Američke zalihe streljiva su iscrpljene, Pentagon traži hitno povećanje proizvodnje oružja

Zamjenik ministra obrane Steve Feinberg poručio je obrambenim tvrtkama da višegodišnji razvojni ciklusi nisu prihvatljivi.

Pentagon je naredio proizvođačima oružja ubrzanje proizvodnje jer je rat Izraela i SAD-a protiv Irana ozbiljno iscrpio zalihe američkog streljiva. Feinberg je poslao memorandum u kojem od obrambenih tvrtki traži da u roku od 21 dana objasne kako namjeravaju ubrzati isporuke i povećati proizvodne kapacitete za ključne sposobnosti. Istodobno je poručio da se programi moraju dramatično ubrzati i proizvodnja odmah proširiti.

Ovaj potez razotkriva sve veći pritisak na američke vojne rezerve i dolazi u vrijeme napetosti između predsjednika Donalda Trumpa i dužnosnika Pentagona zbog sve manjih zaliha projektila.

Koliko je zapravo oružja potrošeno?

Iako memorandum ne navodi točne brojke, stručnjaci procjenjuju da je višemjesečna kampanja protiv Irana iziskivala ogromne količine preciznog streljiva. Riječ je o standardnim projektilima poput Tomahawk krstarećih raketa i zračno-zemaljskog oružja koje SAD koristi desetljećima, a čija je proizvodnja već godinama smanjena zbog fokusa na modernije sustave.

Pentagon sada od industrije traži ono što se u vojnom žargonu naziva „surge”, odnosno naglo povećanje proizvodnje koje je posljednji put viđeno tijekom ratova u Iraku i Afganistanu. No tada je riječ bila o kopnenim operacijama, dok je sadašnji sukob s Iranom prvenstveno rat iscrpljivanja koji se vodi dalekometnim oružjem.

Postavlja se pitanje koje memorandum ne spominje, a ono glasi tko će platiti račun za obnovu arsenala. Američki porezni obveznici već financiraju ratne napore Izraela, a sada će dodatno plaćati i ubrzanu proizvodnju oružja koje je potrošeno u tuđem ratu.

Ponavljanje povijesne pogreške

Sličan scenarij već smo vidjeli. Nakon Zaljevskog rata 1991. SAD je morao hitno obnavljati zalihe preciznog oružja, a isto se ponovilo nakon intervencije u Libiji 2011. godine. Svaki put industrija naplati punu cijenu, a vojni proračun raste bez stvarne rasprave o tome isplati li se uopće ulaziti u sukobe koji troše resurse bez jasnog strateškog cilja.

Feinbergov memorandum možda je tehnički dokument o proizvodnim rokovima, ali njegova je prava poruka jednostavna, a glasi američka vojna industrija ne može pratiti tempo ratova koje Washington i njegovi saveznici vode na Bliskom istoku. Pitanje koje nitko ne postavlja jest koliko je još ratova američka javnost spremna financirati prije nego što se zapita je li cijena tog sukoba opravdana.