Iako je Bosna i Hercegovina izgubila u šesnaestini finala Svjetskog prvenstva od domaćina SAD-a, reprezentacija je napustila San Francisco s više od pobjede. Rezultat 2:0 na semaforu nikada neće pokazati pravo bogatstvo koje je ova momčad podarila svojim narodima tijekom proteklih tjedana. Mala zemlja, često razapeta unutarnjim sukobima, ujedinila se na tribinama i ispred ekrana slaveći svaki dodir lopte svojih zmajeva.
Ova ekipa, koja je u kvalifikacijama bila otpisana od strane mnogih nogometnih znalaca, izrasla je u simbol zajedništva i hrabrosti. Dolazak do šesnaestine finala za Bosnu i Hercegovinu nije samo sportski uspjeh, to je povijesni dokument koji svjedoči o karakteru jednog naroda. Svjetska javnost napokon je upoznala Bosnu na način na koji ona sama želi biti viđena, kroz strast, borbenost i dostojanstvo, a ne kroz političke rasprave koje su predugo obilježavale njezinu sliku.
Utakmica protiv Amerikanaca pokazala je svu ljepotu i okrutnost nogometa. Naši momci ušli su u dvoboj bez imalo straha, a u prvom poluvremenu bili su ravnopravan protivnik sastavu koji uživa status velesile. Emedin Demirović i Kerim Alajbegović imali su izvrsne prilike za vođstvo, no golman Freese bio je na visini zadatka. Nesretni pogodak Baloguna pred sam odmor, nakon niza grešaka u obrani, bio je težak udarac koji je promijenio tijek susreta.
Drugo poluvrijeme donijelo je još više drame i emocija, posebno kada je kapetan Edin Džeko morao napustiti teren zbog ozljede. Gubitak vođe bio je ogroman hendikep, ali upravo tada pokazala se prava snaga ove reprezentacije. Umjesto da klonu, momci su podigli razinu igre, a crveni karton Baloguna u 64. minuti otvorio im je prostor za napadački nogomet kakav se rijetko viđa na ovakvim natjecanjima.
Selektor Sergej Barbarez odlučio je riskirati sve, ubacivši dodatne napadače i žrtvujući obranu. Ta odluka pokazuje koliko je ova momčad vjerovala u svoje sposobnosti. Iako izjednačenje nije stiglo, a Tillman je zabio za konačnih 2:0, naši su do posljednjeg zvižduka prijetili i pokazali karakter dostojan najvećih svjetskih sila. Alajbegović, Mahmić i ostali napadači tresli su okvir gola u završnici, ali sreća ovoga puta nije bila na njihovoj strani.
Najveća pobjeda Bosne i Hercegovine na ovom prvenstvu dogodila se izvan terena, na tribinama i ulicama diljem svijeta. Oko šest tisuća navijača putovalo je u San Francisco, stvarajući atmosferu kakvu bi mnogi veći i bogatiji nogometni savezi pozavidjeli. Njihovi glasovi, pjesme i baklje bili su podsjetnik da nogomet ima moć ujedinjenja koja nadilazi sve podjele. Svijet je vidio Bosnu koja pleše, pjeva i navija kao jedan narod.
Nakon povijesnog uspjeha, svi igrači i stručni stožer vraćaju se kući uzdignute glave, ponoseći se titulom heroja nacije. Nitko u Bosni i Hercegovini nema pravo na kritiku jer je ova podmlađena ekipa učinila više nego što je itko mogao očekivati. Pokazali su kako se nosi dres domovine, s ponosom, borbom i ljubavlju koja nadilazi sve granice. Hvala im za besane noći i trenutke sreće koje su podarili svojim sugrađanima.
Ovo prvenstvo ostat će zapamćeno kao trenutak kada je mala zemlja iz srca Europe osvojila simpatije svijeta. Bosna i Hercegovina pokazala je da uspjeh ne mjeri samo brojem postignutih golova, već dubinom utjecaja na ljudska srca. Njihova igra bila je ogledalo nacionalnog duha, hrabrog, nesalomivog i punog nade. Zato večeras slave iako su poraženi, jer su dobili nešto što se ne može oduzeti, vječnu ljubav i poštovanje.
Sutra, Hrvatska kreće u svoj put na ovom Svjetskom prvenstvu, a mi nastavljamo navijati istom strašću koja je ispunjavala stadione diljem Amerike. Ponosni smo na svoje reprezentacije i vjerujemo da će njihova priča inspirirati sve nas da budemo bolji, složniji i hrabriji. Nogomet je više od igre, on je most koji spaja narode, a Bosna i Hercegovina je upravo izgradila najljepši most prema cijelom svijetu.
14 komentara
Ako ništa drugo, dernek je bio na nivou svetskog prvaka, tu ne može niko da parira. Pamtiće se te slike sa stadiona u tamo nekoj dalekoj Americi…
Ova momčad je u fazi izgradnje. Spada među najmlađe na prvenstvu.
Ja nisam ni očekivao da će napraviti veći iskorak na prvenstvu. Nedostaje im mentalna snaga koja bi poduprla traženu taktiku koju zahtjevaju specifična situacija na terenu.
Nisu u stanju suprostaviti se radničkim ekipama koji djeluju kao stroj lišen emocija.
Nešto slično se dešava i afričkim ekipama.
Mogu Kongo ili Obala Bjelokosti biti nadmoćniji i naizgled svojom lepršavom igrom, tehnikom i nogometnim znanjem biti bolji od ekipa kao što su Engleska ili Belgija. Sve im je uzalud ako nemaju sposobnost izbjeći zamke emotivnosti i varijacije u mentalnom sklopu.
Realno,
bar su ljude s ovih prostora pozitivno motivirali. Treba gledati šire, samo Hrvatska, Bosna i Češka su s tzv. istoka bili tamo. Nije to malena stvar.
Tačno!
Doduše, ja sam fuzbal prestao pratiti od kada je Šunkarica Backham potpisao prvi ugovor, a ovdje mi je bilo interesantno pratiti reakcije publike, kako svjetske, tako I naše.
I naletim na jednu objavu Ljudine iz (mislim) Viteza.
Viteški oci nisu htjeli postaviti veliki ekran na trgu, a ovaj napiše…nešto u stilu…kuća mi je u centru i imam dvorište može nas se nabiti 3000. Dodjite kod mene.
Puno sličnih sam vidio I s lijeva i s desna.
Meni je dobro da neka slučajnost, znači neki mladi momci, većinom su vani rođeni, neopterećeni, pokazuju zajedništvo umovi opasno vrijeme nestajanja naših naroda. Pozitivnosti je odlična. Treba nam svima strpljenja, tolerancije i dobrote…jbg. na jesen su izbori u Bosni, smeće i zlo će navaliti na narod da ga zapali, zatruje i nastavi jahanje.
od evropskih ekipa, samo još Hrvatska, BiH, Češka..i Turska, nemaju igrača migrantskog porjekla.
I možda još Škotska, ali i oni ipak,čini mi se, imaju jednog tamnoputog igrača,
iz Južne Aamerike: Paragavaj, Argentina– jedine ekipe koje su još bez igrača tammne puti.
Mexikanci ranije nisu imali, ali sada i oni imaju jednog garavog..
Nemaju ni afričke bjelca.
Šta ćemo sad???
poanta je da evropske ekipe, postaju sve šarenije, što je u globalističkoj agendi, postepenog nestajanja izvornih, domicilnih nacija, i miješanja stanovništva i to u svim državama.
Najdalje u tome je otišla takozvana reprezentacija Francuske, ustvari kolonijalna reprezentacija kontinenta Afrika, od 26 igača na ovom SP-u, samo njih je 5 bijelih, Francuza, onih koje nazivamo domicilnim, ili “domorodcima”
Podatak koji je bio u medijima, još davno prije 7-8 godina, da preko 30% Francuza, reprezentaciju Francuske ne smatra više svojom reprezentacijom. Taj je postotak sada i viši, i ako uzmemo u obzir, da u anketama,mnogi ljudi ne žele reči svoje iskreno mišljenje, da ih ne bi proglasili rasistima, možemo pretpostaviti da je taj postotak još viši.
U Engleskoj i Njemačkoj, je slično, da se veliki broj domicilnih navijača. naprosto ohladio od svojih reprezntacija i ne smatra ih svojima.
Kada nacionalne reprezentacije postaju sve više kao i veliki klubovi,–Real, Bayern,Manchester , Barcelona, itd, -onda se gubi smisao svjetskog prvenstva. Ako sve reprezentacije postanu iste i nema više onoga po čemu su se nekad prepoznavali, naprimjer Njemci, Rusi, Šveđani, Englezi itd, već su sve reprezentacije izmješane, onda je svejedno ko će pobjediti.
Mnogi igrači porijeklom iz afričkih i drugih siromašnijih zenmalja, se odluče igrati za Francusku, Njemačku ili Englesku, zbog boljih mogućnosti karijere i više love.kad igraš za Francusku, igraš na svakom SP i EP, i možeš postati svjetski pravak, ali kada igraš za Kamerun ili Alžir- države koje se kvalificiraju u prosjeku možda svakih 12 godina na SP
kada su nedavano igrali Francuska-Senegal to je faktički bila utakmica između reprezentacije Afrike (pod francuskom zastavom)-i Senegala.
Ono što svi mejnstrim mediji,koji inače slave šarenilo globalizma, prešućuju, je to da se na taj način ustvari izrabljiva Afrika u nogometu, da afričke reprezentacije stagniraju i nazaduju,. Jer im Francuska, Belgija i ostale, pokupe sve one najbolje igrače. Prije 35-40 godina se govorilo da je samo pitanje vremena, kada će jedna afrička reprezentacija postati svjetski prvak. Hoće malo sutra. U zadnjih 20-ak godina, afrički nogomet je sve više nazadovao i na ovom SP-u, vjerovatno ni Gana neće proći 1/16 finala, a kamoli mali Cabo Verde. Tu su još arapske repke, Maroko, Egipat, ali se pod afričkim reprezentacijama, prije svega podrazumijavaju crnačke afričke države, južno od Sahare. One nazadaju.ali niti crnačke, niti arapske države neće nikad postati svjetski prvak. Pojedini njihovi igrači će postati svjetski prvaci, ali pod drugom zastavom, kao Mbape i Zidane za Francusku
Hrv., BiH, Češka i istočne države su još zadnji predstavnici polako izumirućih stvarnih nacionalnih reprezentacija u pravom smislu riječi. Francuska, Engleska, Njemačka, Austrija…itd više nisu nacionalne, već internacionalne ekipe, kao i veliki klubovi Real, Manchester i ostali. nema razlike.
Večeras Portugal dva crna i jedan smeđi.
Po broju komentara nesto ne vidim taj most koji spaja.
Primijetio sam da neki prigovaraju Barbarezu na taktici, kao trebao je ući otvorenije a ne se braniti sa dva bloka u 4-5-1. Ili drugo poluvrijeme je trebao napasti posve otvoreno kada je opravdano isključen americki igrač. Ne, ljudi svašta govore a ne razumiju da trener taktiku mora prilagoditi igračima koje ima. Šta je sada trebao, sa skromnim veznim redom ići na posjed lopte protiv atletski izuzetne momčadi kojoj u sredini ne može parirati.
Barbarez je dobar taktičar i svjestan je čime raspolaže, kao što je svjestan i da se i bez pobjede može doći do prolaza. U tom smislu taktika je opravdana jer 1-0 je dostižno, a bošnjačka momčad nije momčad koja može napadati dugo a ne ispuhati se. Bolje “”kontrolirano” gonjati pogodak pa izjednačiti na 1-1 i ići u produžetke, pa i na penale, nego se otvoriti pa brzim protunapadom primiti drugi pa i treći pogodak.
Taktika je bila ispravna i jedina moguća, to sto nije upalila je druga stvar. Nešto se i domaćina pitalo, a domaćin je stvarno kvalitetan i tjelesno izdržljiv tako da i nemaju za čime žaliti. Američka momčad je pokazala više i zasluženo prošla, a Bošnjacima ostaje pamtiti dobar nastup na svjetskoj smotri.
Večeras je prava utakmica i istinski derbi. Pitanje je hoće li jedina europska i slavenska momčad koja je preostala u turniru pobijediti portugalski kolonijalni sastav. Hoće, padali su i veći.
Hoce li hrvatski bojni brod vođen admiralom Zlatkom Dalićem i kapetanom Lukom Modrićem potopiti jednog od favorita prvenstva i po tko zna koji put obradovati hrvatski narod.
Može li se bez premca najbolja istočnoeuropska momčad u posljednjih 50 godina suprostaviti i izbaciti favorizirani Portugal vidjeti ćemo. Siguran sam DA.
🫡 🇭🇷 🇭🇷 🇭🇷 🇭🇷 🇭🇷 🇭🇷 🇭🇷 🇭🇷 🇭🇷 🇭🇷 💪🏻 💪🏻
___
od kada je to SAD velesila u nogometu?
—-
SAD je bio na prva dva SP-a 1930. i 1934. i još na SP-u 1950.
Onda od 1950. do 1990, uopće nisu bili na svjetskim, prvenstvima, nisu se kvalificirali , slaba reprezentacija, i bio je ionako slab interes stanovništva u SAD-u za nogomet, jer su 4 velika američka sporta tamo daleko najpopularniji: američki nogomet koji oni nazivaju football,košarka, bejzbol i hokej na ledu.
Iako su kvalifikacije u Sjevernoj/srednjoj americi pušiona. imaš 2 velike države Mexiko i SAD, i onda Kanadu, koja je decenijama bila totalni početnik i nezainteresirana za nogomet (ovo je tek 3. SP za Kanadu) , i brojne male države, sve slabašne: Honduras, Panama,Salvador, Haiti,Jamajka, Trinidad i Tobago..itd..
onda su se SAD 1990. kvalificirali prvi put nakon 40 godina. i na tom SP-u u Italiji, ispali odmah u grupi, 3 poraza, sjećam se jako loši, sa totalno nepoznatim igračima.
1994. su bili domaćini i prvi put prošli grupu, ispali u osmini finala od Brazila. Trener im je bio Bora Milutinović.
1998. opet sva 3 poraza, odmah ispali (bili u grupi sa Jugoslavijom,tj. Srbijom i Crnom Gorom)
2002.- četvrftinale, najveći uspjeh do sada
2006.-opet odmah ispali u grupi, sa jednim bodom
2010-prošli su grupu, ali ispali u osmini finala
2014- također osmina finala
2018- nisu se kvalificirali
2022-osmina finala
….
ako je ovo velesila, onda je Hrvatska za njih, sa svoja dva treća mjesta i jednom viceprvaka, sa druge planete
SAD je sada solidna reprezentacija,plus prednost domaćeg terena, i imaju vrlo dobrog trenera Pocchetina, ali SAD je daleko od velesile, već je u rangu prosječnih, osrednjih europskih reprezentacija, kao naprimjer Švedska, Danska..ili BiH.
SAD po imenima igrača nije ništa bolji od BiH-a. Jedino malo veće ime im je Hrvat Pulišić (Pjulisik),koji je igrao u Borusiji Dortmundu, Čelziju, Milanu itd.. Svi ostali igrači im igraju u prosječnijim evropskim klubovima,.. i nekolicina su iz njoihove domaće lige MLS… Koja je zadnjih godina uznapredovala tamo, zahvaljujući brojnim evropskim zvijezdama koje u penzionerskom dobu, dođu igrati još koju godinu u MLSu, kao Messi, i brojni drugi.Ali su MLS i nogomet su još miljama daleko iza popularanosti 4 velika američka sporta, i 4 velike lige. NFL, NBA,MLB i NHL.
Ne želim umanjiti uspjeh BiH-a, ostvarili su cilj, i niko i ne zahtjeva više od njih, i Barbarez je već sa samim tim što se BiH kvalificirala protiv 2 teška protivnika, Velsa i Italije, postigao uspjeh.
Ali, da BiH igrački i taktički još stvarno napreduje-za to bi trebao pravi trener,kao recimo Muslić ili Edin Terzić. Međutim, njih dvojica su još mladi i imaju još veliku karijeru pred sobom u klupskom nogometu.. ali možda jednoga dana… ko zna.
Susedi,komšije čestitke.