Duboki glas muškarca ne čini ga privlačnijim, ali ga zato čini uvjerljivijim protivnikom – to je zaključak istraživanja koje je propitivalo zašto je duboki glas uopće evolucijski nastao.
Dvojac s Odjela za psihologiju britanskog sveučilišta Durham, James E. Rutter i Lynda G. Boothroyd, proveo je eksperiment u kojem je sudjelovalo 17 muškaraca različitih visina, težina i tjelesne građe. Svakoga su snimili kako stoji pred kamerom i naglas broji od jedan do pet, a potom su digitalno snizili i podigli visinu glasa i rezonanciju svake snimke. Tako je od svakog muškarca nastalo dvanaest različitih zvučnih verzija.
Snimke su zatim poslane na internet, gdje su stotine dobrovoljaca gledale videozapise i slušale izmijenjene glasove. Ocjenjivali su tjelesnu snagu, borilačku sposobnost, dominaciju i privlačnost svakog muškarca na ekranu. Isti su ispitanici kasnije ocjenjivali i videozapise bez zvuka, kako bi znanstvenici mogli usporediti koliko vrijedi slika, a koliko glas.
Dominacija raste, privlačnost ne
Rezultati, objavljeni u časopisu Royal Society Open Science, pokazali su jasnu razliku između dviju stvari koje se u javnosti često miješaju. Kad su visina glasa i rezonancija bili sniženi, ispitanici su muškarce ocjenjivali znatno dominantnijima, snažnijima i boljima u borbi.
No snimke bez zvuka otkrile su da je izgled tijela imao mnogo veći utjecaj na ocjene od bilo kakve promjene glasa. Drugim riječima, muškarci su se doimali snažnijima i utjecajnijima kako im je glas zvučao muževnije — ali samo dok je promatrač imao i sliku pred sobom.
Spuštanje glasa nije, međutim, povećalo privlačnost. Visok glas smanjivao je dojam privlačnosti, ali duboki glas nije donio nikakav dodatni romantični bonus čim je ispitanik mogao vidjeti tijelo muškarca. Autori zaključuju da njihovi nalazi podupiru tezu da se duboki glas razvio prije kao sredstvo zastrašivanja suparnika nego kao mamac za partnerice.
Što istraživanje zapravo ne rješava
Ovo je nalaz koji ide protiv uvriježene slike o dubokom glasu kao univerzalnom adutu u osvajanju. Zanimljivo je i to što je riječ o eksperimentu na uzorku od svega 17 muškaraca, snimljenih u jednoj sobi, pred kamerom, u statičnoj pozi. Ocjene su davali anonimni korisnici interneta, u nekoliko minuta, bez ikakve interakcije.
Iz takvog postava ne može se izvući zaključak o tome kako se ljudi ponašaju u stvarnom životu, gdje se glas, miris, pokret, status i vrijeme međusobno isprepliću. Istraživanje mjeri dojam, a ne ishod. Ocjena „privlačan“ na klizaču na ekranu nije isto što i odabir partnera.
Ostaje i pitanje koje autori nisu postavili: ako duboki glas služi zastrašivanju suparnika, kome je ta informacija danas uopće namijenjena? U društvu u kojem se moć sve manje dokazuje glasom i mišićima, a sve više novcem, vezama i institucionalnim položajem, evolucijski signal koji je nekoć nosio težinu postaje tek dio folklora. Muškarac s dubokim glasom možda zvuči ozbiljno u sobi za sastanke, ali to ga ne čini ni sposobnijim ni poštenijim.
Istraživanje je korisno kao podsjetnik na jedno: ono što ljudi vide često nadjačava ono što čuju. To vrijedi i izvan laboratorija. U politici, medijima i javnom prostoru dojam se gradi slikom, a glas samo dotjeruje već donesenu ocjenu.
1 komentar
Mene je osvojilo njeno duboko grlo.