Moja prijateljica Adnana Tihić mi je jednom prilikom ispričala ovu anegdotu koju vam prenosim u cijelosti, onako kako sam je čuo:
„Bio je lijep septembarski dan i ja sam u cvijetnjaku rezala ocvale ruže. Iz ljetne kuhinje se oglasila moja mama:
–Gdje li je tvoj Krleža? Je li na onoj polici gore ili dolje?
Pitanje je bilo posve iznenadno i neobično.
–Kakav Krleža? – doviknula sam i na čas prestala sa rezanjem.
–Pa onaj u kožnom povezu. Onaj u šest knjiga.
Ni pojašnjenje pitanja koje je iz ljetne kuhinje stizalo u cvijetnjak nije odgonetnulo situaciju.
–Ja, mama, nikada nisam imala Krležu u kožnom povezu. U kožnom povezu je samo Šekspir. – odgovorila sam i pokušavala da dokučim razloge zbog kojih moja mama u ljetnoj kuhinji „lista“ moju biblioteku.
–O, Bože, ja sam baš mislila da je to bio Krleža! Svašta! Sto puta sam te knjige imala u rukama! Bila sam ubijeđena da je to Krleža… – nastavila je ona.
Šta se u ljetnoj kuhinji, uz šporet i šerpe, može povezivati sa Krležom, Šekspirom i kožnim povezima mojih knjiga? Otkud sad ta pitanja?
Ostavila sam ruže i prišla vratima prostorije u kojoj je bila moja mama. Ona je bila okrenuta leđima, pa me nije me primijetila, ali je meni u momentu sve bilo jasno.
Otišla sam u kuću, sa police uzela dvije najdeblje knjige koje su mi bile na dohvat ruke i snijela ih u ljetnu kuhinju.
–Šekspir mi nije pri ruci, – rekla sam – ali evo, Istorija helenske književnosti i Hrvatska književnost u književnoj kritici… pod uslovom da na oblatne prvo staviš alu-foliju!
Obje smo se slatko smijale, a ona je, dovršavajući kolač, priznavala svoje stare „grijehove“. Mnogo puta je, očito, praveći oblatne, računala na „težinu“ Krležinog djela, a onda je iznenada otkrila da joj je sve vrijeme, zapravo, „asistirao“ Šekspir!“
8 komentara
Ha-ha!Bas ste me nasmijali ,gospodine Ivo.Moja supruga,koja je po struci profesor maternjeg jezika i knjizevnosti,za te stvari koristi kozni povez djela Mese Selimovica.A cesto pravi oblatne jer ih svi volimo,a posebno djeca. Sada vi vidite kolika moze biti svrha knjizevnosti.Uzmite npr.velikog Krlezu,Andrica,Selimovica…Neko cita a neko pritiska.☺
“jasmin
Ha-ha!Bas ste me nasmijali ,gospodine Ivo. MOJA SUPRUGA….” (???) (težina književnosti)
“jasmin
@Son,of Alerik:Cini mi se da sam u jednom od prethodnih javljanja REKLA…” (???) (kralj životinja)
Jasmin dušo moja !? Jesi li ti muško ili žensko i je li ti supruga muško ili žensko ??? (totalna sam zbunjola)
…u “Težini književnosti” imaš SUPRUGU (???)
…u “Kralju životinja” si u javljanju Aleriku REKLA (???)
…. daj, roda ti, pojasni ovo !?
Malo se i nasalih i nasmijah,ali sz zaista sva trojica veliki knjizevnici i za sobom su ostavili djela kapitalne vrijednosti.Andric i Selimovic su izvrsni stilisti ,a meni licno je najdrazi Krleza,mozda i zato sto je bio VELIKI COVJEK U OVIM TESKIM VREMENIMA na nasem nemirnom Balkanu.Posebno su mi draga njegova ekspresionisticka djela nastala u doba avangarde. Kako samo nose snazne ideje.Citajmo i ucimo,neka nam ne bude tesko!Vecina ih nosi univerzalne poruke.
U ona vremena (koja su bila k’o i svaka, nekomu lijepa, nekomu ružna, nekomu mračna, nekomu svijetla), nije bilo Mall-ova, nitko nije znao što je to shoping, a na dovratku kakve malo bolje kuće je znalo pisati Trgovina mješovitom robom br.23. Trgovalo se s onim što ljudima treba, otud potrepštine. Tek kasnije su došle robne kuće (veelike kuće s puuno robe unutra i pokretnim stepenicama). Vrijeme je poput drače, korova obraslo oko tih pojmova, oko tog doba, negdje tek se naziru zidine rasutog doba koje je preteško i školovanim arheolozima rekonstruirati.
Trgovci su bili u kutama, mantilima , zbrajali na škartocima i malo tko im se usudio zamjeriti. Po vanjskom izgledu se moglo prepoznati što tko radi. Ako je u trlišu, onda je radnik. Ako ima naočale i u odijelu je, onda je negdje u kancelariji. Ako je s malo dužom kosom i zanesenim pogledom, mora biti umjetnik. Njih se puštalo na miru jer što ćeš s njima – započet će kakav razgovor u kojem nećeš za pola sata nazrijeti što o čemu govori.
Pisci…nije li i to bio zanat, a pisci zanatlije koji umjesto lopate, kakvog stroja koriste pero i troše tintu. Nisu li i pisci bili tek malo drugačiji trgovci. Umjesto mješovitu robu prodavali riječi. Kako ćeš prodavati riječi kad one nisu tvoje, svačije su, besplatne, dostupne, iste. Nije li to bilo s one strane razuma pomisliti da se može živjeti prodajom onog što svatko ima?
Ipak, riječi se mogu prodavati. Postoji ih na stotine tisuća. Poput ljudi su, poput Doba su. Rađaju se, traju i umiru. Mijenjaju se, baš kao što se i društvo mijenja.
Ali kako složiti riječi tako da prema vani izgledaju poput lijepo umotanog paketića s mašnom kojeg se mirne duše može staviti na izlog da mami ljude?
Možda ima neka tajna slagalica, šifra, neka tajna zanata i možda su pisci loza tajnih alkemičara, a da mi to ne znamo, a oni kriju kao zmija noge.
Možda se riječi same dozivaju, same traže i same se redaju u nizove…Da, moglo bi biti tako. Da su riječi u jezeru od riječi, da su pisci udarnici koji prokopavaju kanale i puštaju riječi da teku. Jer moraju teći, što će drugo na putu do mora, do kakvog polja, do kakve biljke.I trkaju se, sustižu, prestižu jedna drugu, nekad silovito niz brzace, strmine. Nekad zastanu pa postanu riječi stajaćice.
Slože li se vojnički, poredaju u špalir, hoće li nam biti lijepe? Ne znamo. Moramo pročitati.
I na početku bijaše riječ.
Riječi imaju stvarateljsku snagu.
A može li se u običnu riječ, najobičniju, svakodnevnu ugraditi snaga, da je snažna samo zbog namjere koju u nju stavimo? Nije li u tomu tajna?
Riječi se pišu same. Samo trebaju ruke čovjeka da ih bilježi predano, pomno, oprezno, točno.
Kad se poslože po svojoj volji, kad se naslanjaju jedna na drugu, pridržavaju se poput kamena u suhozidu, vidjet ćemo što su sposobne izgraditi.
Nekad savršeno sjedaju. Kao puzzle, sa svojim oblinama i svojim zakutcima potraže komplementarne druge i na kraju tvore sliku.
Slika je stvorena od riječi, tisuća riječi. S riječima se stvori slika, a onda slike nosimo u sebi.
Nije da se hvalim, ali čim sam pročitao prvo mamino pitanje, odmah mi je bilo jasno da žena našla neku praktičnu svrhu za inače beskoristan predmet.
A kako izgleda ono, knjigom po glavi stanovnika, dobro ako je neke mala novela ili dzepeno izdanje, ali ako je veliki tom i jos u koznom uvezu sa onim sjajnim papirom uh uh…
Hvala IM za rodni cry!
HVALA!
A knjigovodstvo,kad vodis knjigu u kino ili kazaliste?
(Ma, ne kino i kazalište)
Knjigovodstvo – to je kad knjigu izgubljenu u magli, vodiš na pravi put