Naši preci živjeli su u okolišu kakav danas ne postoji

Analiza sedimenata iz Južne Afrike pokazuje da su prvi pripadnici naše vrste živjeli u okolišu kojem danas nema pandana, a alat su prilagođavali oskudici hrane.

Međunarodni tim predvođen znanstvenicima s francuskog CNRS-a i Sveučilišta u Kielu proučavao je naslage na nalazištima Florisbad i Lombard’s Drift u središnjoj Južnoj Africi. Rezultati, objavljeni u časopisu Communications Earth & Environment, pokazuju da je prije otprilike 200.000 godina taj kraj bio dom ekosustavima kakve danas nigdje ne nalazimo.

Umjesto današnjih prostranih suhih travnjaka, regijom su tada dominirali grmovi i biljke prilagođene umjerenijim uvjetima, uz obilje slatke vode. Kiša je padala ravnomjernije kroz godinu, a ne sezonski kako je danas slučaj.

Vosak s lišća kao arhiv klime

Do tih zaključaka znanstvenici su došli analizom n-alkana, molekula iz voštanog sloja koji štiti lišće i ostaje sačuvan u sedimentima. Omjeri ugljikovih i vodikovih izotopa u tim molekulama otkrivaju kakva je vegetacija rasla i kakvi su bili klimatski uvjeti.

Metodom luminiscencijskog datiranja zrna pijeska određena je starost pojedinih slojeva na Florisbadu od oko 200.000 godina. Upravo je na tom nalazištu 1932. pronađena jedna od najstarijih lubanja pripisana vrsti Homo sapiens.

Kad je hrane bilo manje, kamenje se dotjerivalo dulje

Usporedbom rekonstruiranih krajolika s kamenim alatkama i ostacima životinja s nalazišta istraživači su uočili jasnu vezu između produktivnosti okoliša i tehnike obrade kamena. U razdobljima kada je hrane vjerojatno bilo manje ili ju je bilo teže dobiti, alat je bio temeljitije dotjeran.

Dodatna obrada činila ga je izdržljivijim i omogućavala ponovnu upotrebu, čime se štedjelo vrijeme uloženo u izradu. Kad su resursi bili dostupniji, dostajale su i minimalno obrađene ploče, brže za proizvodnju, dovoljne za rezanje mesa.

Autori zaključuju da su naši preci stalno prilagođavali strategije preživljavanja, od gospodarenja sirovinama do obrade lešina, ograničenjima ekosustava koji su se neprestano mijenjali. Pristup bi se, smatraju, mogao primijeniti i na druga nalazišta u južnoj Africi.

Što studija ne kaže

Ovdje valja zastati. Korelacija između oskudice i temeljitije obrade kamena nije dokaz uzroka. Istraživači su povezali dva niza podataka — rekonstrukciju okoliša i karakteristike alatki — ali nisu pokazali da su ljudi baš zbog gladi dulje klesali, niti su isključili druga objašnjenja, poput promjene u dostupnosti kvalitetnog kamena ili prenošenja znanja među skupinama.

Ovo nije prvi put da se prapovijesna tehnologija objašnjava nestašicom. Slični modeli ranije su primijenjeni na nalazišta u istočnoj Africi i na Bliskom istoku, gdje se promjene u obradi kamena također pripisuju klimatskim kolebanjima. No svaki takav model nosi isti teret: okoliš rekonstruiramo posredno, preko kemijskih tragova, a ponašanje ljudi zaključujemo iz kamenja koje je preživjelo dok su kosti, drvo i koža odavno nestali.

Ostaje i pitanje koje studija ne postavlja. Ako su prvi ljudi bili toliko prilagodljivi da su izdržali u krajoliku bez današnjeg ekvivalenta, zašto je ta fleksibilnost kasnije tako često izostajala? Odgovor na to pitanje više zanima suvremenu javnost nego lubanja iz Florisbada — jer govori o tome koliko smo danas spremni mijenjati se kad okolnosti postanu nepovoljne.