Japanci su pobjednici

Svjetsko prvenstvo u nogometu još nije završeno, ali se pobjednik već zna. To je reprezentacija Japana koja je imala i publiku koju zaslužuje.

Svaki sport, pa tako i nogomet, nema za cilj samo postizanje rezultata koji se mjere poenima, metrima, sekundama ili kilogramima. Osim tih konkretnih, sportskih rezultata i ciljeva, sport ima i druge, a nekada je vrlo teško izmjeriti koji su od njih glavni, a koji sporedni.

Recimo, sport ima za cilj unaprijediti zdravlje onih koji se bave sportom. Ima za cilj zbližiti ljude. Naučiti ih kontroli i samokontroli, poštovanju protivnika, ali samog sebe i svoje ekipe i onih koje predstavlja. Cilj sporta je i naučiti kako se za velike rezultate treba uložiti veliki trud. Naučiti kako se podnose poraz i pobjeda. Kako u teškoj situaciji naći rješenje problema. Cilj je i mnogo toga drugoga, kao i sve to što se nauči primijeniti pravilno u životu i izvan sportskih terena. Oni koji nauče veći ili manji dio mudrosti i znanja koja im pruža sport, kasnije uspješnije i sigurnije hodaju životnom stazom.

Ali japanski nogometaši na svjetskom prvenstvu u Rusiji su otišli i korak dalje. Oni ne samo da su savladali tajne koje im nudi sport i ne samo da pozitivno iz sporta primjenjuju u životu, nego i neke lekcije naučene u životu primjenjuju u sportu. Kada se ta dva iskustva spoje i prožimaju, dobije se jedna nova dimenzija, stepenicu viša nego inače. Eto, Japanci su naučili da oni sami trebaju počistiti svoje smeće, kako u životu tako i u sportu, i upravo to su učinili u Rusiji. Rekli bismo da to i nije nešto posebno, počistili svlačionu – pa šta?! Kao da je to nešto, to može učiniti baš svako! Ali ovo je ipak nešto posebno i Japanci su stvarno svima ovim potezom održali lekciju.

Učinili su to nakon što su izgubili. U takvim trenucima neki bi polomili svlačionicu, „osvetili“ se nekome za poraz. Na zidovima bi ispisali poruke gnjeva ili mržnje i ko zna šta bi im sve još palo na pamet, a za vjerovati je da bi prvo isprevrtali i ispraznili sve kante za smeće. A Japanci sve počistili i umjesto poruka mržnje, na stolu samo ostavili napisano: „Hvala. Japan.“

Ali sve to bi se moglo protumačiti i kao neki pokušaj Japanaca da se predstave u boljem svjetlu od drugih nego što to stvarno jesu. Moglo bi se pomisliti da su to davno planirali uraditi, da im je naređeno još dak su svi bili hladne glave. Svašta bi se moglo pomisliti, da nije i njihove publike. Jer ni publika nakon poraza nije izazivala nerede, nije se tukla, urlala niti je pokidala sjedala na stadionu, kako je to „lijepi narodni običaj“ kod mnogih navijača kada izgube. I publika je počistila svoje smeće i napustila stadion ostavivši ga u najboljem redu. Publici to niko nije mogao narediti.

I zato je Japan pobijedio. Zbog ove sitnice. Tako krupne sitnice. Oni su se samo „sjetili“ te sitnice koja je ili toliko sitna da je niko drugi nije ni primijetio, ili to baš i nije sitnica?