Kako je Washington uvučen u rat za rušenje Irana – Trump: “Ne mogu ništa, to je Izreal”

Dok se svijet budi u novu stvarnost bliskoistočnog sukoba, postavlja se ključno pitanje: tko je zapravo povukao okidač? Analize geopolitičkih stručnjaka otkrivaju uznemirujuću sliku u kojoj Izrael, koristeći se starom doktrinom “bijesnog psa”, uspješno ucjenjuje svog najvećeg saveznika i tjera ga u rat koji je američki predsjednik Donald Trump, prema svemu sudeći, želio izbjeći. Iza službenih priča o preventivnom napadu krije se hladnokrvna strategija rušenja iranske vlasti, čiji su obrisi sada jasniji nego ikad.

Američki “preventivni” udar po Izraelovoj naredbi

Tjednima su se nizale špekulacije o tome što je nagnalo administraciju Donalda Trumpa da pokrene opsežnu vojnu operaciju protiv Irana, unatoč očitom oklijevanju samog predsjednika. Prvi glasovi govorili su o presudnoj ulozi saudijskog prijestolonasljednika Muhameda bin Salmana, no ta je priča brzo zamijenjena daleko eksplicitnijim priznanjem. Američki državni tajnik Marco Rubio izašao je pred medije s izjavom koja je odjeknula poput bombe, a koju je ubrzo potvrdio i sam Donald Trump u intervjuu Tuckeru Carlsonu.

Rubiova izjava nije ostavljala mnogo prostora za dvojbu. Sjedinjene Države nisu napale Iran zbog nekog neposrednog otkrivenog prijetećeg poteza ili vlastitog strateškog interesa, već iz jednostavnog razloga što je Izrael to već namjeravao učiniti.

Prema Rubiovim riječima, Amerika je izvela “preventivni” udar kako bi bila što učinkovitija i zaštitila svoje snage, ali je prava poruka bila jasna kao dan: Sjedinjene Države slijede Izrael.

Ovaj potez izazvao je ogorčenje demokratske oporbe koja je prozrela suštinu. Američka vanjska politika već desetljećima, doduše, pleše uz istu izraelsku frulu, no sada je to postalo nemoguće zanemariti.

Dodatni uvid u ovu dramu pružio je Tucker Carlson, otkrivši kako se tri puta u veljači sastajao s Trumpom u Ovalnom uredu, pokušavajući ga odgovoriti od rata s Iranom. Nakon što je iznio sve moguće argumente, Trump mu je na trećem susretu odgovorio poražavajuće jednostavno: “Ne mogu ništa, to je Izrael.”

Ovo priznanje razotkriva iluziju o samostalnom američkom odlučivanju. I dok su čelnici Pentagona i CIA-e, poput Dana Caina i Johna Ratcliffa, javno savjetovali oprez zbog nepoznanica o pravoj iranskoj snazi, Trump je već mjesecima pripremao teren za rat, vodeći paralelne i fiktivne pregovore s Teheranom, svjestan da iransko vodstvo nikada neće pristati na kapitulaciju.

Operacija bezglavog tijela: Kako Iran funkcionira bez vođe

Prvi udarac bio je smrtonosan i precizan. U subotu ujutro, na temelju informacija koje je prikupila CIA i višemjesečnog nadzora sigurnosnih kamera u Teheranu koje su Izraelci uspješno hakirali, uslijedio je napad na rezidenciju ajatolaha Alija Hameneija. Cilj je bio jasan. Desetkovati iransko vodstvo i izazvati kaos koji bi doveo do brzog kolapsa režima. Udarac je bio toliko precizan da je pogodio okupljanje najviših dužnosnika, uključujući i samog vrhovnog vođu.

Međutim, ono što je trebalo biti završni čin pokazalo se tek početkom nove faze rata. Iranski režim, svjestan prijetnje od “dekapacije” nakon što je Izrael na sličan način desetkovao vodstvo Hezbollaha, na vrijeme je pripremio plan za nastavak borbe. Mjesecima prije napada, ajatolah Hamenei je, u televizijskom obraćanju koje je sada dobilo posmrtni značaj, javno imenovao svoje nasljednike i zapovjednicima na terenu dao izvanredne ovlasti.

Prema riječima iranskog ministra vanjskih poslova Arakčija, ključ uspjeha iranskog otpora leži u direktivi koja je izdana unaprijed. Svaki zapovjednik na terenu, u slučaju prekida komunikacije s vrhom ili smrti nadređenih, ima punu autonomiju djelovati prema vlastitoj procjeni. Ova neuobičajena mjera pretvorila je potencijalni kaos u koordinirani, iako naizgled dezorganizirani, otpor. To je razlog zašto, unatoč gubitku vrha, iranske snage i dalje uzvraćaju udarce. One ne djeluju po zapovijedima koje više ne mogu stići do njih, već prema unaprijed utvrđenom protokolu, što stvara dojam nepredvidljivosti i sveopćeg ustanka. Kako to slikovito opisuju analitičari, “bezglavo tijelo” iranske vojske i Revolucionarne garde nastavilo je trčati, vjerno svojim instinktima i zavjetima.

Ajatolahov svjesni odlazak: Politika mučeništva

Smrt ajatolaha Hameneija u izraelskom napadu nije bila puka slučajnost ili posljedica loših sigurnosnih procjena. Sve ukazuje na to da je 86-godišnji vrhovni vođa, svjestan svoje teške bolesti i blizine kraja, donio svjesnu odluku da umre kao mučenik.

Nekoliko dana prije napada, u svom posljednjem obraćanju visokim dužnosnicima, Hamenei je održao govor koji se sada čita kao politički testament. Suznih očiju, govorio je o bezvrijednosti svog života, o svom bolesnom tijelu i svojoj predanosti revoluciji, jasno stavljajući do znanja da je spreman na mučeničku smrt.

Ovaj čin ima duboko utemeljenje u šijitskoj tradiciji, gdje su žrtva i mučeništvo središnji koncepti. No, on je istovremeno bio i genijalan politički potez. Okupljanjem svoje obitelji i cjelokupnog vrha države u vlastitoj rezidenciji, Hamenei je, svjestan da je pod prismotrom, namjerno pružio metu. Njegova smrt, umjesto da slomi duh naroda, izazvala je suprotan učinak. Umjesto prosvjeda i slavlja koje su zapadni mediji priželjkivali, stotine tisuća Iranaca izašle su na ulice odajući mu počast. Ubivši duhovnog vođu, Izrael i SAD nisu slomili Iran, već su ujedinili naciju oko njegove žrtve, pretvorivši poraz u katalizator otpora. Ovo je strateška pogreška golemih razmjera, jer kako ističu poznavatelji prilika, ubijanje šijitskog svećenika tog ranga jednako je kao da je netko bombardirao Vatikan i ubio papu – posljedice će se osjećati generacijama.

Neslavni kraj američkih F-15 i nova realnost u Perzijskom zaljevu

Dok se politička i strateška slika zaoštrava, na bojnom polju događaju se incidenti koji dodatno kompliciraju ionako napetu situaciju za zapadni savez. Jedan od najintrigantnijih događaja je obaranje tri najmodernija američka borbena aviona F-15EX, vrijednih preko stotinu milijuna dolara svaki. Incident se dogodio u zračnom prostoru Kuvajta, a službena američka verzija govori o katastrofalnom propustu vlastite protuzračne obrane.

Prema toj verziji, Patriotski projektili kuvajtskih snaga, koji su navodno upravo bili softverski ažurirani kako bi spriječili upravo ovakve pogreške, nisu prepoznali američke avione kao prijateljske zbog kvara na sustavu za identifikaciju. Iako je tehnički moguće, ovakav splet nesretnih okolnosti u kojem su tri najnaprednija aviona oborena u roku od sat vremena, zvuči krajnje nevjerojatno. Stoga ne čudi da iranska strana tvrdi kako je zapravo ona zaslužna za ovaj uspjeh, vjerojatno korištenjem naprednih ruskih S-300 ili kineskih HQ-9B sustava. Bez obzira na pravi uzrok, činjenica je da su Sjedinjene Države izgubile tri skupa zrakoplova i da je njihova zračna nadmoć u regiji dovedena u pitanje.

Istovremeno, Iran je uspješno pogodio i uništio divovski američki superradar u Kataru, vrijedan preko milijardu dolara, koji je nadzirao gotovo cijelu regiju. Time je američkim snagama onemogućeno učinkovito praćenje iranskih dronova i projektila, što predstavlja značajan strateški udarac. Posljedice se već osjećaju na svjetskim energetskim tržištima. Blokada Ormuškog tjesnaca, kroz koji prolazi petina svjetske nafte, i činjenica da je 250 tankera zaglavljeno u Perzijskom zaljevu, dovela je do divljanja cijena. Cijena barela prešla je 80 dolara, a analitičari predviđaju daljnji rast prema 150 ili čak 200 dolara, što bi za Europu, koja se odrekla ruskog plina, moglo biti katastrofalno. Sve ovo pretvara ono što je trebao biti brzi “blitzkrieg” u iscrpljujući rat dugog daha, u kojem prednost polako prelazi na stranu Iranaca.