Sjaši Kurta da uzjaše Murta – Rasprodaja zemlje, resursa, naroda i suvereniteta

Bosna i Hercegovina se danas predstavlja kao zemlja koja izlazi iz ruskog energetskog monopola i ulazi u eru „energetske suverenosti“. Ta priča zvuči privlačno, gotovo spasonosno. No, kad se skine propagandni celofan, ostaje neugodno pitanje: izlazimo li iz jednog monopola samo da bismo ušli u drugi – ovaj put zapadni, američki i korporativni?

Projekt Južne interkonekcije više se ne vodi kao unutarnje političko pitanje, nego kao američki strateški imperativ. To samo po sebi govori dovoljno. Kada strana sila definira što je „nacionalni interes“ jedne države, onda to više nije suverenitet, nego tutorstvo.

Ruski jeftini plin postaje nepoželjan, ali ne zato što BiH ima jasnu vlastitu energetsku strategiju, već zato što se uklapa u širu geopolitičku računicu Washingtona. Ventil se samo seli – iz Moskve u neku američku korporativnu centralu.

Mainstream mediji, uredno financirani i disciplinirani lobijima, ovaj proces prodaju kao civilizacijski iskorak. Kritička pitanja gotovo da ne postoje. Tko će upravljati infrastrukturom? Pod kojim uvjetima? Koliko će to dugoročno koštati građane? Umjesto analize, dobivamo bajku o „sigurnosnom kišobranu“ i „stabilnosti“, kao da su cijevi i koncesije jamstvo demokracije.

Povijest nas, međutim, uči suprotno: velike sile ne ulažu da bi nekome činile uslugu, nego da bi osigurale vlastiti interes.

Sarajevo, Mostar i Banja Luka

Posebno je cinična uloga domaćih političkih elita. Milorad Dodik godinama glumi ruskog saveznika i zaštitnika Republike Srpske, dok istovremeno RS pretvara u robu za političko preživljavanje. Ako sutra Washington ili Telaviv ponude jaču garanciju opstanka njegove moći, ruska retorika će nestati preko noći. Ideologija je tu samo dekor; stvarni cilj je ostanak na vlasti pod svaku cijenu.

S druge strane, Dragan Čović radi isto u Hercegovini. Insistiranje na „južnoj“ plinskoj kompaniji i posebnom upravljačkom modelu nije borba za hrvatske interese, nego klasična trgovina. Teritorij i resursi u zamjenu za međunarodnu zaštitu i osobnu političku sigurnost. Hercegovina se rasprodaje tiho, tehnički, uz osmijehe i sastanke s korporativnim delegacijama.

Dodamo li utjecaj cionističkog entiteta kojeg predvodi Kabiri iz Mostara, slika je jasna. Dodik i Čović su gotovo sve karte stavili na pomoć aktualnog zločinačkog režima iz Telaviva kojeg vodi Benjamin Netanyahu, osoba za kojom je izdana međunarodna tjeralica.

Prvi plače i cvili u Telavivu, a drugi organizira raznorazne domjenke s Kabirijem.

A treća bošnjačka strana, ništa nije bolje od ovde prve dvije. Njima vladaju ljudi postavljeni od strane zapadnih veleposlanstava. Neke su dovukli, neke obučili a treće su pomno odabrai jer su kriminalnog profila. Ne smiju pisnuti, dok ne dobiju odobrenje iz Britanskog ili Američkog veleposlanstva. To ne kaže naš portal, nego oni javno izjavljuju svaki put kada treba izglasati neki novi zakon u “korist naroda”.

Vjerujte nam, ne šalimo se, ali samo je pitanje momenta kada će se pojaviti prvi kibuc u Hercegovini ili Republici Srpskoj i to negdje blizu Bošnjaka, kako bi se mogli izazivati sukobi. Prije toga se mora sve rasprodati i narod staviti pod čizmu stranih kolonizratora.

Teritorij BiH je dobro ispražnjen i uskoro ćemo svjedočiti kupovinama nekretnina, poduzeća i resursa – ono što je ostalo.

Tko cijenu plaća?

U cijeloj toj priči najtragičniji su obični ljudi. Srbi, Hrvati i Bošnjaci ginuli su u ratovima uvjereni da se bore za slobodu, dostojanstvo i budućnost. Danas gledaju kako te iste „nacionalne interese“ njihove vođe pretvaraju u koncesije, ugovore i geopolitičke žetone. Krv je prolivena, a zemlja se ipak prodaje – samo sofisticiranije nego prije.

Južna interkonekcija tako prestaje biti energetski projekt i postaje simbol kontinuiteta kolonijalne logike. BiH nema snage ni volje da sama definira svoju budućnost. Razlika je samo u zastavi koja se vijori iznad bagera. Ruska ili američka – za građane je svejedno ako nemaju kontrolu, transparentnost i stvarnu političku odgovornost.

Ako je ovo „zapadna sigurnosna arhitektura“, onda je barem nazovimo pravim imenom: stabilnost za elite, profit za korporacije i tišina za medije. A narod? On je, kao i mnogo puta prije, tek fusnota u tuđim strateškim planovima.