Kćeri donose više sreće roditeljima od sinova pokazala kineska studija

Kineska studija o sreći u obiteljima s kćerima otvara pitanje koje se tiče svake države koja svoju demografsku politiku gradi na predrasudama, a ne na podacima.

Istraživanje objavljeno u časopisu Acta Psychologica analiziralo je podatke Kineskog općeg društvenog istraživanja (CGSS) prikupljene između 2012. i 2021. godine. Uzorak je obuhvatio 49.752 ispitanika, među kojima 45.108 roditelja iz gradova i ruralnih područja. Rezultat je jasan: roditelji koji imaju samo kćeri iskazuju nešto višu razinu sreće od onih koji imaju samo sinove.

Prednost kćeri najizraženija je u obiteljima s dvoje djece. Roditelji dviju kćeri sretniji su od roditelja dvaju sinova. Zanimljivo je da kombinacija sina i kćeri nije pokazala statistički značajan skok u sreći u odnosu na dva sina. To ruši uvriježenu pretpostavku da je „uravnotežena” obitelj po spolu djece automatski sretnija.

Koje roditelje najviše pogoduje

Učinak je najsnažniji kod roditelja u dobi od 45 do 59 godina, posebno u ruralnim sredinama. To je životno razdoblje kada se briga za starije i emocionalne veze između generacija stavljaju u prvi plan. Istraživači kao moguće objašnjenje navode činjenicu da mladići često odlaze u gradove zbog posla, dok kćeri ostaju povezanije s roditeljima kroz redovit kontakt i emocionalnu bliskost.

No treba biti oprezan. Autori izričito napominju da rezultati pokazuju samo povezanost, a ne uzročnost. Ne mogu dokazati da djeca ili kćeri same po sebi čine roditelje sretnijima. Također upozoravaju da se podaci ne bi trebali koristiti za čvrste političke odluke.

Ovo nije prvo istraživanje koje dovodi u pitanje tradicionalne pretpostavke o vrijednosti sinova i kćeri. Godinama se u dijelovima Azije, ali i drugdje, roditeljstvo sina slavilo kao blagoslov, dok se rođenje kćeri smatralo teretom. Posljedica toga bio je i femicid nad ženskom novorođenčadi, jedan od najtežih oblika rodne diskriminacije. Kina i Indija posebno su bile pogođene tim fenomenom zbog kulturnih uvjerenja da sinovi skrbe o roditeljima u starosti i nose obiteljsko prezime.

Što ovo znači za Hrvatsku

Iako se istraživanje bavi Kinom, njegove implikacije su šire. Hrvatska se suočava s vlastitom demografskom krizom, iseljavanjem mladih i padom nataliteta. Ako podaci pokazuju da kćeri ostaju emocionalno bliže roditeljima, možda bi trebalo preispitati način na koji društvo vrednuje žensku djecu i ulogu žena općenito. Umjesto uvozne radne snage i pasivnog čekanja da se trendovi sami poprave, država bi trebala stvarati uvjete u kojima obitelji mogu ostati na okupu.

Ono što ovo istraživanje ne adresira jest pitanje zašto se sreća roditelja mjeri kroz spol djece, a ne kroz kvalitetu odnosa i materijalne uvjete. U društvima gdje je egzistencija neizvjesna, gdje mladi odlaze, a stariji ostaju sami, svaka rasprava o sreći mora uključiti i ekonomsku dimenziju. Kina je provela desetljeća politike jednog djeteta, pa i strože kontrole rađanja, što je ostavilo duboke posljedice na obiteljsku strukturu. Nije isključeno da dio „prednosti kćeri” proizlazi upravo iz neravnoteže uzrokovane tim politikama.

Konačno, ostaje pitanje koje izvor nije postavio: ako kćeri donose više sreće, zašto se onda u mnogim društvima, pa i u Hrvatskoj, ženska djeca i dalje u prosjeku manje vrednuju? Odgovor vjerojatno leži u patrijarhalnim obrascima koji nadživljuju ekonomsku logiku. Promjena tih obrazaca nije stvar statistike, nego političke volje.