Nakon što je američki državni tajnik Marco Rubio nekoliko stranih ministara obavijestio da Sjedinjene Države „za sada” ne planiraju nove vojne udare na Iran, postavlja se pitanje je li Washington odustao od vojne opcije ili je samo promijenio taktiku pritiska.
Prema izvješćima koja prenosi Axios, pozivajući se na američkog dužnosnika i izvor upoznat sa situacijom, Rubio je saveznicima poručio kako će se SAD usredotočiti na druge načine pritiska. Objava dolazi dan nakon što je ministar financija Scott Bessent najavio takozvani „ekonomski Dan D” – novi paket sankcija protiv Teherana.
Potez je logičan nastavak strategije koju je Washington gradio godinama: ekonomsko gušenje umjesto otvorenog vojnog sukoba. No pitanje je koliko je takav pristup djelotvoran s obzirom na dosadašnje rezultate sankcija protiv Irana, koji je desetljećima živio pod sličnim mjerama i razvio vlastite mehanizme zaobilaženja.
Što stoji iza najave o obustavi napada?
Izjava dolazi u trenutku kada je Bliski istok na rubu šireg sukoba. Ako je vjerovati diplomatskim izvorima, Rubio je „u posljednjim danima” obavijestio kolege iz nekoliko savezničkih zemalja da vojna opcija zasad nije na stolu. No takve izjave često služe i kao zavjesa za druge planove – ili kao poruka Teheranu da se neće lako izvući.
Ono što izvor ne spominje jest ključno pitanje: što će biti s iranskim nuklearnim programom? Ako je vjerovati izvješćima, Teheran je blizu točke u kojoj bi mogao proizvesti nuklearno oružje. Američka obavještajna procjena iz prošle godine govorila je da je Iranu potrebno nekoliko tjedana do mjesec dana da obogati uran do razine oružja.
Povijest nas uči da su SAD često kombinirali vojne prijetnje s ekonomskim pritiskom. Sankcije su bile glavni alat u pregovorima o nuklearnom sporazumu iz 2015. godine, ali i nakon što je Washington iz njega izašao 2018. Rezultat je bio pojačan razvoj iranskog nuklearnog programa, a ne njegovo zaustavljanje.
Ekonomski pritisak umjesto bombi
Bessentova najava „ekonomskog Dana D” zvuči impresivno, ali ostaje vidjeti što ona konkretno donosi. Sankcije protiv Irana već su među najstrožima na svijetu, a dodatne mjere često pogađaju više obične građane nego režim. Iran je razvio razmjenu s Kinom i Rusijom koja zaobilazi američki financijski sustav, a nafta se i dalje prodaje, iako po sniženim cijenama.
S druge strane, svaka eskalacija u regiji ima cijenu. Američki vojni vrh svjestan je da bi novi napadi na Iran značili širi sukob koji bi mogao zahvatiti cijeli Bliski istok, uključujući američke saveznike poput Izraela i Saudijske Arabije. To je rizik koji Washington očito ne želi prihvatiti u trenutku kada se suočava s drugim izazovima u svijetu.
Izjava Rubija stoga je vjerojatno poruka više nego što se čini: SAD ne želi rat, ali ne odustaje od pritiska. Pitanje je koliko dugo takva politika može trajati prije nego što jedna strana pogriješi ili se situacija na terenu izmakne kontroli. Teheran, s druge strane, ima iskustva s čekanjem – i pokazao je da je strpljiviji nego što Washington ponekad računa.