusmjerili naftne prihode prema zadovoljavanju osnovnih ljudskih potreba, kao što su primarna zdravstvena zaštita (Misión Barrio Adentro), opismenjavanje i srednjoškolsko obrazovanje za radničku klasu i seljaštvo (Misión Robinson, Misión Ribas i Misión Sucre), prehrambena suverenost (Misión Mercal, zatim PDVAL) i stanovanje (Gran Misión Vivienda).
Država je reformirana kao nositelj socijalne pravde, a ne kao instrument isključivanja radničke klase i seljaštva iz dobrobiti tržišta. Kako su se te reforme odvijale, vlada je počela jačati narodnu moć kroz participativne mehanizme poput komuna.
Te komune nastale su iz savjetodavnih narodnih skupština (komunalna vijeća) i kasnije postale narodna tijela odgovorna za upravljanje javnim sredstvima, lokalno razvojno planiranje, stvaranje komunalnih banaka i uspostavu lokalnih zadružnih poduzeća (poduzeća za društvenu proizvodnju).
Komune predstavljaju jedan od najambicioznijih doprinosa bolivarskog procesa: napor – svakako neujednačen, ali povijesno značajan – za izgradnju narodne vlasti kao održive alternative oligarhiji.
Hibridni rat koji su Sjedinjene Američke Države nametnule Venezueli
U 2013.-2014., dva događaja ozbiljno su ugrozila bolivarski proces: s jedne strane, prerani odlazak Huga Cháveza, neosporno pokretača revolucionarne energije; s druge strane, postupni a zatim stalni kolaps naftnih prihoda.
Cháveza je na mjestu predsjednika zamijenio bivši ministar vanjskih poslova i sindikalni vođa Nicolás Maduro, koji je pokušao popraviti situaciju, ali se suočio s velikim izazovom: vrtoglavim padom cijena nafte. Nakon što je dosegla vrhunac od oko 108 dolara po barelu u lipnju 2014., cijena se srušila 2015. (ispod 50 dolara), a zatim opet u siječnju 2016. (ispod 30 dolara).
Za Venezuelu, koja je uvelike ovisila o izvozu sirove nafte, taj pad bio je katastrofalan. Bolivarski proces nije uspio riješiti problem preraspodjele bogatstva vezanog uz naftu (ne samo unutar zemlje, već i u regiji, posebno putem PetroCaribea); zemlja je ostala zatočenik svoje ovisnosti o izvozu nafte i, posljedično, kontradikcija inherentnih njezinom statusu rentijerske države.
Slično tome, bolivarski proces nije izvlastio vladajuće klase, koje su nastavile vršiti značajan utjecaj na gospodarstvo i društvo, sprječavajući tako potpuni prijelaz na socijalistički projekt.
Prije 2013., Sjedinjene Američke Države, njihovi europski saveznici i latinoameričke oligarhijske snage već su pripremile teren za hibridni rat protiv Venezuele.
Nakon prvog izbora Cháveza u prosincu 1998. i prije njegovog stupanja na dužnost sljedeće godine, Venezuela je doživjela masovni bijeg kapitala, s venezuelanskom oligarhijom koja je prebacivala svoje bogatstvo u Miami.
Tijekom pokušaja državnog udara i naftne blokade, pojavili su se drugi znakovi bijega kapitala, što je oslabilo monetarnu stabilnost zemlje. Američka vlada tada je počela pripremati diplomatski teren za izolaciju Venezuele, predstavljajući vladu kao problem i stvarajući međunarodnu koaliciju protiv nje.
To je 2006. dovelo do ograničenja pristupa međunarodnim financijskim tržištima. Agencije za kreditni rejting, investicijske banke i multilateralne institucije postupno su povećavale troškove zaduživanja, otežavajući refinanciranje mnogo prije nego što su Sjedinjene Države službeno nametnule sankcije Venezueli.
Nakon Chávezove smrti i pada cijena nafte, Sjedinjene Američke Države pokrenule su hibridni rat protiv Venezuele. Hibridni rat odnosi se na koordiniranu upotrebu ekonomske prisile, financijskog gušenja, informacijskog rata, pravne manipulacije, diplomatske izolacije i ciljanih nasilja, raspoređenih za destabilizaciju i svrgavanje suverenih političkih projekata bez pribjegavanja velikoj invaziji.
Njegov cilj nije teritorijalno osvajanje, već političko podjarmljivanje: prisiliti države koje pokušavaju preraspodjelu, nacionalizaciju ili neovisnu vanjsku politiku.
Hibridni rat djeluje kroz militarizaciju svakodnevnog života. Monetarni napadi, sankcije, nestašice, medijski diskursi, pritisci nevladinih organizacija, pravno uznemiravanje (pravni rat) i umjetno izazvane krize legitimiteta svi ciljaju na eroziju državnih kapaciteta, iscrpljivanje narodne potpore i lomljenje društvene kohezije. Patnje koje iz toga proizlaze zatim se predstavljaju kao dokaz unutarnjeg neuspjeha, time maskirajući arhitekturu vanjske prisile.
Upravo se s tim Venezuela suočila otkako su joj Sjedinjene Američke Države nezakonito nametnule financijske sankcije u kolovozu 2017., pogoršale ih sekundarnim sankcijama 2018., poremetile sve platne sustave i trgovinske kanale te nametnule prekomjerno pridržavanje američkih propisa.
Zapadni mediji sustavno su umanjivali sankcije, istovremeno naglašavajući inflaciju, nestašice i migracije kao čisto unutarnje fenomene, time jačajući diskurs o promjeni režima. Kolaps životnog standarda u Venezueli između 2014. i 2017. neodvojiv je od ove višeslojne strategije gospodarskog gušenja.
Napadi plaćenika, sabotaže električne mreže, stvaranje sukoba između Gvajane i Venezuele u korist ExxonMobila, fabriciranje lažnog predsjednika (Juan Guaidó), dodjela Nobelove nagrade za mir osobi koja poziva na rat protiv vlastite zemlje (Machado), pokušaj ubojstva predsjednika, bombardiranje ribarskih brodova uz venezuelanske obale, zapljena naftnih tankera koji napuštaju Venezuelu i jačanje mornaričke prisutnosti uz obalu: svaki od tih elemenata ima za cilj stvoriti psihološku napetost u Venezueli, vodeći do napuštanja bolivarskog procesa u korist povratka na 1998. i, nakon toga, ukidanja bilo kojeg zakona o ugljikovodicima koji jamči suverenost zemlje.
Ako bi se zemlja vratila na 1998., kako obećava María Corina Machado, sva demokratska postignuća ostvarena kroz socijalne misije i komune, kao i Ustav iz 1999., bili bi uništeni. Zapravo, Machado je izjavila da bi američko bombardiranje njezinih venezuelanskih sunarodnjaka bilo “čin ljubavi“. U suštini, slogan onih koji žele svrgnuti vladu je “Naprijed u prošlost”.
Krajem 2025., Maduro se obraćao publici u Caracasu na engleskom: “Poslušaj me, narode Sjedinjenih Američkih Država: ne ratu, da miru.” Te večeri, tijekom radijskog obraćanja, uputio je upozorenje: “Ne promjenama režima, koje nas toliko podsjećaju na beskrajne i osuđene na propast ratove u Afganistanu, Iraku, Libiji, itd.
Ne državnim udarima koje organizira CIA.” Slogan “ne ratu, da miru” širio se društvenim mrežama i bio preuzet u pjesmama. Maduro se više puta pojavljivao na skupovima i sastancima, s glazbom na najjače, pjevajući “ne ratu, da miru”, a barem jednom prilikom nosio je šešir s tom porukom.
To nije bilo dovoljno. Sjedinjene “agresivne” države ne poznaju riječ milost, empatija ili solidarnost. Njihov Bog je novac do kojeg dolaze ne birajući sredstvo.
Interesanto je vidjeti naše domaće pudlice iz javnog života Hrvatske koje su do jučer govorile da je Donald Trump kreten, a Biden prava osoba za Ameriku. Sada te iste beskarakterne osobe brane Trumpa. Podupiru otmicu, govore o boljoj budućnosti nakon vojne agresije i slikaju se pred Trump Towerima.
Političari, mediji, stručnjaci, pravnici i drugi šute o činjenici da je ovo slom međunarodnog prava. Sve ćemo ih popisati i staviti na našu stranicu znase.com, da ih podsjetimo što su i koga podupirali.
37 komentara
Ne bi bilo loše da objavite i kako je uništena hrvatska industrija eksploatacije nafte i plina i kako su dane koncesije stranim kompanijama.
Evo kratkog sažetka.
Do 2014. godine INA je imala jedina pravo na vađenje plina i nafte u Hrvatskoj, a onda je Sabor te godine donio prvi Zakon o istraživanju i eksploataciji ugljikovodika (lex specialis) koji omogućuje sustavno raspisivanje natječaja za koncesije, tj. davanje prava na vađenje plina i nafte i stranim kompanijama.
Te godine na vlasti je bio SDP sa jatacima (Kukuriku koalicija), hrvatski premijer bio je SDP-ovac Zoran Milanović, a hrvatski predsjednik SDP-ovac Ivo Josipović.
Prvi veliki međunarodni natječaj za koncesije raspisan je 2015. godine, a novi ciklusi natječaja bili su od 2016. do 2020. godine.
U međuvremenu dok se to dešavalo, Hrvatska je zauvijek izgubila veliki broj svojih bušaćih postrojenja u Libiji i Siriji zahvaljujući politici INA koja ih nije htjela evakuirati na vrijeme.
Otkada je hrvatske države pa sve do danas, INA nikada nije kupila niti jedno novo bušaće postrojenje ili platformu za eksploataciju nafte i plina.
Temeljem svega navedenoga, podijeljen je ogroman broj otkaza naftnim radnicima u Hrvatskoj koji su našli zaposlenja u stranim kompanijama koje ionako plaćaju puno više nego INA.
To akumulirano specifično znanje i ti ljudi su zauvijek izgubljeni za Hrvatsku.
Sada pravo na vađenje nafte i plina u velikom području Hrvatske uz INA ima i kanadski Vermillion, kao i mađarski Aspect.
Državi umjesto 100% zarade (da nisu podijeljene koncesije stranim kompanijama) sada na tim područjima ide oko 55% zarade.
Kanadski Vermillion i mađarski Aspect nisu doveli svoja postrojenja za bušenje, već koriste naša.
Dakle, najamna smo radna snaga u vlastitoj zemlji.
… … …👍
…. … ..👍
INA broj radnika 1990. – 32.000
INA broj radnika 2025. – 9.400
70.6% manje.
7 od 10 radnika je izgubilo posao.
Ne samo to, već je i (ras)prodana MOL-u za sitne novce, koji imaju upravljačka prava nad INA od 2009. godine.
To nam je donijela HDZ-SDP koalicija zadnjih 35 godina.
SDP-ov Račan je prodao prvih 25% INA, HDZ-ov Sanader skoro još toliko.
Ne samo da je eksploataciia nafte i plina desetkovana u INA, već je jedna od dvije rafinerije trajno zatvorena 2020. godine (Sisak), a druga se još uvijek modernizira, ima tome 17 godina (Rijeka).
Tako se to radi sa jednom od ključnih kompanija u Hrvatskoj za samoopstojnost.
Pravna i kaznena odgovornost nikakva.
Tek je Sanader odležao – između ostaloga – u zatvoru za ovo bez pravih dokaza da je primio mito.
O tome sam detaljno pisao prije par mjeseci u komentaru.
Dva puta smo sukcesijom SFRJ dobili zlato i riješili ga se, tj. prodali u roku odmah – 2001. i 2005.
U 2001. uncu smo prodali po 278 dolara (13,1 tonu, tj. 421.100 unci), a 2005. po 496 dolara (2,4 tone, tj. 77.160 unci).
Sada unca zlata vrijedi 4.400 dolara, tj. 10 do 15 puta više.
Šteta abnormalna.
Odgovornost nikakva.
U doba obje prodaje guverner HNB-a bio je Željko Rohatinski.
Premijer 2001. je bio Račan, a 2005. Sanader.
INA je tada već bila u stranim rukama…
SAD=NAZZI STATE OF AMERICA…BRAVO OSTATKU SVIJETA U PAKLU VJEČNO GORJELI JA VAM VATRU DOZIRAO
Opet se moram ponavljati. Najbrojnija etnička skupina u SAD nisu Britanci, Nisu Afroamerikanci, nisu Indijanci (njih je najmanje), nisu Irci, već NJEMCI. Većina ih je nacista koji su prihajali u SAD 1945 god. Naciste , ustašiju su vratili u Hrvatsku, četnike u Srbiju, Banderovce u Ukrajinu, Šmerca, Ursulu i Merkel u Švabiju ( ili su ih samo kupili za potrebe rata s Rusima). Razmilili su ko virus CVID-a. I sve konce današnjih dešavanja vuku Švabe. Nikakvi Amerikanci ili Britanci. Oni su samo korisne budale. A naš Ali Baba i njegova bratija nisu podguzne muhe. Duboko su u guzici Švaba, pa su stoga uguzne muhe. Ne mogu vjerovati da su tolike ljige. Hajd’ i nekako Ali Baba, savija se kako vjetar puše, ali Anus ić ili Medvjed, k’o fol branitelji, nisu izdali samo branitelje, već i svoju djecu i svoj narod. Uludo su izginulu mladi Hrvati, koji su mislili da ih po svršetku rata čekaju njihova radna mjesta. Dočekala su ih rasprodane firme. Za kunu.
Namjerno obmanjujes.Etnicka skupina je nebitna.jer sve kontrolira lihvarska kabala aka kazarska talmudska bratija koju se ti.ne usudis niti spomenuti.Ma bas slucajno!!
+++++++++++++++
Pa ocekujem hitno uvodjenje sankcija USA od strane EU i slanje kontingenata vojne pomoci Venecueli za odbranu od uvodjenja « demokratije « od strane USA. Ah taj pokvareni zapad uvjek ista prica i kao u to treba netko da povjerjuje.
Govori za sebe osobno,a ne za nas!!
Treba otkazatu nastup na World Cup u nogometu.Drzave Latinske Amerike bi to trebale napraviti jednoglasno.
Netko pametan ovdje napisa da varanska đumerika nikom nije donjela dobro, rekao bi još od indijanaca………………
Ovaj tekst ne brani nijedan režim. On razlaže što se govori, što se prešućuje i zašto se to radi.
1. O čemu mediji *stalno* pišu
1.1. Maduro kao središnji problem
Medijski narativ gotovo u potpunosti personalizira krizu:
– Nicolás Maduro = Venezuela
– Autoritarnost = uzrok svega
– Njegov pad = rješenje
Time se stvara dojam da je problem psihološki i moralni, a ne strukturni i geopolitički. Kad se problem svede na jednog čovjeka, rješenje izgleda jednostavno: maknuti ga.
To je prvi i osnovni spin.
1.2. Humanitarna kriza bez uzroka
Mediji opširno izvještavaju o:
– nestašicama hrane
– lijekovima
– inflaciji
– emigraciji
Ali gotovo nikada ne povezuju posljedice s uzrocima.
Sankcije se, ako se i spomenu, opisuju kao:
– “ciljane”
– “nužne”
– “pritisak na režim”
Ne kao ekonomski rat.
1.3. Demokracija kao neupitna vrijednost
Pojam demokracije koristi se kao gotova istina:
– Zapad = demokracija
– Opozicija = demokratske snage
– Intervencija = pomoć demokraciji
Demokracija se ne definira, nego se podrazumijeva. Ne pita se:
– kakva demokracija
– pod čijim uvjetima
– s kakvim ekonomskim posljedicama
2. O čemu mediji *ne pišu* (ili pišu tek usputno)
2.1. Sankcije kao glavni faktor destabilizacije
Ono što se sustavno minimizira ili izbjegava:
– blokada državnih sredstava
– zabrana trgovine naftom
– isključenje iz financijskog sustava
– sekundarne sankcije trećim zemljama
Sankcije se rijetko prikazuju kao ono što jesu:
– instrument kolektivnog kažnjavanja stanovništva radi političkog cilja
Jer bi tada narativ “brige za narod” postao neodrživ.
2.2. Resursi – ključna tišina
Venezuela posjeduje:
– najveće potvrđene rezerve nafte na svijetu
– prirodni plin
– zlato
– strateške minerale
Mediji to rijetko povezuju s interesom za “demokratizaciju”. Nikada se ne postavlja pitanje:
– tko bi kontrolirao te resurse nakon promjene režima
– pod kojim uvjetima
– i za čiju korist
Ta šutnja nije slučajna – jer resursi razbijaju moralni okvir priče.
2.3. Monetarni i financijski sustav – zabranjena tema
Gotovo se nikada ne govori o:
– odnosu Venezuele prema MMF-u
– uvjetima financijske “pomoći”
– gubitku monetarne suverenosti koji obično slijedi
Jer bi se tada pokazalo da “demokracija” često znači:
– dug
– privatizaciju
– ovisnost
A to više ne zvuči kao oslobođenje.
2.4. Povijesni obrazac – nikad u istom kadru.
Venezuela se nikada ne stavlja u niz s:
– Irakom
– Libijom
– Sirijom
Zašto?
Jer bi se vidio obrazac:
1. demonizacija vlasti
2. sankcije
3. unutarnja destabilizacija
4. “humanitarna” intervencija
5. gubitak suvereniteta
Kad se vidi obrazac, nestaje iluzija slučajnosti.
3. Glavni medijski spinovi
Spin 1: Personalizacija
Sustavni problemi se vežu uz jednu osobu. Time se:
– skriva struktura
– skriva interes
– skriva kontinuitet
Spin 2: Moralna ucjena
Ako nisi za intervenciju – “podržavaš diktatora”.
Time se ukida prostor za treću poziciju:
– protiv režima
– protiv intervencije
A upravo je ta pozicija najopasnija za sustav.
Spin 3: Lažna binarnost
Demokracija vs diktatura
Dobro vs zlo
Nema mjesta za:
– suverenitet
– neovisni razvoj
– alternativni model
Spin 4: Selektivna humanost
Patnja vrijedi samo dok služi narativu.
Sankcije koje uzrokuju patnju – nisu tema.
4. Zašto mediji to rade
Ne zato što svi lažu.
Nego zato što djeluju unutar okvira dopuštenog diskursa.
Mediji:
– ovise o izvorima
– oglašivačima
– političkim i korporativnim interesima
– geopolitičkom konsenzusu
Njihova uloga nije da pitaju *zašto*, nego da objasne *što treba misliti*.
5. Ključno pitanje koje ostaje izvan medija
– Zašto se “oslobađaju” gotovo isključivo resursno bogate i neposlušne zemlje?
To je pitanje koje ruši cijelu priču.
6. Zaključak
Mediji o Venezueli govore:
– selektivno
– fragmentirano
– emocionalno
Ne da bi lagali, nego da bi spriječili povezivanje točaka.
Jer kad se točke povežu, postaje jasno:
– da problem nije ideologija
– da problem nije jedan čovjek
– nego kontrola resursa i kompatibilnost sa sustavom
Najveća medijska manipulacija nije u onome što nam govore o Venezueli, nego u onome što sustavno nikada ne pitaju.
++++++++++++++
+++. Za medije medjutim: svi mediji dobijaju tekstove iz istog izvora,a to je par filtera ili komandnih mjesta kao reuters, assoc.press i slično, sve je u rukama onih koji i provode te navedene događaje. Nitko tu nije nezavisan.
Budi strpljiv. Vidjeti ćeš.
Pa što se čudite. Kada se onaj narkoman, Gvaido sam proglasio predsjednikom Venecuele. Amerikanci su ga odmah priznali a ta njim i mjesto svjetske demokracije EU. Pa domalo će Ali Baba i njegova bratija zabraniti i da prdneš, ako smrad ne odgovara famfulji Ursuli i stanovnicima njene gzice.
Priznali Guaida da mogu lakse oteti venezuelanske devizne rezerve u USA.On im potpisao iako nije.dobio izbore.
Polako,budi strpljiv i svakako se na vrijeme rijesi usd.Nemas puno vremena.
Pada mi napamet da bi trebalo uvesti blokadu svjetskog kupa u nogometu.
Drzave Juzne Amerike bi trebale to napraviti jednoglasno.
Taj ti radi za istog vraga ko i ciozapad…………..
Fascinantna geologija…
Uvijek postoje neke nedemokratske zemlje iznad nafte.
P.S.
Istraživanje novih naftnih polja diljem svijeta počinje se smanjivati.
Iz nekog nepoznatog razloga, zemlje odustaju od otkrivanja novih rezervi “crnog zlata”…
Zahvaljujući SAD, bolje poznajemo geografiju…
Na primjer, da Nigerija ima više mineralnih resursa od Sudana.
P.S.
Kad će završiti ta demokracija, da počnemo živjeti kao ljudi…
Svako dobro i Tebi Alex!!
I svima Esekerima što se vrzmaju ovuda…
P.S.
Baba zuji, izbjegava ”teške” teme… 🙂
Venezuela je čini se već propala. Padrino Lopez je sinoć u obraćanju naciji rekao da ae svi vrate na radna mjesta i da vojska svima jamči sigurnost i nastavak demokratskog sustava i funkcioniranje ustavnog poretka i saziv novog parlamenta. A Delcy Rodriguez prema izvješću CNN a poziva na suradnju s SAD. S Bolivarskih televizija nestala je kuknjava i ratni pokliči i idu redovite emisije o bejzbolu i gospodarstvu?????!
Nije otet. Predan sa mašnicom. Čudno je jedino da je autor povjerovao Trumpovim nebulozama. Dakle, Trumpova varijanta je da su Gringisi ušetali u palaču, stopalom spriječili Kamionđiju da zatvori vrata, pritom ubili četrdeset kubanaca i pri tome nitko nije ozbiljnije ranjen. Neslužbena varijanta kaže da je Madura predala nova predsjednica u suradnji sa vojskom, a žrtve su kubanci koji su proglasili dva dana žalosti i kinezi kojima je otišlo u dim 70 milijardi.
u pravu si, samo mislim da kinezi neće olako pustiti 70mlr! Nešto mi govori da će nešto jako loše ovdje krenuti po žutog bandita !
I meni isto.A kako Kina i Rusija djeluju koordinirano,mislim da ce odgovor biti jos puno gori.
Xi i Trump ce se dogovoriti. I Ameri potražuju na arbitražama desetak milijardi. Međutim, gornji članak je pogrešan. Kada je Čavez ukinuo 2002. autonomiju drzavne naftne kompanije došlo je do štrajka u kojem je Čavez otpustio pola, odnosno 18.000 inzenjera, specijalista i menađmenta. Od tada je proizvodnja pala 50%, a broj zaposlenih je dosegao 100.000. To je problem Trumpa jer je naučio da on daje otkaze, a država amortizira probleme, a u Venecueli to je nerješiv problem pogotovo u interakciji sa okolnim držsvama. Tako da je Madura rješio velike brige u koju sam upada.
Nova predsjednica bi trebala postati meta. Prenaivno.
Maduro Baba i 40 Kubanaca, 😂😂😂😂
Bajke su divne , mora zvučati poznato, bilo jednom….
Jedna bitna tehnička činjenica oko Venecuelanske nafte nije prenesena, da bi Venecuela izvezla naftu , prvo je mora uvesti. Naime njihova nafta je pregusta za transport cjevima i mora se razređivati sa rijeđom naftom koju moraju uvesti. Što rijeđa to bolje, i sada dašak ironije, najrjeđu naftu ima SAD
Sasa F.Svaka cast
Hrvatska bi mogla zbog kontinuirano dodvorničke politike vrlo skoro imati velike posljedice