Etna ne staje ni u jednu kategoriju – otkriven novi tip vulkanizma?

Istraživanje objavljeno u časopisu JGR Solid Earth sugerira da bi Etna mogla predstavljati sasvim novu vrstu vulkanske aktivnosti.

Etna nije samo najaktivniji europski vulkan, već i prava geološka zanimljivost. Smješten na Siciliji, ovaj vulkan već dugo zbunjuje znanstvenike svojim neobičnim karakteristikama. Bilo da je riječ o tektonskom okruženju, sastavu magme ili brzini izlijevanja lave, Etna je potpuno atipična – možda čak i predstavnik novog tipa vulkanizma.

Vulkani se obično dijele u tri glavne kategorije, ovisno o tektonskom kontekstu. Prvu čine vulkani na divergentnim granicama ploča, poput onih na srednjooceanskim hrbatima, gdje nastaje nova oceanska kora. Drugu kategoriju čine intrapločni vulkani, smješteni daleko od granica ploča, često povezani s vrućim točkama poput Havaja ili Yellowstona. Treća kategorija obuhvaća vulkane u subdukcijskim zonama, gdje se jedna tektonska ploča podvlači pod drugu, stvarajući vatreni pojas poput onoga u Pacifiku.

Međutim, Etna ne odgovara nijednom od ovih obrazaca. Iako se nalazi u blizini subdukcijske zone gdje se Afrička ploča podvlači pod Euroazijsku, njezin je položaj gotovo na samome mjestu sudara, za razliku od uobičajenih vulkanskih lukova. Kemijski sastav njezinih lava bliži je onima iz vrućih točaka, no nema dokaza o postojanju plaštnog perjanice. Također, evolucija lava kroz povijest pokazuje neuobičajen obrazac: od početnih malih količina lave bogate silicijem do masivnijih erupcija s lavama bogatim alkalijskim metalima poput kalija i natrija.

Proučavajući kemijski sastav lava, znanstvenici su otkrili da bi Etna mogla crpiti magmu iz džepa alkalne magme smještenog u zoni niske brzine, na granici litosfere i astenosfere, na dubini od oko 100 kilometara. Ta magma putuje do površine kroz sustav rasjeda koji deformiraju Afričku ploču. Prije 500.000 godina magma se prilikom prolaska kroz koru obogatila silicijem, no razvojem sustava rasjeda omogućen je brži put do površine, što je smanjilo udio silicija i povećalo volumen erupcija.

Iako se slični magmatski rezervoari povremeno nalaze diljem svijeta, upravo je jedinstveni tektonski kontekst omogućio izbijanje ove magme na površinu. Stoga Etna nije samo vulkanska iznimka, već prirodni laboratorij koji omogućuje izravno promatranje interakcija između litosfere i astenosfere. Ovo otkriće moglo bi promijeniti način na koji znanstvenici klasificiraju vulkane i razumiju duboke geološke procese.