Studija o vrtovima u Cheshireu i sjevernom Walesu otkriva da ni pro-prirodni vlasnici ne mogu ispuniti ono što im se nameće.
Malo više od trećine ispitanika — točno 38 posto od njih 230 — bilo je spremno ili u mogućnosti u svoj vrt uvesti sadržaje prilagođene divljim vrstama. Istraživanje su proveli znanstvenici iz zoološkog vrta u Chesteru i Sveučilišta Nottingham Trent, a rezultati su objavljeni u časopisu People and Nature.
Sudionici su odgovarali na pitanja o deset konkretnih zahvata: jezercima, gomilama trupaca, pojilicama za ptice, kompostištima, „autocestama” za ježeve i drugima. Najmanje su bili voljni graditi kompostišta i jezerca, a najviše sijati divlje cvijeće.
Što ih zaustavlja
Glavne prepreke nisu bile ideološke. Ljudi su navodili nedostatak prostora, brigu o kućnim ljubimcima i nesigurnost oko toga kako takav sadržaj izgraditi ili održavati. Voditeljica istraživanja Kelly Hitchcock, doktorandica na Nottingham Trentu i jedna od konzervatorskih stipendistica chesterškog zoološkog vrta, priznala je da je bila iznenađena.
„S obzirom na količinu promocije tih sadržaja, očekivala sam da će ljudi biti sretni što ih uvode. Bilo je prilično iznenađujuće koliko njih nije, čak i kad su naklonjeni prirodi. Postoje prepreke — ponekad izvan njihove kontrole — koje ih zaustavljaju”, rekla je Hitchcock.
Njezin zaključak je oštar: „Podaci sugeriraju da se ne možemo osloniti na pojedince da naprave promjene prilagođene divljim vrstama u potrebnom opsegu. Ti sadržaji moraju biti ugrađeni u urbanističko planiranje i politiku.”
Vrt kao infrastruktura, ne kao hobi
Procjenjuje se da 88 posto britanskih kućanstava ima pristup vrtu. Kako se gradovi šire, ti prostori postaju sve važniji za opstanak autohtonih biljaka i životinja. No trendovi prema sve gušćoj stambenoj izgradnji sustavno smanjuju površinu na kojoj bi se ikakav vrtni ekosustav mogao razviti.
Dr. Leah Williams, glavna konzervatorska znanstvenica chesterškog zoološkog vrta i suautorica rada, zagovara promjene na više razina politike. Urbani gubitak bioraznolikosti, upozorava, ima posljedice i na fizičko i na mentalno zdravlje ljudi.
„I dalje bismo poticali ljude da učine što mogu, bilo da sade divlje autohtono cvijeće u tegli na prozoru ili grade mini-jezerce u kanti. Oboje će nešto promijeniti”, rekla je Williams. Dodala je da treba tražiti i komunalne sheme poput projekta Networks for Nature, koji povezuje staništa u Cheshireu, jer je međusobna povezanost vrsta ključna.
Istraživanje je rijetko jer ne mjeri samo korist pojedinog vrtnog sadržaja, nego pokušava ustanoviti primjenjuju li ga ljudi uopće i zašto ne. Autori su odgovore analizirali kroz model promjene ponašanja, kroz tri kategorije: sposobnost, priliku i motivaciju.
Pitanje koje studija ne postavlja
Ostaje neizrečeno pitanje: ako država sama gura sve gušću gradnju bez vrtova, zašto bi teret bioraznolikosti nosio pojedinac u tegli na prozoru? Studija to priznaje samo posredno, preko Hitchcockine rečenice o „hiper-gustoj stambenoj izgradnji” kao mogućem krivcu.
Zoološki vrt u Chesteru i Nottingham Trent University nisu institucije koje odlučuju o britanskoj stambenoj politici. Njihov rad opisuje posljedicu, ne uzrok. Dok god se bioraznolikost tretira kao stvar osobne savjesti, a ne kao uvjet u prostornom planiranju, brojka od 38 posto ostat će gornja granica dobrog vrtlarenja — ne mjera uspjeha politike.