Industrija straha – Kako nas sustav uvodi u rat

Kad svi viču, najopasniji je onaj tko šuti i promatra. Razmišlja. Pita. I ne pristaje. Tada imamo problem. U svijetu u kojem informacije lete brže od misli, malo tko stigne zastati i pitati: Zašto mi se ovo govori? Umjesto toga, navikli smo reagirati. Instinktivno. Emotivno. A to je i cilj – da ne mislimo, već osjećamo. I točno ono što treba da osjećamo. Današnji sustav – od medija, preko politike, do “javnih autoriteta” – ne informira nas. On nas uvjetuje.

Kriminal kao medijski proizvod: Zločin + identitet = klik

Već godinama pratimo trend u kojem se gotovo svaki zločin odmah veže uz nacionalnu, vjersku ili ideološku pripadnost počinitelja. Nasilje u obitelji? “Pripadnik te-i-te nacionalnosti.” Krađa? “Sljedbenik te-i-te ideologije.” Ubojstvo? “Povezuje se s tim-i-tim pokretom.” Ovo nije informacija – to je poziv na emociju.

U stvarnosti, motivi zločina su osobni, patološki ili socijalni. No kada se na njih nalijepi etiketa kolektivnog identiteta, zločin postaje sredstvo propagande. Društvo ne vidi pojedinca – vidi “njih”. A kad god postoji oni, automatski postoji i mi. I to više nije vijest. To je početak sukoba.

Prošlost kao teren za emocionalno rudarenje

Po društvenim mrežama niču stranice koje objavljuju “istine iz prošlosti”. Tvrde da su “revizionisti”, “borci za pravdu”, “razotkrivači zločina”. No metode su uvijek iste: selektivni isječci, bez konteksta, s bombastičnim naslovima, često bez izvora. Što im je cilj? Ne istina – već reakcija.

Publika komentira, dijeli, prijeti. Stare rane se otvaraju. Povijest prestaje biti učiteljica života – postaje instrument kontrole sadašnjosti.

Tko profitira od toga?

Sigurno ne narod. Mržnja nikada ne jača narod – samo one koji njome upravljaju. U javnom diskursu sve više dominira narativ o nadolazećem “velikom sukobu” – između Istoka i Zapada, “demokracije” i “autokracije”, “slobodnog svijeta” i “totalitarnih prijetnji”. Ta retorika nije nova, ali sada dolazi u paketu s konkretnim koracima: masovna militarizacija, rekordan izvoz oružja, pozivi na “geopolitičku budnost”.

No rijetko tko postavlja pitanje: Tko točno želi taj rat? Narodi? Ljudi? Obični građani? Ne. Ljudi žele mir. Ali sustav treba konflikt da bi prikrio vlastiti kolaps.

U trenutku kada su sve društvene nepravde, gospodarske krize i političke nesposobnosti došle na površinu – lakše je stvoriti vanjsku prijetnju nego preuzeti odgovornost. Zato je rat – ili barem njegova sjena – postao plan B za svijet koji ne zna riješiti ni plan A.

Demokracija na autopilotu: Kad svi govore isto, tko uopće sluša?

Jedan od najopasnijih znakova bolesti sustava je konsenzus bez rasprave. Danas gotovo svi mainstream političari, analitičari i urednici koriste isti jezik. Iste fraze. Istu terminologiju. Isto opravdanje.

“Moramo stati uz…”
“Vrijeme je da pošaljemo poruku…”
“Ne smijemo dozvoliti slabost…”

Kao da se svi pozivaju na isti skript. A kad svi mediji zvuče kao jedan, to više nije sloboda medija. To je korporativno jednoumlje. U takvom okruženju, svaki pokušaj pitanja, sumnje ili drugačijeg mišljenja biva automatski etiketiran kao “teorija zavjere”, “radikalizam” ili “neodgovornost”.

No upravo je pitanje ono što održava zdrav um. A sumnja – ono što štiti slobodu. Otpor sustavu ne mora biti revolucija. Može biti jednostavno: NE. U društvu koje te gura da biraš strane, najhrabrije je reći: Ne biram. Ne igram. Ne pristajem.

Otpor ne mora biti bučan, niti nasilan. Otpor počinje iznutra. U čovjeku koji počne promatrati, umjesto da refleksno reagira. U onome tko ne dijeli svaku objavu koja izazove bijes, već stane i pita: Tko me ovime pokušava gurnuti protiv koga – i zašto?

Mi ne možemo promijeniti sustav preko noći. Ali možemo promijeniti svoj odgovor na njega. Svaki put kad odlučimo misliti svojom glavom, analizirati, sumnjati, razgovarati umjesto mrziti – mi potkopavamo temelj na kojem manipulacija počiva.

Zaključno: Mir je izbor. Svjestan. Hrabar. Osobni. Ne postoji kolektivni spas. Ne dolazi spasitelj. Ali postoji pojedinac koji ne pristaje.

Ti.

Mir ne dolazi sa zaslona, već iznutra. On počinje kad odbijemo biti pijuni u igri moći. Kad prestanemo birati strane koje su nam servirane i počnemo stvarati vlastiti svijet, temeljen na razumijevanju, znanju i unutarnjoj slobodi.

Jer nije cilj “pobijediti” druge. Cilj je ne izgubiti sebe.