Prije točno dvadeset godina je počela era Vladimira Putina

I u Rusiji je 31. prosinca 1999. godine fokus javnosti isključivo bio usmjeren na odbrojavanje do 2000., novog stoljeća i novog tisućljeća, te strahovima od apokaliptičnih najava što je sa sobom donijeti  “millennium bag“. Međutim, odjednom su televizori iz svih krajeva zemlje, od St. Peterburga do Vladivostoka, najavili govor predsjednika Borisa Jeljcina, koji ni po čemu nije izgledao kao klasični govor za kraj godine, koji je bio zakazan nešto prije ponoći. Nešto poslije 22:30 se zemlja gotovo zaustavila, ali ne zbog predstojećeg praznika, već su ljudi na televiziji gledali sve starijeg i sve bolesnijeg predsjednika. I njegove su riječi iznenadile sve. Obožavatelje, kojih je bilo sve manje i manje, kao i one koji su u Jeljcinu vidjeli utjelovljenje zla i apsolutnog protagonista desetljeća koje je trebalo završiti.

„Vodstvo zemlje, predsjedanje, prepuštam Vladimiru Putinu. On će voditi Rusiju u novom tisućljeću”, riječi su koje su u tom posljednjem trzaju prošlog stoljeća otvorili novu stranicu početkom 2000.

Više od primopredaje, tog posljednjeg dana tisućljeća u Moskvi je došlo do istinskog odricanja predsjedničkih ovlasti, a one nisu bile male. Međutim, Jeljcinova era će se uskoro završiti. Ruski ustav, rođen nakon raspada Sovjetskog Saveza 1991. godine, predviđa maksimalno ograničenje od dva mandata od četiri godine za svakog predsjednika svaki. “Car Boris“, nakon što je 1991. godine u Kremlj stigao kao vođa Ruske Federacije, te ponovno izabran za predsjednika 1996., u svibnju 2000. godine bi svakako otišao s položaja.

Razlozi koji su ga naveli da preduhitri takav razvoj događaja i danas su predmet rasprava. Postoje oni koji hipotetiziranju o Jeljcinovom strahu od borbe za vlast nakon isteka mandata, dok drugi kažu da je sa zakašnjenjem shvatio štetu koju je počinio stihijskim odricanjem komunizma. Kako god bilo, okolnosti su dovele do toga da se igla sukcesije nagnula prema jakom čovjeku u usponu, prema Vladimiru Putinu. Isto tako, izbor datuma abdikacije „Cara Borisa“ nije bio slučajan. On je napustio ured posljednjeg dana tisućljeća i zemlju predao u ruke mladom lavu iz špijunskog kružoka iz Sankt Peterburga.

Nakon odlazećeg govora starog predsjednika, ruska televizija je počela emitirati videozapise u kojima se prikazuju formalni sastanci koji su se odvijali u sobama Kremlja kako bi se Putinu predala vlast. Posljednje javne slike Jeljcina odnosile su se na pozdrav u dvorištu predsjedničke palače, ulazak u automobil iscrpljenog čelnika države i izlazak iz Moskve u njegovu daču.

Od tog trenutka je scenom počeo vladati Vladimir Putin. Ruski narodi su ga mogli vidjeti s aktovkom u kojoj su kodovi nukearnog arsenala, koju mu je upravo predao njegov prethodnik. Novi se predsjednik susreo sa suradnicima, a zatim je pročitao prvi novogodišnji govor.

Sutradan je Putin već bio u Čečeniji na sastanku s vojnicima i vojnim zapovjednicima. Novo je doba, zajedno s novom godinom, već bilo započelo.

Dvadeset godina “cara”

Nisu svi poznavali Putina i široj javnosti je bio gotovo nepoznat. Njegov je život bio KGB, a 1998. godine je došao na čelo nove  tajne službe, koja se sada naziva FSB. Prestižna zadaća, ali ne da bi njegovo lice postalo jedno od najpopularnijih u zemlji.

Ulazak u politiku dogodio se sljedeće godine. Čečenski teroristički napadi su u to vrijeme izazivali zabrinutosti među Rusima, koji su u ljeto 1999. pretrpjeli poniženje zbog ulaska čečenskih militanata u susjedni Dagestan. Jeljcin se zbog toga odlučio da čelnika tajnih službi imenuje premijerom. Međutim, samo nekoliko mjeseci dijeli Putinovu premijersku zakletvu premijera, koja je održana 9. kolovoza 1999., od njegovo prvog govora kao predsjednika Rusije. Dakle, prvi izazov za novog stanara u Kremlju bio je da se pokaže i da ga Rusi počnu cijeniti.

Dvadeset godina kasnije, ruski predsjednik je jedno od najpoznatijih lica na cijelom planetu. 2007. godine ga je časopis Time proglasio osobom godine, a Forbes ga je između 2013. i 2016. uvrstio na popis najmoćnijih ljudi na planeti.

Danas, 31. prosinca 2019., Rusija također gleda u novo desetljeće, no čini se da na horizontu nema strahova sličnih onima prije točno dvadeset godina. Možda, možda za razliku od svog prethodnika, „Car Vladimir“ ne može pronaći nasljednika. Otuda i pretpostavke koje su se pojavile u posljednjih nekoliko dana o mogućem uklanjanju ograničenja dva uzastopna mandata, zbog čega bi mogao ostati u Kremlju barem još jedno desetljeće. Međutim, ovo su hipoteze bez čvrstih temelja.

Nakon izborne pobjede 2000. i 2004. te kratkog razdoblja Medvedeva, u kojem je Putin bio premijer, trenutni ruski predsjednik vratio se na dužnost 2012. godine i pobijedio. Potom je prodičio mandat s 4 na 6 godina,  te opet pobijedio 2018.

Dvadeset godina znači vidjeti cijelu jednu generaciju koja prolazi. Malo je onih koji su vidjeli Drugi svjetski rat, oni koji su vidjeli pad Sovjetskog Carstva i uspon Putina, a tada su imali nešto više od 50 godina, sada su starci. Umjesto njih su u naponu snage onih koji su tog 31. prosinca tek došli na svijet ili su 1999. bili su djeca ili tek tinejdžeri. Za svaku od tih dobnih skupina mišljenje o „Caru Vladimiru“ varira.

Za starije je Vladimir Putin obnovio carstvo i izliječio Rusiju, zemlju koja je pod Jeljcinom stekla imidž velike bolesne sile. Za mlađe su važniji problemi svakodnevnog života i strah od umirovljenja u starijoj dobi. Strahovi njihovih roditelja za njih često predstavljaju strahove „pravih luđaka“.

Potom postoje oni koji su rođeni tog 31. prosinca 1999. godine i koji su tek nedavno postali punoljetni. Za njih ratovi u Čečeniji, napadi na Dubrovku ili Beslan, višegodišnji rizik od ekonomskog kolapsa i boce votke ispijane prije međunarodnih sastanaka od strane Jeljcina nisu čak ni sjećanje. Oni nisu poznavali takvu Rusiju i Putina vide kao jakog čovjeka u državi. Ne postoje druge reference i usporedbe, osim onih koje su im date u povijesnim knjigama. Možda će raspoloženja ove generacije u narednim godinama djelovati kao barometar za ruskog predsjednika. Ali izvan svih ovih i drugih razmatranja, činjenica je da se prije dvadeset godina otvorilo novo poglavlje u povijesti Rusije. A slike koje su ruske televizije emitirale u posljednjem danu prošlog tisućljeća imaju rijetku privilegiju da su u usto vrijeme povijesne i aktualne.