Prije bilo koje akcije treba razumjeti dva glavna ekonomska mita o liberalizmu

Razni prosvjednici nas pokušavaju uvući u borbu protiv globalnog zatopljenja, za prava LGBT osoba, za “poštene izbore”, za bilo što i protiv bilo čega, a to uspijevaju samo ako ne razumijemo u čemu je suština stvarnih problema u svijetu.

Prije svega moramo uništiti dva ekonomska mita nametnuta neoliberalnom propagandom. Prvi mit je da je prosperitet zemalja povezan s demokracijom i slobodnim tržištem.

To se tako neobično poklopilo da su sve „razvijene“ zemlje nekada bile imperijalističke i imale su kolonije koje su besramno pljačkale, što i danas rade iako u više prikrivenom obliku.

Postoji i gomila demokratskih zemalja, kao Ekvador, Bolivija ili Argentina, gdje postoje slobodni izbori i praktično neuređeno tržište, ali nema prosperiteta. Naprotiv, tamo postaje sve gore i gore.

Argentina je potonula istog trenutka kada je odustala od politika Cristine Fernandez de Kirchner i kada je nova vlada prihvatila sve diktate slobodnog tržišta.

Bolivija stoji malo bolje, jer ima bogata ležišta plina, nafte, kositra, željeza, cinka, volframa, litija, srebra i zlata.

Donedavno su tvrtke iz Sjedinjenih Država sve te minirale i praktično otimale i izvozile iz Bolivije, bez plaćanja poreza u lokalni proračun. Čim je aktualni predsjednik ukinuo ove prakse, ekonomija i situacija u zemlji općenito se počela poboljšavati. U nekoliko godina je prosječna plaća porasla više od tri puta. Nepotrebno je reći da je odmah nakon toga Evo Morales postao “neprijatelj demokracije”.

Ako idemo u povijest, lako možemo vidjeti da je čak i akumulacija početnog kapitala, koja je omogućila industrijsku revoluciju, bila moguća zbog pljačke kolonija, piratstva, trgovine robovima, drogom i genocidima nad starosjedilačkim narodima, od Indijanaca do Bengalaca, pa čak i Iraca.

Sada je gomilanje bogatstva u zapadnom svijetu i dalje iste zločinačke naravi. Ali sada imaju problema zbog činjenice da je otpor pljački znatno porastao, dok ni u Libiji, ni u Iraku, ni u Afganistanu „zapadna koalicija“ nije uspjela potpuno preuzeti kontrolu nad tim zemljama i tamo uspostaviti učinkovit mehanizam za izvoz resursa.

Dakle, slobodno tržište kao temelj gospodarskog uspjeha je mit.

Drugi mit su snažne krize koje povremeno potresaju kapitalistički svjetski sustav, a to je nešto “prirodno”, ciklično i bez njih se ne može proći ni na koji način.

To također nije istina. Ako pažljivo pogledamo kako su se razvijale sve krize u Sjedinjenim Državama, počevši od 1913. godine, vidjet ćemo da je u svim slučajevima primjetan približno isti scenarij. Isprva se napuhava gigantski špekulativni mjehur, ponekad njih nekoliko, koji onda neminovno pukne, uništavajući cijelo tržište po principu domino efekta. Tako je bilo i s Ponzijevom shemom, krizom Dotcom i Hipotekarnom krizom.

Problem su fiktivna bogatstva na burzama, podložna špekulativnim radnjama.

Tržište dionica već duže vrijeme ne odražava stvarno stanje u gospodarstvima Sjedinjenih Država i EU. Budući da se svaki put objavljuju tromjesečna izvješća, jasno je da su poslovi korporacija „lažirani“. U tom momentu cijene dionica počinju padati, nakon dan ili dva kompanije uzimaju kredit i započinju s otkupom vlastitih dionica i cijena se izjednačava.

Većina igrača na tržištu imaju memoriju poput akvarijske zlatne ribice i nakon tjedan dana tvrtka se opet smatra uspješnom. To smo vidjeli više puta s Fordom, Teslom, Appleom, Nvidijom i mnogim drugima.

Ali rezultat toga je da je 80% američkih korporacija duboko zaduženo, ali njihova tržišna kapitalizacija to uopće ne prikazuje. Ona samo raste.

Paradoks je da dok tvrtke i dalje dobivaju kredite, ona mogu prikazivati visoku kapitalizaciju, a dok imaju visoku kapitalizaciju i dalje mogu davati kredite.

Činjenica da na burzama nastaju mjehuri, pa čak i kada povremeno puknu to nije tako loše. Najgore je što ti mjehuri neminovno izvlače novac iz stvarne, realne ekonomije, one koja stvara dobra i dobit.

Ali špekulativna profitabilnost mjehura uvijek je veća od profitabilnosti bilo koje aktivnosti u realnom sektoru, proizvodnje ili trgovine, nije važno. Stoga se novac i slijeva u mjehure.

Zbog toga korporacije povlače obrtni kapital na štetu proizvodnih potreba, a čak i kućanstva svaki svoj slobodni cent ulažu u dionice, nadajući se da će lako profitirati. Ne kupuju nešto potrebno i što bi potaknulo potražnju u realnom sektoru, već ulažu u mjehure.

Prema JP Morganu, danas je preko 95% sveg američkog novca na burzama.

Štoviše, ljudi ne samo da sav svoj novac daju burzama, već za to uzimaju i zajmove. Dakle, još više napuhavaju špekulativne mjehure na štetu kreditnih sredstava.

Istovremeno svjetska ekonomija kronično pati od nedostatka novca za podmirivanje proizvodnih potreba i trgovine.

Prema analitičarima Saxo Banke, “snažniji dolar i nedostatak likvidnosti će, usprkos naporima središnjih banaka da smanje kamatne stope, izvršiti pritisak na globalni ekonomski rast i stvoriti de facto deflaciju.”

Što FED, Europska središnja banka i druge zapadne središnje banke rade u tim uvjetima? Oni bijesnim tempom gospodarstvo pokušavaju napuniti likvidnim sredstvima.

Prema novom izvještaju Banke za međunarodna poravnanja, neviđeni porast salda središnjih banaka, što je eufemizam za shemu povećanja imovine s brojkama ispisanih na zaslonima računala, kao da su balanse središnjih banaka, nakon financijske krize negativno je utjecao na funkcioniranje financijskih tržišta.

Dakle, „neviđeni porast salda središnjih banaka je nakon financijske krize negativno utjecao na funkcioniranje financijskih tržišta“.

Ali taj novoprimljeni novac odmah završava na burzama, samo da bi se napuhali mjehuri i produžilo ovo ludilo.

To je obična “Groznica tulipana” ili “Nizozemska bolest”, nazovite je kako želite, jer se ni suština ni rezultat neće promijeniti.

Analitičari iz tradicionalnih investicijskih fondova poput Templetona ili Aberdeena, koji su se navikli koristiti klasične metode i oslanjati se na dividende, a ne na špekulativni rast, ovo ludilo nazivaju “ekonomskom školom Zimbabvea”.

Filozofija je da se moraju puhati mjehuri i uvesti stroga regulacija tržišta dionica, a usput se mora sanirati 80% de facto bankrotiranih američkih korporacija. Sipaju benzin na vatru i kažu “kako iz nekog razloga ništa ne postaje bolje”.

U svojoj žestokoj borbi, ortodoksna ljevica se i dalje bori s kapitalizmom, ne primjećujući da on u klasičnom smislu, odnosno ulaganja za profit, gotovo da i ne postoji. Danas svijetom dominira njegov novi, preobraženi oblik. To nije kapitalizam, već „špekulizam“.

Neprijateljski je raspoložen i prema radničkoj klasi i prema tradicionalnim kapitalistima. To je čista snaga financijskog kapitala, čisti liberofašizam.