Sjećanje na pravednika svijeta Lazara Manojlovića

Prije dvije godine umro je Lazar Manojlović koji je 2008. godine u Padovi proglašen pravednikom svijeta, gdje je dobio i svoj stup pravednika, sa svojim imenom.

Dobio je to za svoju čovječnost i hrabrost, što je pomagao ugroženima, „drukčijima“, kada se za to glava gubila. Za svoj dosljedan i predan rad i zato što je cijeloga života bio čovjek, pošten i pravedan i po cijenu života. Ali nemam namjeru sad pisati o tome, koga više zanima, sve može naći na internetskim stranicama. Želim se ovdje sjetiti ovog čovjeka iz osobnog ugla, tako što ću se sjetiti i nekih naših susreta, jer on svojim djelom zaslužuje biti spominjan i nakon smrti.

Lazara sam upoznao tek kao penzionera. Vitalan starac, besprijekorno uredan i obučen da je jedna moja prijateljica samo uzdahnula: „Kakav muškarac! Ne mogu zamisliti ženu koja bi mu odoljela dok je bio mlad!“ Eto, i kao starac, još je bio lijep čovjek. Ali tek unutrašnja ljepota je bila njegova prava vrijednost. Imao ju je, i hrabro ju je pokazivao. Govorio je britko, ali pravedno. Nije ni čudo što je nekada bio proglašen za najdražeg učitelja u Jugoslaviji.

Radovao se susretu s ljudima. S dobrim ljudima, kao što je i on. Kad sam ga upoznao, bio je u nemilosti vlasti. Praktično, neprijatelj. Ali u narodu je imao mnogo simpatizera, čak i onih koji su bili toliko hrabri da to javno pokažu. Na jednoj promociji njegove knjige u Bijeljini to so moglo dobro vidjeti. U isto vrijeme, ne znam je li to baš namjerno tako napravljeno, upriličena je i promocija knjige čovjeka koji je bio blizak vlasti. Mnogi su očekivali da će Lazar doživjeti fijasko jer će svi otići na onu drugu promociju. Desilo se suprotno.

Dok sam bio urednik mjesečnika Posavina, objavljivali smo i neke njegove priloge. Sa zadovoljstvom. Naši honorari nisu bilo onoliki koliki smo mi željeli da budu, ali su postojali i uredno su isplaćivani, za razliku od mnogih tiskanih medija iz tog vremena. Lazar se uvijek radovao tom honoraru ne kao nekom prihodu koji će mu mnogo pomoći u financijskom smislu, nego kao šansi da opet nešto podijeli sa svojom unukom Jovanom. Nju je najčešće i spominjao i čini mi se da je posebno radostan bio kad je mogao za nju nešto učiniti.

Volio je za 8. mart damama nešto pokloniti. Sitnicu, u skladu sa svojim penzionerskim mogućnostima, ali od srca. Najčešće bi to bila neka knjižica s mašnicom i uredno napisanom posvetom; čokoladica, cvijet ili tako nešto. To ga je činilo sretnim. Znao se zadovoljiti i malim stvarima, ali mogao se uklopiti u sve prilike i uvjete; mogao je normalno razgovarati i s „velikim“ i s „malim“ ljudima. Kad god bi dolazio u Sarajevo, potražio bi svoje stare prijatelje i s njima se družio. Znam da je uvijek zvao Ivicu Vanju Rorića, pošto sam i ja bio s njim pa smo se tako i upoznali.

Ljutilo ga je što u prosvjeti nisu prihvaćali neke njegove, očigledno dobre ideje, neke od njih su visoko nagrađivane, a osjećao je da je to iz političkih razloga pa je znao ministrima poslati i oštrija pisma. Znao je da to neće riješiti problem, ali Lazar nije bio taj koji će prešutjeti.

Znao je Lazo pripremiti lijepa književna druženja. Samo jednom sam s njim gostovao u njegovoj Bijeljini, zajedno s Perom Zupcem i Ivicom Vanjom Rorićem i znam da smo se divno proveli i družili kako na samom književnom dijelu, tako i poslije. Posljednji put u javnosti, zajedno sa Jusufom Trbićem i Svetlanom Broz, bio sam s Lazarom u Brčkom gdje smo predstavljali njegovu knjigu Zapisi iz vremena zla. Lijepo je dočekan i bio je dostojanstven, kao i uvijek. Takav je ostao do kraja i takvog ga se sjećam. Vjerujem da ga mnogi baš takvoga pamte.