Plačite, seljaci, stiže Lidl. Kako se njemački diskont polako, ali sigurno infiltrira u Bosnu i Hercegovinu

Na prvi pogled izgradnja još jedne trgovine u Bosni i Hercegovini zvuči kao dobra vijest za potrošače. No ono što se zapravo događa na terenu jest planska i sustavna infiltracija najvećega europskog maloprodajnog lanca koji polako, ali sigurno postavlja temelje za dominaciju nad domaćim tržištem. Dok se grade novi trgovački centri i mostovi, domaći proizvođači, posebice seljaci, trebali bi se ozbiljno zabrinuti jer ono što dolazi nije samo konkurencija, već rat u kojem će cijena njihova opstanka biti niska cijena proizvoda.

Lidl, njemački diskontni div sa sjedištem u Bad Wimpfenu, dio je moćne Schwarz grupe koja je vlasnik i poznatog lanca Kaufland. Njegova ekspanzija u Bosnu i Hercegovinu nije slučajna niti improvizirana. Riječ je o dobro osmišljenoj strategiji koja se provodi godinama, a koja sada ulazi u svoju posljednju, najopasniju fazu. Dok se većina ljudi raduje nižim cijenama i šarenim letcima, malo tko obraća pozornost na to kako ovaj div ruši sve pred sobom, ostavljajući domaću proizvodnju u potpunom rasulu.

Prvi korak invazije jest logistički centar u Lepenici

Prije nego što je izgrađen ijedan maloprodajni objekt, Lidl je napravio ono što svaki ozbiljni osvajač tržišta mora napraviti. Izgradio je uporište. To uporište nalazi se u Lepenici kod Kiseljaka, uz sam koridor 5C, gdje je izgrađen logistički centar koji se opisuje kao jedan od najmodernijih u ovom dijelu Europe. Bez toga centra nema ekspanzije. Logistika je srce svakog maloprodajnog lanca, a Lidl je svoje srce usadio duboko u središnju Bosnu.

Taj logistički centar nije obično skladište. To je visokotehnološki pogon koji omogućuje da se roba iz cijele Europe doprema nevjerojatnom brzinom i učinkovitošću. Dok domaći trgovci i proizvođači ovise o sporim, skupim i nepouzdanim lancima opskrbe, Lidl je izgradio autocestu za svoje proizvode. Upravo ta prednost omogućit će im da kasnije diktiraju cijene. Kad jednom netko ima kontrolu nad protokom robe, ima kontrolu nad cijelim tržištem.

Gradilišta niču poput gljiva poslije kiše

Posljednja vijest koja je odjeknula bosanskohercegovačkom javnošću dolazi iz Trebinja. Portal Trebinje Live objavio je da je Lidl započeo izgradnju svojega objekta u tomu gradu. Riječ nije o maloj trgovini. Planirana površina iznosi čak 2456 četvornih metara, a uz to će biti izgrađen i parking sa 121 mjestom. No ono što posebno zabrinjava jest podatak da će se graditi i pristupna prometnica, uključujući most preko rijeke Lušac. Drugim riječima, lokalna vlast ustupila je teritorij i resurse kako bi se njemačkom divu omogućio nesmetan pristup.

Trebinje je samo posljednja točka na karti. Lidl već ima izgrađenu trgovinu u sarajevskom naselju Halilovići, a nekoliko je drugih u različitim fazama izgradnje. Ne radi se o pojedinačnim ulaganjima. Ovdje se priprema koordinirani udar. Cilj nije otvoriti jednu trgovinu pa vidjeti kako će ići. Cilj je istodobno otvoriti petnaestak trgovačkih centara diljem Bosne i Hercegovine.

Strategija istodobnog otvaranja ili kako zgnječiti konkurenciju

Namjera Schwarz grupe jest da petnaestak trgovačkih centara u Bosni i Hercegovini istodobno otvori. To nije nova taktika. Lidl je istu stvar napravio u Hrvatskoj i Srbiji. Riječ je o strategiji velikog ulaska na tržište koja ima jedan jedini cilj. Šokirati i onesposobiti lokalnu konkurenciju. Zamislite scenu u kojoj se u roku od nekoliko tjedana diljem zemlje otvori petnaest velikih, modernih, jeftinih trgovina. Lokalni lanci, male trgovine i domaći proizvođači jednostavno nemaju odgovor na takav nalet kapitala i organiziranosti.

U Hrvatskoj i Srbiji svjedočili smo istomu scenariju. Prvo dolazi najava, zatim izgradnja logističkog centra, potom istodobno otvaranje više objekata i na kraju potpuna transformacija tržišta. Mali proizvođači koji ne mogu ispuniti Lidlove zahtjeve u pogledu količine, cijene i ambalaže bivaju izbačeni iz igre. A oni koji uđu u njegove lance često su prisiljeni raditi po cijenama koje jedva pokrivaju troškove proizvodnje. To se zove cijena ulaska na tržište.

Pola milijarde maraka ulazna je karta za dominaciju

Početna Lidlova investicija u Bosnu i Hercegovinu iznosit će više od pola milijarde konvertibilnih maraka. Pola milijarde. Za usporedbu, godišnji proračuni mnogih bosanskohercegovačkih općina smiješni su u odnosu na taj iznos. Ovakvo ulaganje nije dobrotvorna akcija. Lidl nije došao spašavati bosanskohercegovačko gospodarstvo. Došao je zaraditi novac, i to na način koji je provjeren u desecima zemalja diljem Europe.

Taj iznos od pola milijarde maraka omogućit će mu da cijene postavi na razinu koju domaći trgovci ne mogu pratiti. Lidl može gubiti novac na određenim proizvodima mjesecima jer mu to nadoknađuju golemi lanci opskrbe i povoljni uvjeti koje je izborio kod dobavljača. Lokalna trgovina koja posluje s maržom od nekoliko postotaka ne može konkurirati subvencioniranim cijenama. Seljak koji prodaje mlijeko, meso ili povrće na tržnici ne može se natjecati s cijenom koju Lidl izbaci na svoje police.

Administrativno sjedište i lokalna vlast kao saveznik

Lidl je svoje administrativno sjedište za Bosnu i Hercegovinu smjestio na Ilidži. To je logičan potez. Ilidža je dobro povezana, blizu zračne luke i drugih važnih institucija. No ono što je ključno za razumijevanje cijele priče jest činjenica da Lidl ne djeluje u vakuumu. Prije nego što je uopće počela izgradnja u Trebinju, lokalna vlast donijela je planske dokumente i dala potrebne dozvole. Ista priča ponovit će se u svakoj općini i gradu u kojima Lidl planira graditi.

Lokalne vlasti, često očajnički željne bilo kakve investicije, otvaraju mu vrata na široko. Porezne olakšice, ubrzani postupci dobivanja dozvola, ustupanje gradskog zemljišta. Sve to dolazi s cijenom. Ta će cijena biti naplaćena kroz propadanje domaće trgovine i poljoprivrede. Kad jednom Lidl uđe i uspostavi se, više ga nitko neće moći zaustaviti. To nije teorija zavjere. To je poslovna povijest koju smo vidjeli u gotovo svakoj zemlji bivše Jugoslavije.

Što to znači za domaćega seljaka i proizvođača

Domaći seljak već sada teško živi. Cijene repromaterijala rastu, otkupne cijene niske su, a poticaji smiješni. Dolazak Lidla bit će posljednji čavao u lijes. Lidl neće kupovati od bosanskohercegovačkog seljaka ako ne mora. Njegov lanac opskrbe globalan je. Voće i povrće dolazi iz Španjolske, Italije, Poljske ili Njemačke. Meso iz velikih europskih farmi koje rade na industrijski način. Mlijeko u prahu iz zemalja Europske unije.

Zašto bi Lidl kupovao od malog proizvođača u Bosni i Hercegovini kada može naručiti kamion jabuka iz Poljske po cijeni koja je niža od troškova berbe u Bosni i Hercegovini. Kad domaći seljak ne može prodati svoje proizvode na tržnici jer su police pune jeftinih uvoznih proizvoda, on će jednostavno prestati proizvoditi. To se već dogodilo u Hrvatskoj. Tisuće malih poljoprivrednika odustale su od proizvodnje jer se jednostavno ne isplati natjecati se s damping cijenama.

Kako Lidl opravdava svoj dolazak

Lidl će, naravno, govoriti o potrošačima. Govorit će o nižim cijenama, većem izboru i europskim standardima. Mediji će prenositi priče o uštedama i modernim trgovinama. Potrošači će prvih mjeseci slaviti jer će za isti novac moći kupiti više. To je začarani krug. Jeftino je dobro, sve dok ne shvatite da je vaš susjed seljak ostao bez posla, dok lokalna mesnica više ne postoji, dok mlijeko koje pijete dolazi s druge strane kontinenta i nema nikakve veze s bosanskohercegovačkim poljima.

Prava cijena Lidlova dolaska neće se vidjeti na računu u trgovini. Vidjet će se za dvije ili tri godine, kada broj domaćih proizvođača padne za pola. Vidjet će se u napuštenim stajama i poljima koja više nitko ne obrađuje. Vidjet će se u novcu koji odlazi iz Bosne i Hercegovine u sjedište Schwarz grupe u Njemačkoj. To nije trgovina. To je sustavno isisavanje bogatstva iz jedne zemlje.

Pouka iz Hrvatske i Srbije. Ne treba nam ništa drugačije

U Hrvatskoj je Lidl otvorio svoja vrata prije više od desetljeća. Danas je jedan od najvećih trgovaca. Cijene jesu niže nego prije, ali domaća poljoprivreda u kolapsu je. Mali proizvođači uglavnom su se preusmjerili na prodaju na cesti ili na lokalnim tržnicama koje su ostale bez posjetitelja. Ista priča ponovila se u Srbiji. Ista priča dogodit će se u Bosni i Hercegovini.

Nema razloga vjerovati da će biti drugačije. Lidl ne mijenja svoju poslovnu filozofiju. Ona je provjerena i uspješna. Pritisnuti cijene, izgraditi učinkovit lanac opskrbe, eliminirati posrednike i na kraju eliminirati lokalnu konkurenciju. To nije zlonamjerno. To je kapitalizam. Ali to ne znači da bosanskohercegovački potrošači i proizvođači moraju bezglavo prihvatiti sve što im se servira.

Može li se itko oduprijeti tomu valu

Pitanje koje se prirodno nameće jest može li se itko oduprijeti Lidlinoj infiltraciji. Država bi mogla, ali država u Bosni i Hercegovini slaba je, fragmentirana i često nesposobna provesti bilo kakvu koherentnu gospodarsku politiku. Sindikati su slabi. Udruge proizvođača nemaju snage. Potrošači su usredotočeni na cijenu, a ne na podrijetlo proizvoda.

Jedina nada leži u svijesti potrošača. Oni koji imaju luksuz birati mogu odlučiti kupovati domaće proizvode, čak i ako su malo skuplji. Oni koji mogu, mogu izbjeći najveće lance i podržati lokalne trgovine i proizvođače. No u vremenima inflacije i gospodarske krize to je teško prodati. Kad netko bira između jeftinog uvezenog mlijeka i skupljeg domaćeg, većina će posegnuti za jeftinijim. I upravo na to Lidl računa.

Cijena udobnosti jest propast domaće proizvodnje

Lidl se ne skriva. On otvoreno gradi, ulaže i najavljuje svoju dominaciju. Pola milijarde maraka, petnaest trgovačkih centara, najmoderniji logistički centar i podrška lokalnih vlasti. To je recept za uspjeh. Ali uspjeh za koga Ne za bosanskohercegovačkog seljaka. Ne za domaćeg proizvođača. Ne za lokalnu trgovinu. Uspjeh za dioničare Schwarz grupe u Njemačkoj.

Bosna i Hercegovina postat će još jedno tržište na kojem će se prodavati jeftina roba iz uvoza, dok će se domaća proizvodnja polako gasiti. Plakat ćemo za seljacima kad ode posljednji, ali tada će biti prekasno. Dok se grade mostovi i trgovački centri, trebali bismo se zapitati kakvu budućnost ostavljamo svojim poljoprivrednicima. Odgovor je jasan. Ne ostavljamo im nikakvu budućnost. Prepustili smo ih tržišnoj utakmici u kojoj se ne mogu natjecati. I dok se mi radujemo letcima i akcijama, seljak u svojoj staji već osjeća vjetar promjene. I taj vjetar puše iz Njemačke.