fbpx

Ludog sultana treba zaustaviti na vrijeme

Erdogan - Sultan

Rastući antieuropeizam Turske i  neoosmanska retorika tijekom nedavnog napada na Grčku ima svoje korijene i zahtijeva opširniju analizu „europskog“ bolesnika s Bospora.

Idlib, 27. veljače. Skupina turskih vojnika pada pod vatru neidentificiranih aviona, najvjerojatnije Rusa, čak i ako odgovornost snose Sirijci. Ankara u početku negira da je u bombardiranju bilo mrtvih, a zatim priznaje da može biti „nekih žrtava“. Konačno je priopćila javnosti da je u napadu bilo 33 mrtvih. Klima između Rusije i Turske usijavala se u tjednima koji su prethodili napadu zbog ekspanzionističkih ambicija ove zemlje nad sjeverom Sirije, čime Ankara flagrantno krši sporazume iz Astane, uz rizik od urušavanja krhkog primirja i nesigurne ravnoteže postignute nakon poraza  terorista Islamske države.

U međuvremenu, Ankara nikad nije skrivala da intervenirala u sirijskom ratu u taboru protiv Assada, a onda je stvorila „tampon zonu“ u susjednoj zemlji iz koje  ima pravo glasa u zemlji i kontrolu, koja joj služi i za borbu i iskorjenjivanje kurdskih jedinica koje su tamo prisutne.

U turskoj ofanzivi pogođene su i proiranske milicije, poput položaja Hezbollaha i vojnih baza koje posjeduje osoblje Teherana, čime je poslana poruka da nitko nije potpuno siguran i svi mogu biti pogođeni „sultanovom“ osvetom. Svjestan da bi masovni napad na Damask mogao nagnati Kremlj da žestoko intervenira, turski predsjednik poziva NATO saveznike i, ako izbije sukob, traži mogućnost aktiviranja članka o kolektivnoj obrani, što mu je uskraćeno. Ipak, Recep Tayyip Erdoğan ne gubi hrabrost, jer je već imao na umu rezervni plan s „izbjeglicama“.

Zapadnim saveznicima daje ultimatum i otvara „kapije“, kako je rekao, stotinama tisuća tražitelja azila u zemlji, koje su tamo na temelju kontroverznog sporazuma potpisanog 2016. godine, koji košta europske porezne obveznike više od šest milijardi eura. Grčku more je odjednom preplavljeno barkama, a kopnom maršira žestoka vojska koja ne izgleda poput azilanata. Imaju suzavac, sukobljavaju se s policijom i uništavaju sve što im se nađe na putu.

Pritisci Ankare povećavaju se sa svakim danom. Najprije se šalje 1000 pripadnika specijalnih policijskih snaga koji prate da grčke vlasti ne bi koristile nasilje u odbijanju „azilanata“, a šokantne slike s jednog od graničnih mjesta prikazuju tursko oklopno vozilo kako napada barijere i pokušava probiti grčku graničnu ogradu.

U drugim vremenima, ili još bolje, u drugom kontekstu, vojno oklopno vozilo koje je pokušalo probiti granični zid, okruženo timom specijalnih agenata, naoružanih do zuba, djelovalo bi kao „casus belli“. Grčka bi mogla i morala reagirati na takvu gestu, pravi ratni čin, sa svake točke gledišta, ali za ovim pasivnim otporom postoji razlog, a on se zove Europska unija. Nitko neće pomoći Ateni u mogućem sukobu s Ankarom, posebno ne saveznici NATO pakta.

Ako je itko bolestan i luta Starim kontinentom 2020. godine, to nije Turska već Europa. Turska demonstracija sile  se može objasniti iz dva razloga. Ili je to strategija „ludog sultana“ ili Erdogan ima prešutnu podršku glavnog saveznika.

U prvom slučaju, Erdogan je shvatio slabost europskih čelnika i svjestan je da može od njih dobiti sve što želi, bez rizika od odmazde. Oklopljeni i nasilni migranti poslani su protiv Grčke, kao kada je mornarica s „turskog“ Cipra protiv Italije. Govorimo o nesreću broda „Saipem 12000“ kompanije ENI u veljači prije dvije godine.

Istovremeno se radikalni imami koriste protiv ostatka Europe, koji u svojim propovijedima u velikim džamijama koje je Ankara gradila u posljednjih dvadeset godina radikaliziraju muslimane Starog kontinenta, pretvarajući ih u oružje Europe. Sve ovo stvara atmosferu u kojoj se Europska unija boji „ludog sultana“ i preferira „smiriti napetosti“.

Ali tu je i drugi razlog, prešutna podrška glavnog saveznika. U srpnju 2016. neki su kemalistički vojnici u dogovoru s  mrežom Fethullaha Gülena pokušali svrgnuti vladu. Državni udar nije uspio, ali je Erdogan u njemu ozbiljno riskirao da izgubi život. Zaboravljajući na trenutak teoriju lažnog i od Erdogana insceniranog „vojnog udara“, uzmimo da je sve bio scenarij u kojem je tadašnji predsjednik Barack Obama odlučio kako se mora riješiti neugodnog predsjednika. Međutim, Obamin se plan nasukao na prepreku Kremlja, gdje su odlučili spasiti sultana u zamjenu da u Trumpovo doba odustane od neprijateljstva u Siriji.

Kao i njegov prethodnik, Trump u početku nije osobito simpatizirao turskog kolegu, a potonji je pokušao strategiju „ludog sultana“ i s Washingtonom, tijekom krize oko pritvora evanđeoskog pastora Andrewa Brunsona. Trumpova administracija reagirala je brzo i žestoko, pokrenuvši mali trgovinski rat protiv Ankare kojeg su pratili špekulativni napadi na tursku liru, uvjerivši Erdogana u nekoliko tjedana da odustane, oslobodi pastora i odustane od svih antiameričkih istupa u svojoj vatrenoj retorici.

Bio je to trenutak kada su Sjedinjene Države i Turska počele surađivati. Trump je shvatio da može upotrijebiti jakog ali podređenog sultana, dajući mu razne zadaće za Europu i na Bliskom istoku, kako ne bi morao uzimati resurse iz rata koji je posebno važan za Bijelu kuću, onog protiv Kine.

Nije slučajno što je Erdoganova antieuropska retorika rasla u kombinaciji s Trumpovom inauguracijom za predsjedništvo Sjedinjenih Država, koji je također bio zainteresiran, ali iz drugih razloga, za širenje nestabilnosti na Starom kontinenti i urušavanje neugodne i snažne francusko-njemačke osovine.

Višegodišnja migrantska kriza idealan je alat kojim se vrlo lako mogu oslabiti čak i najveći moćnici, pogotovo ako zemlja,  ili savez država u ovom slučaju, ne pokažu volju za reakcijom i dalje vjeruju u novčanu diplomaciju, zanemarujući geopolitičku dinamiku koja stoji iza obrasca ove migracije.

Istovremeno, što sada postaje sve jasnije, Erdogan također obavlja antirusku funkciju, provodeći agendu koja se suprotstavlja onoj Kremlja u gotovo svakom geopolitičkom kazalištu u kojem dvije sile imaju svoje interese, od Bliskog istoka do Sjeverne Afrike, od Balkana i Kavkaza do Središnje Azije.

Kupnja sustava S-400 je bila paravan, nadajući se da će Rusiju nasukati na tanak led. Za Tursku nema sankcija, protjerivanja iz NATO pakta, nikakvih narušenih odnosa sa Zapadom, da je na kraju logično zaključiti da su se Erdogan i Trump složili oko ovog igrokaza da istovremeno obmanu i ​​Ruse i Europljane.

Ipak, Turska uopće nije toliko jaka kao što se čini. Ima napadima vrlo izloženo gospodarstvo, ovisno o stranom kapitalu i izloženo fluktuacijama tečaja na međunarodnim tržištima. Točno je da pokazuje snalažljivost u vanjskoj politici, ali samo zato što je svjesna da ima potporu na koju može računati, zbog čega u odnosima s europskim „saveznicima“ koristi silu i bez straha se okružila neprijateljima.

Iz tih razloga, Europska unija ne smije popustiti u migrantskom ucjenjivanju već provesti višedimenzionalnu protuofanzivu, a to se mora učiniti prije nego što se Ankara razvije i doista postane velika sila koju Europa neće moći zaustaviti.

I čini se da se ide u tom smjeru. Nakon što je pretrpio udarac u Moskvi, odakle se vratio u Ankaru doslovno bez ičega, osim ako za uspjeh ne smatramo staus quo u kojem se sirijska vojska i saveznici pripremaju za nastavak ofenzive u Idlibu, ni EU nema namjeru popustiti. Bilo je nekakvih ideja oko toga kako bi se Ankari moglo dati nešto manje od milijardu eura ili da se ponudi sjever Idliba za smještaj izbjeglica, ali to nitko nije uzeo u obzir i sve se više stvara konsenzus oko stava Viktora Orbana, Sebastiana Kurza i grčkog premijera Kyriakosa Mitsotakisa da ovaj put nema popuštanja i, ako bude trebalo, EU će doslovno blindirati granicu Grčke i Bugarske s Turskom.

S druge strane, Moskva je napravila neuobičajen potez kako bi dočarala što se događalo tijekom pregovora Erdogana s Putinom u Kremlju. Prvi kanal javnog televizijskog servisa Russija 24 je objavio snimku kako Erdogan, umoran i nervozan dolazi u Kremlj, gdje ga nije odmah dočekao Putin, kao što je bio slučaj na stepenicama rezidencije u Sočiju, gdje ruski vođa nikada nikoga nije ostavio da čeka, već mu odmah ide u susret i prima svjetske čelnike srdačno i uz sve počasti.

Osim toga, doček i kratko obraćanje pred novinarima su priređeni uz portret Suvorova, carice Ekaterine Velike i skulpturom koja simbolizira rusku pobjedu u ratu s Osmanlijama za Krim.

VIDEO: Dolazak Erdogana u Kremlj, čekanje i simbolični detalji u susretu s Putinom

Erdogana se mora zaustaviti i na Mediteranu

Erdogan se naprosto mora zaustaviti prije nego što realizira svoj san o neoosmanskom preporodu, a on se ostvaruje na kopnu i moru, gdje je s takozvanom Vladom nacionalnog sporazuma Libije potpisao sporazum o razgraničenju kojeg nitko ne priznaje i kojim Erdogan otvoreno izaziva Egipat, Grčku, Cipar, de facto vladu Libije i generala Haftara, ali i Rusiju neke zaljevske monarhije koje žele smanjiti utjecaj Muslimanskog bratstva, koje sa svojom „demokracijom“ prijeti njihovim apsolutističkim režimima.

Rečeno je i ostaje činjenica da će neoosmanska politika koju je Erdogan odlučio provoditi naštetiti Europi. Sada vidimo da se to događa na više frontova, od izbjegličke krize do uzurpacije istočnog Mediterana, na kojeg Ankara misli da polaže pravo s postojanjem nepriznate Turske Republike Sjevernog Cipra.

Scenarij sjeverne Sirije nepopravljivo je kompromitirao Tursku u očima Rusije, ali i Irana. Međutim, „adut“ kojeg je Ankara bacila na pregovarački stol s Rusijom proizveo jadan rezultat. Erdogan je dobio položaje u Siriji u totalnom rasulu i od sada više ne može tvrditi kako se bori protiv islamskog terorizma, čiji je on bio jedan od financijera.

S druge strane, na istočnom Sredozemlju rastu napetosti između Grčke, Cipra i Turske, koji prolaze kroz kritičnu eskalaciju. Turska je počela bušenje na moru, uz obalu sjevernog Cipra, teritorija na kojem je blokirala talijanski usred radnih aktivnosti. Drugo poglavlje otrovnog trokuta tiče se proglašenja isključivih gospodarskih zona. Kao što smo već istaknuli, takozvana „libijska vlada“ Fayeza  Al-Sarraja je još 2018. s Erdoganom potpisala sporazum o uzajamnom priznavanju s odgovarajućim ekonomskim institucijama, što je dovelo do oštrih protesta Cipra i Grčke, koji tvrde da su Ankara i Tripoli uzurpirali dio njihovog mora.

No, Erdogan i Al-Sarraj su sve podigli na razinu „međunarodnog prava“ i proizvoljno proglasili državni ekonomski gospodarski prostor, iako je očito da se svi sporovi sa susjednim državama trebaju rješavati na odgovarajućim mjestima.

Pomorska pitanja između Grčke i Turske pojačala su se nedavno, kada je Atena odlučila provesti zakon o granicama svog teritorijalnog mora odlazeći do 12 milja od svojih obala, čime se suprotstavlja posebno definiranim granicama dviju zemalja, jer je sporazum da se granice teritorijalnih voda u Egejskom moru postavljaju na samo 6 milja.

FOTO: Sporno „razgraničenje“ između Libije i Turske

Turska - Libija - Erdogan
Turska – Libija – Erdogan

Za Europu je u ovom trenutku Erdogan važan akter i europske će zemlje morati zauzeti jasan stav o grčkoj ili će Kyriakos Mitsotakis tražiti saveznike na bilateralnoj razini.

Prvi scenarij u kojeg se uklapa turski položaj sada je, kako se čini se, gotovo zaboravljen, a to je libijska kriza. Intervencija s turskim trupama na tlu Libije, zajedno s Al-Sarrajom, nesumnjivo je mnoge natjerala da počnu razmišljati kako Tursku pritisnuti, politički i ekonomski. Blokada izvoza sirove nafte iz južne Libije prijeti da potpuno uništi krhko libijsko gospodarstvo. Turska intervencija je osvijetlila uloge ostalih aktera i sada Francuska, Rusija, UAE i Egipat bez zadrške podržavaju Haftarovu armiju.

Ovdje je posebno važno pitanje plinovod EastMed. Nakon regulacije turskih i „libijskih“ ekonomskih institucija, konzorcij koji želi izgraditi najduži podvodni plinovod na svijetu od 1900 kilometara morat će se suočiti s Ankarom, koja ima sve interese da ne promovira projekt kojeg podržavaju Grčka, Cipar, Egipat i Izrael.

Zapravo, Egipat je na čelu podrške generalu Haftaru. Francuska je sa svoje strane zainteresirana za izgradnju cjevovoda, jer je francuska tvrtka Edison već započela eksproprijaciju zbog polaganje cijevi u Otrantu u Salentu. Prema posljednjoj energetskoj strategiji koju je Italija objavila 25. siječnja, ovaj plinovod više nije strateški za talijanske planove, dijelom i zato što se Rim sve više fokusira na obnovljive izvore i vodik, dijelom zato što drugi krak plinovoda TAP ne bi koristio nikome i ovdje turska uloga postaje odlučujuća, možda s mogućnošću pregovora o opskrbi plinom iz Azerbejdžana, koji prolazi kroz TANAP-TAP, čiji se radovi bliže kraju.

Dakle, Italija bi bila praktički mirna na frontu opskrbe energijom, jer dobiva energente iz Alžira, Libije, Azerbejdžana i  Rusije, a ima i projekte za LNG.

Zato nije teško razumjeti zašto talijanska diplomacija koketira s Turskom, kao kada je na Twitteru talijanska ambasada u Ankari objavila poruku u kojoj izražava sućut turskim žrtvama među vojnicima koji se bore u Idlibu, uz želje za što bržim oporavak ranjenika.

Ali Rim opet ne gleda dugoročno, čak ni srednjoročno, već se vodi trenutnim interesima, što je odlika ove zemlje kroz povijest, posebno u oba svjetska rata, kada je usred sukoba Kraljevina Italija promijenila stranu

Erdogan sigurno nije najuvjerljiviji i najpouzdaniji akter s kojim se mogu sklapati sporazumi, što mogu potvrditi Moskva, Teheran i Bruxelles, ako potonji uopće nešto znači, u smislu da unutar EU nema konsenzusa oko nijednog pitanja.

Turska prisutnost u libijskom scenariju je vrlo opasna i ako potraje, tamo će se stvoriti ista situacija kao u Siriji, gdje će Erdogan stvoriti tampon zonu, iz koje će vršiti utjecaj na Mediteranu, a naivne Talijane u trenutku može zatrpati s desecima tisuća migranata.

Talijanski zamjenik ministra vanjskih poslova Manlio Stefano putovao je nedavno u Alžir i sklopio trgovinske sporazume zbog kojih će morati sjesti za stol pregovarati međusobne granice gospodarskog pojasa, koja je Italija tek nedavno odlučila definirati. Ali ako se s Alžirom i može dogovoriti, nadati se da je Erdogan akter na Mediteranu kojem možda ne mogu vjerovati, ali s njim „barem neće imati problema“, krajnje je naivno.

U svakom slučaju, turski „sultan“ je uglavnom otkrio karte, što je pozitivan ishod cijele priče. Sada barem nema iluzija koji su njegovi ciljevi, bili i ostali, a takva strategija traži adekvatan odgovor. Ako se Francuska i Njemačka u tome slože s Rusijom, tim bolje. Ako ne, svatko će igrati za sebe, a kasnije će se svesti računi.

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
115 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments

POVEZANE VIJESTI

Izbornik