Loš primjer širi se brže od dobrog i ruši svaki sustav pravila

Studija o „kvarenju bačve” pokazuje da se loš primjer širi brže od dobroga, ali i da su sitni prekršaji najveći rizik za cijelu zajednicu.

Istraživači sa Sveučilišta u Amsterdamu, predvođeni Lucasom Mollemanom, proveli su eksperiment na 750 ispitanika, podjednako podijeljenih između republikanaca i demokrata, neposredno prije američkih predsjedničkih izbora 2024. godine. Sudionici su na ekranu podijeljenom na sto polja trebali kliknuti na kvadrat koji najjače svijetli — to je bilo pravilo igre i donosilo je stvarnu novčanu nagradu. No istraživači su u igru ubacili mamac: birali li polja dalje udesno, sudionici su mogli uzeti dodatni novac. Nastao je izravan sukob između poštivanja pravila i vlastite koristi.

Zatim je uslijedio obrat. Nakon prvog odabira ispitanicima je pokazano kako je postupio prethodni sudionik — je li poštivao pravilo, prekršio ga malo ili ga ozbiljno prekršio. Otkrivena im je i politička pripadnost te anonimne osobe, a potom su birali ponovno.

Tuđi prekršaj kao poziv na vlastiti

Rezultati su porazni za svaku zajednicu koja računa na dobar primjer. Gotovo četvrtina prvih odabira (23 posto) uključivala je kršenje pravila radi veće zarade. A onda je loše ponašanje postalo zarazno. Gledanje nekoga kako čini teški prekršaj izazvalo je znatan porast kršenja pravila, osobito kada je prekršitelj pripadao istoj političkoj stranci kao i promatrač. Nasuprot tome, promatranje nekoga tko se strogo držao pravila gotovo ništa nije potaknulo. Dobro ponašanje imalo je zanemariv utjecaj.

Kod manjih prekršaja mnogi su slijedili primjer, ali u oko četiri posto slučajeva ispitanici su otišli i korak dalje kako bi zgrabili veću isplatu. Računalne simulacije pokazale su što se događa u većim skupinama: kada se u model ugradi sklonost povremenom pojačavanju sitnih prekršaja, stvari brzo izmiču kontroli i ograničeni prekršaji prerastaju u rašireno, kolektivno kršenje pravila.

„Naši podaci upućuju na to da manji prekršaji pozivaju na oponašanje i da ponekad mogu potaknuti eskalaciju”, naveli su autori studije objavljene u časopisu Proceedings of the Royal Society B: Biological Sciences. Ipak, upozoravaju da se iz toga ne smije izvesti zaključak kako sve manje prekršaje treba zatrti. Kršenje konvencija, napominju, može biti korisno jer često potiče kreativnost i učenje.

Što ovo govori o nama, a što o institucijama

Tu se otvara pitanje koje istraživači nisu postavili: ako dobar primjer ne pokreće gotovo ništa, a loš se prenosi poput zaraze, na čemu onda počiva svaki sustav pravila — od prometnih propisa do poreznog morala? Eksperiment je pokazao i da je stranačka pripadnost pojačala učinak oponašanja, što znači da ljudi ne kopiraju bilo koga, nego svoje. To je neugodna spoznaja za svaku zemlju u kojoj se prekršaji toleriraju zato što ih čine „naši”.

Autori su svjesno odabrali trenutak prije američkih izbora i podijelili uzorak po stranačkoj liniji, pa je jasno da su ciljali upravo na polarizirano društvo. No nalaz je univerzalniji od američke kampanje: tamo gdje institucije ne kažnjavaju sitne prekršaje, građani ih počinju smatrati normalnima, a zatim ih i nadmašivati. Kada se to jednom ustali, više nije riječ o pojedinačnoj slabosti karaktera nego o kolektivnom obrascu koji se sam hrani.

Zato je poruka ove studije manje o moralu pojedinca, a više o odgovornosti sustava. Ako se pravila primjenjuju selektivno i ako se prema prekršiteljima postupa po stranačkoj ili rodbinskoj liniji, dobar primjer nema šanse — jer ga nitko ne gleda. Kažnjavanje mora biti dosljedno i slijepo za pripadnost, inače se bačva kvari sama od sebe, bez ijedne trule jabuke na dnu.