Eurobirokracija pod krinkom reformi uništava suverenitet i ekonomiju BiH

Predstavljanje takozvane “Mape puta za Poglavlje 19” u Mostaru je još jedan od brojnih primjera perfidnog upliva vanjske birokratije i proeuropske elite u unutrašnji pravni i ekonomski poredak Bosne i Hercegovine. Umjesto da predstavlja stvarni napor za poboljšanje života običnih građana, ovaj strateški dokument, dizajniran pod patronatom nevladinih organizacija i uz izdašnu podršku iz EU fondova, predstavlja trojanskog konja europskih interesa – kako političkih, tako i ekonomskih.

Usklađivanje s EU – teorija prosperiteta, praksa kolonizacije

Pod krinkom “usklađivanja s europskim zakonodavstvom” krije se u stvari pokušaj da se paralizira domaći zakonodavni suverenitet i nametnu pravila igre koja odgovaraju interesima velikih europskih ekonomskih aktera. Uvoz gotove pravne infrastrukture koja vrijedi u skandinavskim ili zapadnoeuropskim ekonomijama u ekonomiju koja još uvijek pati od tranzicije, ratne posljedice i višeslojne administrativno-političke podijeljenosti — recept je za katastrofu.

Bosna i Hercegovina nije Njemačka. Implementirati EU regulativu bez ikakve adaptacije domaćem kontekstu samo će dodatno ugušiti lokalnu proizvodnju, povećati birokratske prepreke za poduzetnike i otvoriti financijski iscrpljene javne fondove za strane kompanije s neusporedivo većim kapacitetima. U ovakvim uvjetima domaća poduzeća nisu u ravnopravnom položaju i postaju laka meta za preuzimanje.

Nevladin sektor – alter-ego europskih lobista

Još je veći problem što se ovakvim krupnim reformama i zakonskim izmjenama često upravlja putem tzv. nevladinog sektora i tzv. “stručnjaka” koji nisu demokratski izabrani, ali djeluju kao posrednici europskih interesa.

Organizacije poput “Resursnog centra za organizacije civilnog društva u BiH” ili sličnih struktura djeluju kao filijale briselskog birokratskog aparata. Njihov zadatak nije zaštita interesa građana BiH, već potiskivanje svakog oblika legitimnog otpora ili čak zdrave kritike. Tako se pod izlikom “inkluzivnosti” i “partnerstva” pokušavaju neutralizirati institucije države i volja izabranih predstavnika.

Ove organizacije s pristupom medijima i financiranjem iz inozemstva imaju sve elemente moći, ali nikakvu odgovornost. Njih ne možete smijeniti. Ne možete ih birati. A ipak formiraju javne politike i mijenjaju zakonodavni okvir države.

Investicijske milijarde – put u dužničko ropstvo

Primjetan je i pokušaj pravdanja ovog procesa upumpavanjem milijuna (navodno “ulaganja”) iz europskih fondova. No umjesto da ta sredstva budu potpora strateškim domaćim projektima, ona se koriste kao mamac — finansiranje će ići samo onima koji su spremni potpuno podrediti svoje poslovanje i strategije pravilima koje oni donose.

To znači da će domaći proizvođači, obrtnici i investitori koji nisu povezani s EU lancima snabdijevanja, dodatno biti istisnuti s tržišta. BiH ne dobiva nikakvu strategiju razvoja koja bi podržala vitalne sektore ekonomije (poput poljoprivrede, tekstilne industrije, drvoprerađivača), već se zapravo uvodi u model ekonomije “servisa” — radne snage za strane investitore, tržišta roba za europske viškove, i konzumenata stranih proizvoda i standarda.

Socijalna politika kao platforma za političku kontrolu

Naglašena briga za “osobe s invaliditetom, Rome, žene i starije od 50 godina” nije iskreno suosjećanje kakvim se predstavlja. Riječ je o klasičnoj upotrebi ranjivih grupa za promoviranje političkih ciljeva.

Ove kategorije služe kao emocionalni štit za prikrivanje suštine – uklanjanje domaće fiskalne suverenosti i preuzimanje socijalne politike od strane stranih “savjetnika”, što vrlo lako otvara vrata privatizaciji socijalnih fondova, liberalizaciji ključnih usluga i smanjenju direktne odgovornosti države građanima.

Reforma s figom u džepu – korak prema institucionalnom raspadu

Na koncu, važno je razumjeti da se ovdje ne radi o reformi u pravom smislu te riječi — već o potkopavanju. Fragmentirane institucije, nesinhronizirani zakoni i politička neefikasnost domaćih vlasti nisu slabosti koje ovi procesi žele ispraviti, već upravo elementi koje eurobirokratija koristi kako bi legitimirala svoje vlastito uplitanje

Što je država BiH slabija, što je politika nefunkcionalnija, to je lakše uvesti “tehničku pomoć”, “ekspertska tijela” i “međunarodne savjetnike” – koji de facto preuzimaju odlučivanje.

Mapiranje kolonizacije pod firmom integracije

Mapa puta za Poglavlje 19 predstavlja deklaraciju političko-ekonomske kapitulacije. Pod iluzijom integracije, otvara se put prema potpunoj podložnosti BiH europskom modelu koji je suštinski dizajniran za potpuno drukčiji historijski, ekonomski i institucionalni kontekst.

Ono što BiH treba nisu još hiljade stranica propisa s pečatom EU, već obnova domaće ekonomske proizvodnje, zaštita tržišta, fiskalna autonomija, i izgradnja zakonodavstva koje je usklađeno s realnošću, a ne birokratskim idealima.

Nevladin sektor treba da bude podrška, a ne zamjena za demokratski aparat. A reforme trebaju biti domaće – s domaćim prioritetima, mjerene domaćim interesima. Jer historija nas uči: kada reforme dolaze s vani i na brzinu, domaći narod najčešće ostaje bez ičega – a najviše bez kontrole nad vlastitom sudbinom.