Pobjeda Luiza Inacija Lule da Silve u četvrtom mandatu izazvala je euforiju među ljevicom diljem Latinske Amerike, ali ta euforija ne mijenja činjenicu da je Washington u međuvremenu čvrsto stegao kontinent.
Brazilski predsjednik pobijedio je u drugom krugu tijesnom razlikom, no njegov trijumf dogodio se u okruženju koje je za ljevicu gotovo neprijateljsko. Desnica je od siječnja 2025. pobijedila na izborima u Čileu, Boliviji, Kolumbiji, Hondurasu, Peruu i Ekvadoru. Lula je izuzetak, a ne pravilo novog regionalnog trenda.
Euforija nije nova pojava. Nakon što je Alberto Fernández 2019. porazio Mauricija Macrija, peronistički pokret već je sanjao o regionalnom preokretu. No Fernández je već mjesec dana kasnije kao predsjednik prvi put otputovao upravo u Izrael — potez koji su iskusni analitičari čitali kao kupovanje naklonosti Washingtona pred pregovorima o dugu od 44 milijarde dolara prema Međunarodnom monetarnom fondu.
Struktura moći koju izbori ne diraju
Fernández je tada naslijedio neprijateljsko susjedstvo: Jair Bolsonaro preuzeo je Brazil u siječnju 2019., a Jeanine Áñez vlast u La Pazu tog studenoga, učvršćujući konzervativni val. Iznad svega, Donald Trump je u Bijelu kuću ušao 2017. s republikanskom većinom u oba doma Kongresa, a Benjamin Netanyahu je te godine postao prvi izraelski premijer koji je posjetio Latinsku Ameriku — obišao je Argentinu, Kolumbiju i Meksiko, pa se vratio na Bolsonarovu inauguraciju.
Isti obrazac ponavlja se danas. Trumpov drugi mandat poklopio se s usponom onoga što argentinski znanstvenik Juan Gabriel Tokatlian naziva reakcionarnom internacionalom: mrežom populističkih, društveno konzervativnih i ekonomski liberalnih čelnika koja je oživjela odnose Latinske Amerike sa Sjedinjenim Državama. Trump, Boris Johnson i Nigel Farage dobili su svoje parnjake u Bolsonaru, argentinskom predsjedniku Javieru Mileiju i kolumbijskom predsjedniku Abeldaru de la Esprielli.
Lulinoj pobjedi prethodila je duboka podjela brazilskog biračkog tijela. Datafolha je tri dana prije završnoga glasovanja oba kandidata mjerila izjednačena na 50 posto valjanih glasova, a stopa odbijanja bila je gotovo identična: 46 posto za Flavija Bolsonara i 45 posto za Lulu. Flavija Bolsonara pomelo je tri južne države, São Paulo, Rio de Janeiro i središnji zapad, dok je Lula uzeo svih devet država sjeveroistoka. U usporedbi s 2022., promijenile su se samo dvije savezne države.
Pitanje
Radnička stranka (PT) pokušava obnoviti vodstvo od 2010., kada je Dilma Rousseff izabrana za Lulinu nasljednicu. Reizabrana je 2014., opozvana 2016., a 2018. nije uspjela osvojiti senatorsko mjesto. Stranka je zatim predala palicu Fernandu Haddadu, koji je izgubio od Bolsonara, pa se vratila Luli — čovjeku koji je prvi demokratski izabrani brazilski predsjednik s trećim i sada četvrtim mandatom, i prvi od 1985. koji je pobijedio u drugom krugu nakon što je u prvom bio drugi.
No pravo pitanje nije može li Lula ponovno pomaknuti Brazil ulijevo. Pitanje je može li ga uopće pomaknuti dok Trump drži poluge moći, dok desnica vlada susjedstvom, a vlastita ga je stranka izabrala jer nije uspjela proizvesti nikoga drugoga. Ta kombinacija ograničenja — domaćih, regionalnih i globalnih — bila je ista ona koja je Fernándeza 2019. odvela ravno u Jeruzalem.
Ako povijest posljednjih šest godina nešto pokazuje, to je da izborna pobjeda sama po sebi ne ruši strukturu ovisnosti. Brazil ostaje u istom sustavu u kojem su banke, dug i vanjskopolitički smjer vezani čvršće od mandata koji se osvaja na biralištima.
Trumpova administracija u rujnu 2026. preusmjerila je 52 milijuna dolara vojne pomoći iz Iraka, Tunisa i dviju članica NATO-a desničarskim vladama u Kolumbiji, Ekvadoru, Panami i Peruu. To nije izoliran potez, nego dio obrasca u kojem Washington financijski i vojno podupire mrežu istomišljenih režima diljem Latinske Amerike.
Prije argentinskih izbora u listopadu 2025. Bijela kuća je organizirala kreditnu liniju od 20 milijardi dolara kako bi poduprla peso i koaliciju Javiera Mileija. Ista logika ponovila se u Hondurasu, Kolumbiji i Brazilu, gdje je Trump javno podržao kandidate Nasryja Asfuru, de la Espriellu i Flavija Bolsonara, dok je zagrlio čileanskog predsjednika Joséa Antonija Kasta, salvadorskog Nayiba Bukelea i ekvadorskog Daniela Nobou.
Doktrina koja gazi suverenitet
Najtvrđi izraz te politike je takozvana „Donroe doktrina” — Trumpova poruka da će se sva sredstva upotrijebiti za širenje te mreže po Americi. U njezino ime američke snage bombardiraju tankere u Karibima od rujna 2025. i u izvanrednim udarima ubile su više od 100 ljudi. U siječnju su oteli venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura iz Caracasa, ubivši pritom 100 vojnika. Od veljače provode blokadu goriva na Kubi koju su stručnjaci UN-a nazvali „energetskim izgladnjivanjem”.
Washington želi dominirati hemisferom i predvoditi svoje krilo reakcionarne internacionale političkim, gospodarskim i vojnim sredstvima. Vlade u regiji sada plaćaju sve višu, katkad i smrtnu cijenu ako odbiju popustiti američkim zahtjevima. To je ključna činjenica koju zagovornici „slobodnog tržišta” u Bruxellesu i Zagrebu rado prešućuju: ono što se prodaje kao univerzalni poredak zapravo je interesna zona jedne sile.
Lula je prkosio — i platio cijenu
Brazilski predsjednik Luiz Inácio Lula da Silva već je prkosio Trumpu, s rezultatima i s modricama. Kada je Trump 2025. udario Brazil carinama od 50 posto kako bi ga kaznio zbog procesuiranja Jaira Bolsonara, Lula nije popustio. Vrhovni sud SAD-a ukinuo je te izvanredne carine u veljači, no Washington ih je u srpnju zamijenio carinom od 25 posto. Lula je slučaj odnio pred Svjetsku trgovinsku organizaciju i u roku od mjesec dana Trump je nazvao Lulu te su bilateralni razgovori nastavljeni.
Impresivno, ali ne bez cijene. Lula nije uspio vratiti američke carine na prijašnje razine i bio je prisiljen tražiti nova tržišta. To je pouka i za Hrvatsku: pritisak velikih sila ne prolazi sam od sebe, nego se plaća kroz gubitak tržišta, pregovaračke ustupke i vrijeme. Bez vlastite proizvodnje i vlastite valute nema ni prostora za manevriranje.
Izraelska uporišta u regiji
Ako se Lula teško nosio s Washingtonom, progresivne snage drugdje prošle su gore — nisu uspjele zaustaviti „plimu plime” reakcionarnih vlada, što je ostavilo otvorena vrata izraelskom utjecaju. Odnosi Latinske Amerike i Izraela imali su uspone i padove. Diplomatska predstavništva otvorena su pedesetih, a iduće desetljeće donijelo je otmicu Adolfa Eichmanna iz Argentine 1960. i širenje ljevičarskih vlada.
Ipak, kada je Opća skupština UN-a 1975. proglasila cionizam oblikom rasizma, većina vlada u regiji glasala je protiv ili bila suzdržana. Samo Brazil, Meksiko, Kuba, Gvajana i Grenada podržali su rezoluciju. Izrael je istodobno nalazio kupce — od sedamdesetih naoružavao je neke od najbrutalnijih režima regije, među njima argentinsku vojnu huntu, Čile Augusta Pinocheta, salvadorske vlade eskadrona smrti i Nikaragvu Anastasija Somoze.
Progresivna „ružičasta plima” 2000-ih pokušala je naći ravnotežu. Zemlja za zemljom, od Brazila do Hondurasa, priznale su 2010. i 2011. državu Palestinu, a sve više čelnika kritiziralo je izraelsko postupanje tijekom ratova na Gazi 2009. i 2014. Godine 2014. Brazil, Čile, Ekvador, Peru i Salvador opozvali su svoje veleposlanike. Zatim je došao Trump, a za njim i Netanyahuova turneja. Gvatemala je 2018. preselila veleposlanstvo u Jeruzalem, Honduras isto 2021. Argentina, Paragvaj, Gvatemala, Honduras i Kolumbija proglasili su 2019. i 2020. Hezbollah terorističkom organizacijom na američki poticaj.
Što Lula može, a što ne može
U temelju svega opet su prodaja oružja i nadzorne tehnologije. Argentina je kupila izraelske topovnjače, Kolumbija protuzračni sustav, Meksiko Pegasus špijunski softver tvrtke NSO Group. Flavio Bolsonaro kampanju je vodio s obećanjem da će brazilsko veleposlanstvo preseliti u Jeruzalem, a Netanyahu mu se obratio videoporukom na predstavljanju kampanje.
Lula je spreman suprotstaviti se i Izraelu i SAD-u. Pokazao je to obračunom s Trumpom oko carina, povlačenjem brazilskog veleposlanika iz Tel Aviva, nazivajući izraelski rat na Gazi, u kojem je ubijeno više od 74.000 Palestinaca, genocidom, i pridruživanjem Južnoafričkoj Republici u tužbi protiv Izraela pred Međunarodnim sudom pravde. Gotovo je sam u Latinskoj Americi u tome da je i voljan i sposoban tako postupiti.
Uzbuđenje zbog Luline pobjede kao pobjede demokratskih i progresivnih vrijednosti opravdano je, iako se njegova stranka muči s obnovom vodstva. No očekivanje da će to pokrenuti domino efekt u regiji i odvesti je dalje od Washingtona i Tel Aviva nije opravdano. Lula sam ne može vratiti američki i izraelski utjecaj.
Ipak, nije sve crno. Argentinski predsjednički izbori 2027. daju Luli priliku pridobiti saveznika, a kada se Brazil i Buenos Aires poravnaju, regija se pokreće. Pitanje koje zagovornici „pravila utemeljenog poretka” ne postavljaju glasi: zašto bi jedna zemlja uopće trebala tražiti dopuštenje za vlastitu vanjsku politiku? Hrvatska bi na to trebala imati jasan odgovor — isti onaj koji traži od drugih: suverenost, vlastita valuta i pravo da se ne pita Washingtona ni Bruxellesa za svaki potez.
1 komentar
Nikakvi izbori unutar kontrolnoga sistema ne mjenjaju išta na stvari. Isti obrazac se uvijek ponavlja bez obzira zadržavaju li se na vlasti isti ili na vlast dolazi opozicija. To se događa jer je sistem nepromjenjiv po pravilima istoga, a sistem održavaju njegovi dijelovi, pripremu rade znanost, obrazovanje i crkva, a egzekuciju odrađuju mediji i banke, mediji na način da vrše zasićenje nevažnim vijestima i analizama, a banke kontrolom novca tako da tko god od političara nešto obeća bespomoćan je bez kredita jer se bez novca infrastruktura vlasti ruši.
U Hrvatskoj su se izmjenjivali HDZ i SDP, a da je vlast dobila i neka treća stranka nastavil8 bi se ni drugim ni trećim putem nego onim istim.
U Francuskoj može Macron bit zamjenjen, U Njemačkoj Merz, u Hrvatskoj Plenković i sad u Srbiji je pao Vučić . . . ali ništa se nigdi neće promjenit osim onoga da će se nastavit obespravljenje ljudi, a na Balkanu dodatno jedina moguća promjena da se pljačka ono šta još nije opljačkano.
Kako je pisao Subaru, varani su konstanta, i dok god zahvaljujući medijima ljudima u mislima budu samo varani do tad će varani bit sigurni bez obzira na imena, a vladavina varana je iluzija jer varani služe za iluziju legaliteta i legitimiteta kako bi se u toj iluziji ljudi držali. A izlazak iz iluzije boli i svako podsjećanje na tu iluziju izaziva bijes jer je lakše i pojedinca izmanipulirat nego ukazat mu da je izmanipuliran. Svaki dan se uvjeravam kako se ljudi opiru postojanju magije, a da sve svode pod prevaru ne shvaćajući kako je prevara post festum raskrinkana magija. I u ovome trenutku magija radi svoje jer se kreira i odvija veliki broj prevara za nitko ne zna, a to nije ništa drugo nego odsutnost svijesnosti u linearnome vremenu kao posljedica djelovanja magije jer magija i nije ništa drugo nego nešto šta netko zna, a ja ne znam, a kad saznam magija prelazi u znanje.