Prvi veliki intervju s generalom Šojguom: „Propadanje mnogih država je započelo raspadom vojske“

Prvi veliki intervju s generalom Šojguom: „Propadanje mnogih država je započelo raspadom vojske“

Ruski ministar obrane Sergej Šojgu je dao ekskluzivni intervju za Moskovski Komsomolec i rekao “kako je to prvi detaljni intervju kojeg je dao u sedam godina”.

Svi se sjećamo emotivne pozadine u jesen 2012. godine da je Sergej Šojgu imenovan na mjesto ruskog ministra obrane. Svi znamo koji su dug, naporan i trnovit put prošle naše oružane snage u ovom, s povijesnog gledišta, malom razdoblju. Danas vojska više nije “bolesnik” ruskog društva i nije predmet žestokih ismijavanja stranaca. Danas je ruska vojska povratila poštovanje, kako među prijateljima, tako i od potencijalnih i stvarnih neprijatelja.

Kao što je i sam Sergej Šojgu više puta naglašavao, u smislu stvaranja moderne vojske u Rusiji bez podrške i osobnog sudjelovanja Vladimira Putina ne bi uspio postići ništa. Ali, kao što su u javnoj upravi svi svjesni, jednostavno dobivanje predsjedničke podrške nije dovoljno. Ovom se podrškom također mora znati kompetentno upravljati. Kako je točno uspio Sergej Šojgu? A što čeka ruske oružane snage i zemlju u budućnosti? O svemu tome i mnogim drugim stvarima ministar obrane Rusije govorio je u ekskluzivnom intervjuu za Moskovski Komsomolec.

Gospodine ministre, pripadam onom dijelu građana Ruske Federacije koji žive pod motom „samo da rata ne bude“. Boji li se ministar obrane Rusije rata?

Gen. Sergej Šojgu: Naravno, rat je užasna stvar. To kažem zato što vrlo dobro znam što je to. Prvi sam se put susreo s ratom 1992. godine, kada je dobio zapovijed da stvorim mirovne snage u Južnoj Osetiji. I uspjeli smo. Osetijsko-gruzijski sukob bio je prvi rat na području bivšeg Sovjetskog Saveza, koji je brzo i uspješno zaustavljen. Tada su bili Abhazija, Pridnjestrovlje… I tamo su uspjeli razdvojiti strane u sukobu, zaustaviti neprijateljstva i spasiti ogroman broj naših sunarodnjaka. Ali bilo je i gotovo pravih ratova. Tu se moraju dodati Bosna i Hercegovina, ostali sukobi u bivšoj Jugoslaviji i rat u Afganistanu. Imajući priliku da sve to gledam iznutra dugi niz godina, uvjeren sam da sigurnost zemlje prvenstveno ovisi o tome koliko je jaka njezina vojska i koliko je u stanju braniti svoju zemlju. Također od povjerenja građana u svoju vojsku. Naravno da sam isti kao i vi, zagovornik činjenice da nema rata. Ali da njega ne bi bilo, naša vojska mora biti vrlo jaka, dobro naoružana i opremljena i, što je najvažnije, interno spremna za obranu svoje domovine.

Koliko se sjećam, smatralo se da je naša vojska državna institucija koja je u najdubljoj, najsustavnijoj, moglo bi se reći i beznadnoj krizi. A onda je odjednom, u nekom trenutku, u javnoj svijesti nešto kliknulo i sve se promijenilo kao čarolijom. Kako to možete objasniti?

Gen. Sergej Šojgu: Oživljavanje vojske nije bilo momentalno. Sve je počelo realizacijom njezinog žalosnog stanja 1999. godine, nakon invazije Basajeva u okrugu Dagestan. A tada je premijer Vladimir Putin, s našim ograničenim sposobnostima u to vrijeme, počeo donositi temeljne odluke o reformi naših oružanih snaga. Slijedili su događaji iz 2008. i izdajnički napad gruzijskih trupa na Južnu Osetiju, smrt naših mirovnih snaga pod paljbom gruzijskih „Gradova“ i odgovor ruskih trupa koji je prisilio Gruziju na mir. Nakon toga, na temelju analize ove operacije, donesene su sistemske odluke u području vojne izgradnje. Prije svega o formiranju i financiranju novog državnog programa naoružanja. Pitanja izgradnje i obuke oružanih snaga, opremanja vojske modernim oružjem i razvoja vojno-industrijskog kompleksa su pod stalnom kontrolom našeg predsjednika. Počevši od 2013. godine, bez obzira na užurban raspored rada, predsjednik u jesen i proljeće u Sočiju čuje vodstvo oružanih snaga, predstavnike obrambene industrije i relevantne čelnike u Vladi Ruske Federacije o svim aspektima vojnog razvoja i osiguranja vojne sigurnosti zemlje.

Stoga nije bilo magije. Bilo je velikih i ne baš velikih, uočljivih i ne baš uočljivih koraka u sveobuhvatnoj transformaciji vojske. Naš je ključni zadatak bio sinhronizirati sve aspekte pripreme i izgradnje postrojbi, uključujući obuku profesionalnog osoblja i nabavu modernog oružja. Analizirali smo trenutne i buduće prijetnje, kao i sposobnosti vojske da zaštiti našu zemlju. Shvatili smo stanje trupa do svake vojne jedinice. A rezultat ovog složenog rada bila je izrada niza programskih dokumenata, uključujući obrambeni plan.

Tada je započeo rad na pitanjima koja su se činila površna, koja sam postavljao zapovjednicima. Ta su pitanja bila jednostavna i jasna: zašto bi borac trebao ići u kupaonicu i umivati ​​se samo jednom tjedno? Zašto bi se trebao mijenjati odjeću samo jednom tjedno, ako cijelo svoje vrijeme, od jutra do večeri, provodi na poligonu? Zašto bi vojnička čajna soba trebala biti na drugom kraju vojne jedinice i da popije čaj vojnik mora proći kroz cijelu povorku? Zašto bi vojnici trebali prati ​​stopala ili donje rublje u umivaonicima? Je li nemoguće staviti perilice rublja u sve vojarne? I zašto u trećem tisućljeću prati stopala na taj način?

Naravno, smisao vojne reforme nije bio samo u poboljšanju života vojnika. Naše akcije imale su i teške vojne potrebe, diktirane smanjenjem vojnog roka na godinu dana. Ako služba traje samo godinu dana, tada bi obuka trebala biti intenzivnija. Dakle, potrebno je maksimalno poštediti vojnike borce od obavljanja neobičnih zadaća. Oni bi trebali prestati uklanjati snijeg ili skupljati lišće od jutra do večeri. Na mjestima stalnog rasporeda trebali bi prestati oblačiti kuhinje haljine ili se baviti pranjem kupaonica s prastarim sredstvima. Shvativši sve to, odlučili smo tijekom godine instalirati gotovo 35 tisuća tuševa, 16 tisuća perilica rublja i 21 tisuću usisavača. Kupili smo najmoderniju opremu za vlažno čišćenje i organizirane obroke po sistemu “buffet”. Razvili smo proizvodnju u domaćim poduzećima i svim vojnicima pružili dobre i kvalitetne terenske i svakodnevne uniforme izrađene od modernih materijala. Prisutnost takve opreme umjesto starih krpa sada se doživljava kao sasvim normalna i obična stvar. I tako postupno, postupno u svim smjerovima.

Ali ključno je bilo vraćanje naše vojske u stvarnu borbenu sposobnost?

Gen. Sergej Šojgu: Za to je učinjeno sve. Prije svega, postigli smo potrebnu razinu intenziteta treninga naših jedinica. Danas su sva skladišta puna s više od 80 posto. To je također dovelo do potrebe za promjenom standarda potrošnje municije, koji je u to vrijeme bio nekoliko puta manji nego na Zapadu. Ostaviti ga takvim značilo je učiniti glupim čitav proces borbene obuke. Proučavajući detaljno iskustvo sovjetske vojske i standarda vojski zapadnih zemalja, povećali smo standarde za potrošnju streljiva za borbenu obuku za 5 puta. I vidite rezultat. Ubrzo se na dnevnom redu pojavilo pitanje kako objektivno procijeniti stvarni učinak mjera koje poduzimamo? Mi u vodstvu ministarstva obrane došli smo do zajedničkog mišljenja da je potrebno provesti stvarne iznenadne provjere borbene gotovosti. O našem prijedlogu izvijestili smo vrhovnog zapovjednika i dobili podršku. Provjere su zaista postale iznenadne, od bataljona do armije i vojne oblasti. Samo tri osobe su znale za njihovu pripremu, ja, načelnik generalštaba i onaj koji je planirao iznenadnu provjeru. Odmah smo se složili da moramo prestati, grubo rečeno, lagati. Iskrivljene informacije bile su uobičajena praksa. Mnogo toga je bilo skriveno ili krivo predstavljeno.

Prije toga sva se obuka provodila samo na tehnici borbene skupine za obuku, odnosno tenkovima, borbenim vozilima pješaštva, koje su svi znali kao “naš otac”. Otišli smo na poznati poligon, znali smo koji je rizik staviti nišan kako bismo pogodili metu, koja se nalazi doslovno u “susjednom vrtu”. Jednostavno rečeno, sve se moglo učiniti zatvorenih očiju. Ali u stvari, s formalno dobrim pokazateljima, pucali su iz standardne vojne opreme bez obzira.

Pogodite što se dogodilo kada smo izveli prvu iznenadnu provjeru, podigli desetke tisuća ljudi širom zemlje i prebacili ih, zajedno sa standardnom opremom, na vrlo velike udaljenosti do nepoznatih poligona? Tijekom tih testova se jedinice ulazile u nepoznate prostore za obuku, ne na terene za obuku, već na standardnu ​​opremu. Nijedan od njih, ističem opet, niti jedan, nije ispunio “zadovoljavajuće” standarde. O tome kako smo se izvukli iz ovoga, mogao bih dugo razgovarati. Ali kako bih uštedio vrijeme, zaustavit ću se i reći samo glavno.

Po cijenu nevjerojatnih napora vodstva zemlje i vodstva ministarstva obrane učinili smo da naša vojska postane onakva kakva je danas – vojska stalno spremna. Sada imamo sve jedinice u stanju stalne pripravnosti.

Paralelno s transformacijom same vojske, predsjednik je odlučio provesti program modernizacije vojno-industrijskog kompleksa za naoružavanje trupa modernom opremom i oružjem. I danas ne sumnjam da ćemo do 2020. godine nivo opremljenosti postrojbi modernim oružjem dovesti na 70 posto, povećavši ga gotovo 4 puta od 2012. godine. Naravno, za provedbu tako opsežnog programa bilo je potrebno stvoriti najsuvremenije sustave upravljanja za izvršenje zadaće od stroja u poduzeću do iznosa na bankovnom računu za svaku jedinicu vojne opreme koja je isporučena u određenu vojnu postrojbu. To su, na kraju krajeva, stotine tisuća položaja za neprekidno nadgledanje i, ako je potrebno, za brzo djelovanje. Konkretno, kako bi se i ti problemi riješili, što prije je uspostavljen Nacionalni centar za upravljanje obranom zemlje.

Mnogo prestiža ruskim oružanim snagama donijela je aktivnost našeg zrakoplovstva u Siriji. No, je li moguće na temelju ove zasebne epizode s velikim, ali još uvijek ograničenim brojem sudionika, prosuditi opću situaciju u našoj vojsci?

Gen. Sergej Šojgu: Oni koji misle da smo se u Siriji borili s hrpom fanatičnih i primitivnih militanata jako griješe. Borili smo se s najvećom terorističkom organizacijom od više tisuća boraca, ili bolje rečeno, protiv sustava. Podsjećam da su oni uživali potporu pojedinih zemalja zainteresiranih za nestabilnost regije. Teroristi su bili naoružani stotinama tenkova, višecijevnim lansirnim raketnim sustavima, oklopnim vozilima i stotinama tisuća tona municije koja je prethodnih godina oteta od vojske Iraka i Sirije, a imali su i stotine obučenih bombaša samoubojica. Imali si i najnapredniju tehnologiju, uključujući komunikacijsku i obavještajnu opremu. Imali su dobro funkcionirajući međunarodni sustav za evakuaciju ranjenika, djelotvoran mehanizam za prikupljanje poreza na okupiranim teritorijama, te vlastito „crno tržište“ za trgovinu artefaktima.

Vrlo značajnu ulogu u osiguravanju aktivnosti terorista igrali su prihodi od ilegalne prodaje nafte. Sve dok se Ruska Federacija nije pridružila borbi protiv međunarodnog terorizma u Siriji u području Eufrata je ISIL, pod nosom međunarodne koalicije, proizvodio više od 100 000 barela nafte dnevno. A prodaja ove sirovine donosila je teroristima dnevni prihod veći od pet milijuna dolara.

U Siriji smo se morali naučiti boriti na novi način. I to smo naučili. Ako govorimo o borbenim, jurišnim, dalekometnim i transportnim zrakoplovima, tada je gotovo 90% cjelokupnog letačkog osoblja prošlo kroz vojne operacije u Siriji. Imamo neke koji imaju 150 do 200 letova, uz sve one koji su bili uključeni u osiguravanje letova na terenu. Bilo je vremena kada je stopa isporuke robe u Siriju dosezala dvije tisuće tona dnevno. A to su radili flota i transportno zrakoplovstvo. Ovo je posao naših opskrbnih baza i luka za preseljenje, prijem i održavanje opreme. To je uključilo i predstavnike naše industrije i znanosti. Došlo je do toga da su istovremeno u Siriji radili predstavnici više od 70 poduzeća, inženjera i dizajnera.

Na temelju rezultata ovog rada, predsjednik je dao izravne naredbe da se poboljšaju određene karakteristike nekih oružja. Tako je bilo i s našim krstarećim raketama „Kalibar“, kojima su sada naoružani zrakoplovi dugog dometa i podmornice.

Vjerojatno ste primijetili da se u cijeloj povijesti flote nosača zrakoplova Sovjetskog Saveza i Rusije u Siriji on prvi put koristio u borbenim uvjetima. Ako govorimo o uporabi preciznog oružja, primjerice, letačke misije za krstareću raketu su prije trebale više vremena da se pogodi meta. Danas se vrijeme za ukrcavanje na let za misiju za „Kalibar“ smanjilo, naglašavam, višestruko. A posao na smanjenju vremena za prijenos ciljne oznake je u toku.

Kroz Siriju su prolazili zapovjednici pukova, brigada, divizija, zapovjednici vojske, zapovjednici postrojbi vojnih okruga, načelnici središnjih tijela vojne uprave ministarstva obrane, a također i nastavni kadar gotovo svih viših vojnih obrazovnih ustanova. O rezultatima borbi  u Siriji imali smo, naravno, veliku raspravu, i to ne jednu. Mogu vam reći da je oko 300 vrsta oružja dovršeno uzimajući u obzir sirijsko iskustvo, ali smo jednostavno uklonili iz proizvodnje i oružja 12 uzoraka koja su se ranije smatrala obećavajućim.

Kolika je vjerojatnost da će u bliskoj budućnosti Rusija sudjelovati u bilo kojem opsežnom oružanom sukobu i u kojim strateškim područjima Rusije procjenjujete najveću opasnost u bliskoj budućnosti?

Gen. Sergej Šojgu: Pitanje koje ste postavili nije jednostavno. Možda ono nije za intervju poput našeg. Ali ipak pokušat ću odgovoriti na njega. Nadam se da danas više nije riječ o ratu punog razmjera, jer su svi rizici i posljedice koje takav masovni rat sa sobom nosi očigledni svima. Što se tiče Trećeg svjetskog rata, postoji vrlo velik broj različitih izjava. Čini mi se najprikladnija od njih: “Ne znam kakav će biti Treći svjetski rat, ali sigurno znam da će on biti posljednji.” Međutim, ako govorimo o broju prijetnji našoj zemlji, onda one ne postaju manje. Sjedinjene Države već su se povukle iz dva važna ugovora o kontroli nuklearnog oružja. Zasad ostaje sporazum START-3 o kojem se također raspravlja u SAD-u: obnoviti ga ili ne obnoviti? Zbog takvog pristupa svijet postaje sve više nepredvidiv i manje siguran. Na trenutnoj razini informatizacije i automatizacije, velika je vjerojatnost grešaka u sustavu upravljanja oružjem. Zato su u posljednje vrijeme pitanja osiguranja informatičke sigurnosti izašla na vidjelo. Kad ste svjesni svoje ranjivosti i zainteresirani ste za održavanje ravnoteže i univerzalne jednake sigurnosti, morate uključiti glavu. A kad pomislite kako inercijom Sjedinjene Države i dalje vjeruju da se ravnoteža snaga razvila u njihovu korist, razne ideje mogu im pasti na pamet, uključujući i one ne baš razumne. Upravo u toj situaciji vidim glavnu prijetnju, i to ne samo za Rusiju. Na današnjoj razini informatizacije i automatizacije postoji velika vjerojatnost grešaka u sustavu upravljanja oružjem. Zato su u posljednje vrijeme pitanja osiguranja informacijske sigurnosti izašla na vidjelo. Kad ste svjesni svoje ranjivosti i zainteresirani ste za održavanje ravnoteže i univerzalne jednake sigurnosti, čini vas da uključite glavu. A kad pomislite kako Sjedinjene Države inercijom i dalje vjeruju da se ravnoteža snaga razvila u vašu korist, razne ideje mogu vam pasti na pamet, uključujući i one ne najviše razumne. Upravo u toj situaciji vidim glavnu prijetnju, i to ne samo Rusiji.

U Kijevu možete povremeno čuti prijetnje “pobjedonosnim ulaskom u Moskvu na tenkovskom oklopu”. Postoji li opasnost od izravnog vojnog sukoba vojske Rusije i Ukrajine?

Gen. Sergej Šojgu: Ne želim ni razmišljati o tome. Zaista se nadam da će ukrajinski narod i ukrajinske vlasti imati dovoljno volje, snage i sposobnosti da ohlade vruće glave koje pozivaju na takvu glupost i ludu zavjeru. Jednom ekstremisti u Ukrajini moraju nestati. Šteta što to prije nije učinjeno. Ali vratimo se vašem pitanju. Ukrajinci su nam bratski narod. Moje mamine rođake su iz Ukrajine. Moj je djed tamo pokopan. Majka mi je tamo preživjela okupaciju. Iz Ukrajine su braća moje majke otišla na front. I usput, kršten sam u dobi od 5 godina u jednom od hramova grada Stahanova u regiji Lugansk. A apsolutno sam uvjeren da ćemo s ukrajinskim narodom živjeti u miru i dobrom susjedstvu. Siguran sam da će doći to vrijeme.

Može li se proces transformacije u našim oružanim snagama smatrati potpunim? Ili je koncept „vojne reforme“ još uvijek relevantan za našu zemlju?

Gen. Sergej Šojgu: Koncept “vojne reforme” uvijek bi trebao biti važan za Rusiju. Svijet oko nas se neprestano mijenja. I moramo vrlo osjetljivo pratiti te promjene i mijenjati sebe. Što će se dogoditi ako to ne učinimo, možemo vidjeti iz primjera naše novije povijesti. Na početku našeg razgovora s pravom ste primijetili da je donedavno ruska vojska bila u rasulu. Zašto se to dogodilo? Postoje neposredni razlozi za koje svi znaju. To je duboka kriza cijelog društva i države ’80-ih i ’90-ih godina prošlog stoljeća. Brzo povlačenje trupa i opreme iz istočne Europe na potpuno neuređena mjesta. Nedostatak stanova. Moralna patnja i ponižavanje onih koji su se čitavog života pripremali braniti svoju domovinu i odjednom se suočili s potpunim urušavanjem njihovih planova i perspektiva, bespotrebnošću i nedostatka zaštite od strane države.

Ali ono što se dogodilo imalo je drugih, dubljih razloga. Nismo razumjeli na vrijeme i jako dugo nismo razumjeli suštinu onoga što se događa oko nas. Dopustit ću sebi da još više izoštrim svoju misao. Da se Zapad nastavio ponašati onako kako se počeo ponašati za vrijeme Gorbačova, da je ispunio sva svoja obećanja i nije gurnuo NATO sve bliže i bliže našim granicama, da nije odmah proširio svoj utjecaj u susjednim zemljama i da se nije uplitao u unutarnje poslove naše zemlje, čini mi se da su na kraju mogli uspjeti u svemu. Mogli riješiti problem kojeg su sebi postavili – zadaću uništavanja i porobljavanja naše zemlje. Upravo onako kako su to napravili s “mladim Europljanima” i bivšim sovjetskim republikama.

Znači, s vašeg stajališta, imamo sreću da je Zapad vrlo rano otkrio svoju istinu, koja je daleko od „vegetarijanskih“ namjera?

Gen. Sergej Šojgu: Imali smo sreće u tome što smo se ipak uspjeli zaustaviti na vrijeme. Proces vraćanja zdravom razumu, kao što sam rekao, započeo je 1999. godine. Polazeći od ovog trenutka, bilo nam je teško, ali ipak smo postigli da je svijet danas prestao biti unipolaran. To, naravno, jako boli Zapad, koji čini sve napore da povrati svoj monopol na utjecaj u svijetu. Netko vjeruje da je otvoreno opsežno protivljenje Zapada Rusiji započelo tek prije pet godina, od Ukrajine i Krima. Ali to je greška. Preporučam detaljno prisjećanje na ono što se točno dogodilo ’90-ih, 2008., pa 2013. godine. Kakve gluposti se nisu govorile i nisu pisale o nama u vrijeme dok smo se pripremali za Olimpijske igre u Sočiju? A to nikako nije bila manifestacija samo informacijskog rata.

Ne želim ići posebno duboko. Ali, s moje točke gledišta, smisao onoga što se događa je sljedeći: na Zapadu su odavno stvoreni obrasci i algoritmi za svrgavanje bilo kojeg pravnog autoriteta u bilo kojoj zemlji koji im nije po volji. Naravno, sve se to radi pod transparentom promicanja demokracije. Pa, u kojoj se državi ta “demokracija” uspostavila? U Iraku, Afganistanu ili Libiji? Ili u bivšoj Jugoslaviji koju su silom podijelili u 6 zemalja i njihovim “demokratskim” bombardiranjem 1999. godine. Nakon svake američke intervencije jednostavno možete zaboraviti na suverenitet i neovisnost. Iznenađuje li nekoga da u Libiji većina nalazišta nafte pripada američkim ili kompanijama pod američkim kontrolom? Naše zapadne kolege vole optuživati ​​Rusiju da je tamo vodila nekakve “hibridne ratove”. Ali moram reći da sam Zapad vodi prave hibridne ratove. Sada, na primjer, ostavljajući Afganistan u razorenom stanju, Amerikanci marljivo vrebaju Venezuelu, također zbog “trijumfa demokracije”.

Američki vojni proračun deset je puta veći od ruskog. Može li se Rusija, u načelu, učinkovito suprotstaviti Americi u takvim uvjetima?

Gen. Sergej Šojgu: Naš vrhovni zapovjednik odgovorio je na ovo pitanje temeljito i razumno. Ne samo zato što može, ali Rusija se već prilično učinkovito protivi Americi. Otpor je moguć zahvaljujući našoj znanosti, industriji i našim novim dostignućima. A uz sve to, ne pokušavamo se natjecati s njima na svim frontovima. Ako vidite američki vojni proračun, shvatit ćete da oni imaju ogromne troškove za razne baze razasute po cijelom svijetu. Amerika ima 170 takvih baza. Američki troškovi operacije u Afganistanu gotovo su jednaki našem godišnjem proračunu za obranu. SAD ogroman novac troše na privatne vojne kompanije i na grupe nosača zrakoplova. No, je li Rusiji stvarno potrebno pet do deset skupina nosača zrakoplova, ako nikoga nećemo napasti? Trebamo sredstva koja bi se potencijalno mogla upotrijebiti protiv sličnih neprijateljskih grupa u slučaju agresije na našu zemlju, a to je neusporedivo jeftinije i učinkovitije.

Dao sam vam samo nekoliko zasebnih činjenica. Ali čak i izlazeći iz njih, jasno je da ne trebamo uspoređivati ​​naš proračun za obranu s američkim. Po veličini proračuna za obranu općenito smo tek na sedmom mjestu u svijetu. Saudijska Arabija i Japan, usput rečeno, ispred nas su u ovom pokazatelju. Glavno je da smo prilično učinkoviti u svojim vojnim rashodima, koji se vrlo precizno troše i koje nadgleda naš vrhovni zapovjednik.

Vaš bivši kolega u vladi i sadašnji šef Računovodstvene komore, Aleksej Kudrin, povremeno izlazi s tezom da trenutna razina potrošnje na obranu i troškovi vojne industrije predstavljaju ogroman teret za rusko gospodarstvo. Što vi mislite o ovome?

Gen. Sergej Šojgu: U sovjetskim vremenima je bilo djelo Mihaila Mihajloviča Žvaneckog. Doslovno ga se neću sjećati, ali poanta je bila da imamo malo kobasica, a imamo mnogo ljudi. Hlača je malo, a nas je bilo puno. Sapuna nemamo dovoljno, a nas je mnogo. Zaključak: trebalo bi nas biti manje. Plakati zbog činjenice da imamo napuhan proračun za obranu izgrađeno je, kako mi se čini, na vrlo sličnoj logici. Naime, ne treba se bojati velikih troškova, već malih prihoda i na tome ekonomisti trebaju raditi. Ne tako davno je bilo u modi govoriti da je naša poljoprivreda “crna rupa” koja rasipa sav uloženi novac u nju, ali ne daje nikakav učinak. Sada, iz nekog razloga, oni više ne govore o ovoj “crnoj rupi”. Sada su svi ponosni što imamo velike usjeve i urode i što sami hranimo zemlju.

Ali vratimo se na poslove vojske. Naše oružane snage već su smanjene za gotovo polovinu. Pozvani smo da se vodimo određenim nejasnim kriterijima, mnogi, nerazumno mnogi, pretjerani. Ali ja takve jedinice ne poznajem. Ali imam se čega sjetiti o moralu vojske, kakva je bila 2012., a ne gladnih ’90-ih. Tada je protiv ministra obrane podneseno 124 tisuće tužbi. I to unatoč činjenici da smo u to vrijeme imali 157 tisuća službenika. 80% ovih tužbi odnosilo se na kašnjenje novčanih naknada od tri do pet dana ili više. Da li vam to ulazi u glavu?

Naravno, potrebno je stalno štediti državna sredstva. Kad smo se ubrzo nakon mog imenovanja na mjesto ministra počeli usko baviti našim stambenim i komunalnim uslugama, shvatili smo da ne postoji računovodstvo naših resursa. Čim je instalirano 120 tisuća mjernih uređaja, troškovi stanovanja i komunalnih usluga znatno su opali. Zašto nam nije rekao niti jedan pametni ekonomist, trgovac ili financijer da u vojsci nema mjernih uređaja. Vojsci, što znači i državo, jednostavno smo skinuli tu omču.

Mogu vam dati puno više primjera uštede državnih sredstava, počevši od naoko elementarnih. Zašto jednogodišnjem vojniku treba šivati ​​kompletne uniforme za front, a ovo je vunena oprema, pantalone, kapa, komplet košulja i čizama, a obući će ih u najboljem slučaju jednom? Oslobodili smo se šivanja takvih setova kako bismo osigurali više od pola milijuna vojnika svake godine.

Stoga predlažem da se raspravlja ne o kontriranim općim tezama, već o specifičnim i hitnim pitanjima i slučajevima. Samo reći „troškovi za obranu su prekomjerni“ je davno prošla moda. To je isto kao da u današnjim životnim uvjetima nosite jakne koje su se 1972. godine smatrale najnovijom modom. I općenito, kako je jedan klasik rekao, “raspravljajmo o okusu kamenica s onima koji su ih jeli”.

Specifično i prizemno pitanje: je li ukidanje obvezne vojne službe dobro za Rusiju?

Gen. Sergej Šojgu: U principu, to je moguće. Ali ne mislim da je ta odluka ispravna. Apsolutno sam uvjeren da bismo u svakom slučaju trebali imati određeni broj vojnika s rokom. U bilo kojoj suverenoj državi, pored aktivnog profesionalnog vojnog osoblja, mora postojati i mobilizacijska rezerva među građanima. Zbog takve rezerve, u slučaju ratne prijetnje, moguće je prilično brzo ojačati oružane snage. Da bi se formirala takva rezerva, organizira se vojno osposobljavanje muškog stanovništva.

Pored toga, ljudi imaju osjećaj da su uključeni u zaštitu svoje zemlje. A ako vojsku shvate samo kao jedan od načina kako dobro zaraditi, oni sigurno neće imati visoki moral.

Hitna služba, odnosno služenje vojnog roka, jedan je od učinkovitih oblika vojne obuke građana, njihovog razvoja vojnih znanja izravno u postrojbama. Tu nema ničeg neobičnog i strašnog. Tako je bilo i kroz povijest, ne samo u Rusiji. U Izraelu služe svi mladići i sve djevojke i nitko nije ogorčen zbog toga. Druga stvar je da će ruska vojska neminovno postati profesionalna. Već danas imamo broj profesionalaca među običnim i naredničkim osobljem koji premašuje broj onih koji su došli na služenje vojnog roka.

U budućnosti će se ravnoteža još više promijeniti prema profesionalcima. Ne polazim od određenih apstraktnih ideoloških principa, već iz potpuno pragmatičnih razmatranja. Postoji tehnika koju može obavljati samo specijalist, čija obuka traje od osam do osamnaest mjeseci. Takav stručnjak jednostavno ne može biti iz upravnog odbora. Ali ne možemo ga kuhati osam mjeseci, a da nam potpuno služi samo četiri mjeseca.

Je li problem maltretiranja zastario u vojsci?

Gen. Sergej Šojgu: Sada u vojsci jednostavno nema terena za maltretiranje. Naravno, postoje slučajevi huliganstva u obitelji i u vojarni. Ako postoji želja, ti se slučajevi mogu dogoditi bilo gdje i pričat će se o tome.

Kao, gledaj, jedan je vojnik udario drugog. Ali takve su situacije mnogo brojnije među civilima u bilo kojem gradu. Glavno je da je u našoj milijunskoj vojsci zločina, ponavljam, velikih zločina puno manje nego u bilo kojem gradu koji ima milijun i više stanovnika. I ovo je čista statistika.

Jeste li uspjeli prevladati kolaps u vojnom obrazovnom sustavu?

Gen. Sergej Šojgu: Zadovoljan sam onim što smo uspjeli napraviti s vojnim obrazovnim sustavom, ne samo visokim, već i preduniverzitetskim obrazovanjem. 2. rujna otvorene su redovne obrazovne ustanove, kadetska škola Kemerovo, izgradili smo je u samo šest mjeseci, te internat za učenike u Sankt Peterburgu. Sljedeću ćemo godinu otvoriti novu školu u Kalinjingradu i na taj način dovršiti predsjednikovu naredbu o stvaranju podružnice Nahimove škole za svaku flotu. Izgradili smo potpuno novu Akademiju strateških raketnih snaga. Ovo je jedna od najmodernijih obrazovnih ustanova. Završili su obnovu Vojnomedicinske akademije u Sankt Peterburgu i stvorili ultramodernu multidisciplinarnu kliniku s odjelom za kibernetsku medicinu radi osposobljavanja stručnjaka iz područja telemedicine.

Visoka zrakoplovna škola u Rijazanu gotovo je u potpunosti promijenila svoj izgled i bazu za trening. Zbog svega toga i puno više, dostigli smo razinu zapošljavanja službenika u našim obrazovnim ustanovama. A ove godine bilo je prvo stjecanje diplome potrebno za vojsku s naših akademija i viših vojnih škola. Podsjećam vas da je sve to strogo sinkronizirano s opskrbom postrojbi modernom vojnom opremom i drugim oružjem, te stvaranjem vojne i socijalne infrastrukture.

Prošle godine je stvorena Glavna vojno-politička uprava. Što je uzrokovalo tako očit povratak u sovjetske prakse kada je postojao GlavPUR?

Gen. Sergej Šojgu: Sovjetski GlavPUR i trenutna vojno-politička uprava “dvije su velike razlike”. Potreba za stvaranjem nove uprave postala je očigledna kad smo vidjeli kako se Zapad aktivno miješa u poslove vojske, a oni se miješaju potpuno besprijekorno i besramno. Vojska je vojska. Ako uronite u povijest, onda je propadanje mnogih država započelo raspadom vojske. Imamo posebne jedinice koje provode posebne operacije. U tim se operacijama dešava da se momci ozlijede i umru, kao i u drugim jedinicama. A sad zamislite da se neki ljudi, iz inozemstva, počnu miješati u njihove obitelji i odlaziti na njihova groblja. Pokušaja upada u naše komunikacijske mreže dnevno ima nekoliko stotina. Isto tako i lažnih vijesti o našem ministarstvu i oružanim snagama, koje se bacaju u informacijski prostor naše zemlje i cijelog svijeta. Ili smo pogodili bolnicu, onda se navodno pripremamo za zauzimanje određene zemlje. Sad je negdje stiglo desetke lijesova, onda imamo nekoga od vlasti, vodstva ministarstva obrane, tko je tamo nešto napravio. Sve je to psihološki pritisak na vojsku. Već smo razgovarali o hibridnim ratovima. Ovo je jedno od oruđa hibridnih ratova, jedna od vrsta oružja koje se koristi protiv nas. Na primjer, u Tallinnu je stvoren NATO centar izvrsnosti za računalnu sigurnost, a NATO strateški komunikacijski centar djeluje u Rigi.

Smisao takvih akcija je pokušaj stvaranja raspoloženja u vojsci, poput onih koja su postojala, recimo, u vojsci 1916. godine. Tome se treba najoštrije suprotstaviti. A da bi se pružio taj otpor, stvorena je uprava koju ste nazvali “novi GlavPUR”. Želim vas uvjeriti da, za razliku od svog sovjetskog prethodnika, “novi GlavPUR” ne ulazi u osobne dosjee vojnog osoblja u koje se ne mora ulaziti. Umjesto toga, ovo tijelo uspostavlja normalan život u garnizonima. Kulturni i kreativni život, odnosi časnika i vojnika, odnosi mladih prema vojsci – sve je to u nadležnosti nove uprave. Na primjer, počeli smo stvarati parkove „Patriot“.  Naizgled jednostavna, stvar, ali vrlo učinkovita. Prije tri godine započeli smo sa stvaranjem „Junarmije“, a ona danas broji više od 500 tisuća dječaka i djevojčica. Ove godine odlučili smo stvoriti dječje i omladinske domoljubne kampove za ljetnu rekreaciju i sport. Ove godine pojavilo se šest stotina i šezdeset takvih kampova. To je i sfera nadležnosti „novog GlavPUR-a“.

Vratimo se visokoj politici. Posljednjih godina Rusija i Amerika nisu bile u mogućnosti uspostaviti dijalog na najvišoj političkoj razini. Kako profesionalne vojske dviju zemalja pronalaze zajednički jezik?

Gen. Sergej Šojgu: Tamo gdje treba, na primjer, u Siriji smo svakodnevno u kontaktu. A mi se apsolutno jasno razumijemo i ne prelazimo liniju koju smo dogovorili da ne prelazimo. Usput, u Siriji smo u stalnom kontaktu ne samo s američkom vojskom, već i sa vojskom Turske i Izraela. Imamo i kontakte s američkom vojskom na razini Generalštaba. Također, ti su kontakti, općenito, prilično konstruktivni. Zaista se nadam da ćemo mi i SAD doći u kontakata više razine. Naravno, potrebno je uzeti u obzir i promjene u ministrima obrane Sjedinjenih Država i njihovih saveznika. Pri stvaranju bliskih radnih odnosa to uzrokuje određene poteškoće.

U 2015. je turska vojska oborila naš bombarder. Danas opskrbljujemo Tursku našim najnaprednijim oružanim sustavima. Razumijem da se državni interesi stalno mijenjaju i tu nema osjećaja. No hoće li se naša suradnja s Turskom u budućnosti okrenuti protiv nas?

Gen. Sergej Šojgu: Vjerujem da ste sami većinom odgovorili na postavljeno pitanje i da se sve kreće, ništa ne stoji u mjestu. Na ono što ste rekli dodat ću samo staru narodnu mudrost da nitko ne bira susjede. Možete odabrati svoju ženu i prijatelje, ali ne i susjede. Sa susjedima je bolje živjeti u miru i skladu i nekako zajednički osigurati sigurnost zajedničkog prostora. U današnjim uvjetima Rusija i Turska imaju zajedničke interese i zajedničke prijetnje u obliku hordi terorista. Protiv te prijetnje, kako pokazuje praksa, bolje je boriti se zajedno.

Ove jeseni obilježava se sedam godina od vašeg imenovanja na mjesto ministra obrane. Sjećate li se svojih prvih misli i osjećaja nakon što vam je predsjednik ponudio ovo mjesto?

Gen. Sergej Šojgu: Naravno da se sjećam. U to sam vrijeme radio kao guverner Moskovske regije. Pripremio sam se za posao koji će mi omogućiti stvaranje i provedbu projekata koji su mi već dugo bili u glavi, uključujući i preko Ruskog geografskog društva. Moram priznati, predsjednikov prijedlog za mjesto ministra obrane bio je vrlo neočekivan. Osjetio sam i veliki teret odgovornosti. Razumijem da mi je predsjednik pokazao veliko povjerenje, koje pokušavam opravdati.

Znam da ne volite kritizirati svog prethodnika Anatolija Serdjukova. Ali kako možete procijeniti ono što ste od njega naslijedili? Je li ta prtljaga uglavnom bila pozitivna ili uglavnom negativna?

Gen. Sergej Šojgu: U pravu ste u tome da se nikada nisam bavio i neću se baviti kritičkom javnom ocjenom rada mojih bivših i sadašnjih kolega i prethodnika. Pridržavam se ovog pravila jer, kao nitko drugi, znam koliko je težak ovaj posao. Naravno, u ovom radu može biti greški i pogrešnih procjena. Sigurno ih imamo. Jedini način da ne budete u zabludi je, kao što znate, ne raditi ništa, što je samo po sebi već velika pogreška.

Niste samo glavni čovjek s dugim povjerenjem ruske vlade. Vi ste ministar koji je tijekom godina održavao zadivljujuću razinu popularnosti u društvu. Kako sličan “Šojguov fenomen” objašnjava sam Šojgu?

Gen. Sergej Šojgu: Čini mi se da će biti pogrešno i neskromno ako počnem govoriti o „fenomenu“. Mogu vam reći jedno: gdje god da sam radio, uvijek sam se trudio raditi s maksimalnom učinkovitošću i postizati rezultate. Možda je to zbog činjenice da su me roditelji odgojili na taj način, ili s mojom prvom profesijom kao inženjera, koja zahtijeva da dobijete konkretan rezultat -stavljanje poduzeća u pogon. Mene više zanima koliko sam učinkovit i koristan. Mnogo je važnije govoriti o popularnosti oružanih snaga. Da bi taj cilj postigli, desetine tisuća mojih kolega ulažu ogromne napore, na čemu sam im vrlo zahvalan. Formirali smo dostojan korpus zapovjednika oružanih snaga, zapovjednika vojnih okruga i borbenog oružja. Zajedno dobivamo puno.

U trenutnom razdoblju unutarnjeg političkog pogoršanja, lažnih glasina, ne nužno potkrijepljenih stvarnim činjenicama, „otkrivanje“ različitih političkih ličnosti osobito je popularno. To je utjecalo i na vas. Što mislite o tome?

Gen. Sergej Šojgu: Što se tiče mog osobnog stava prema širenju lažnih vijesti, često možete čuti: tužite ih. Ali današnja situacija izgleda apsurdno. Na primjer, netko vas je prevario i morate ići na sud, a onda mjesecima, na zadovoljstvo drugih, to se razvlači u javnosti, a vi morate dokazati da ste namjerno prevareni. Nacrtate li dolar na toaletnom papiru, zar netko neće posumnjati da nije stvaran. I još više, zar nećete završiti na sudu? Pa zašto se novinama ne bi moglo suditi za otvorene laži? Nešto se može učiniti bez toga. Ima dosta njihovih djela, mana i podviga. Vanzemaljce i drugo su već izmislili, dakle, nema potrebe za još.

Nikada nisam bio zagovornik rasprave o glasinama, tračevima i klevetama. Ali ovdje ću vam reći moj stav prema tim sloganima. Sasvim je jednostavno, ali može se činiti pomalo neočekivano. Sve to podsjeća na ponavljanje kampanje masovnih demantija iz 1937. godine. Zašto su onda to pisali? Netko je htio zauzeti mjesto onoga o kome je pisao. Netko je težio drugačijem cilju. Danas je ista stvar. Imamo puno javnih napisa od unutarnjih i vanjskih kupaca.

Kažu da imate mnogo državnih nagrada. Ako nije tajna, koliko onda? I da li razumijem ispravno da je prije nekoliko dana prošlo 20 godina od kako ste primili Zvijezdu heroja?

Gen. Sergej Šojgu: Mnogo ili nekoliko nagrada koje imam, nije na meni da prosudim. Općenito, tijekom našeg života nije uobičajeno razgovarati o takvim stvarima. Ako kažem da imam nekoliko nagrada, onda će svi reći kako sam bezobrazan. Ako to kažem da ih je puno, ljudi će reći: pogledajte ga, on se hvali. Nemam rođendanske nagrade. Sve su to za mene vrlo skupe i časne. Posebno sam ponosan na red kojeg sada više nema – “Za osobnu hrabrost”. Ponosan sam na Zvijezdu heroja koju stvarno imam 20 godina.

Mnogi moji podređeni u ministarstvu obrane imaju više nagrade od moje. I smatram da je to apsolutno ispravno. Pravovremena i pravična procjena rada podređenih moja je direktna odgovornost. Ali ako ste zainteresirani, tada sam tijekom svog rada kao ministar obrane dobio dvije državne nagrade i ponosan sam na njih.

Što radi vaša obitelj – supruga i kćer?

Gen. Sergej Šojgu: Nisam zagovornik puštanja nekoga u vaš osobni život. I uz dužno poštovanje prema vama, neću pustiti ni vas. Mogu samo reći da članovi moje obitelji žive potpuno normalan, dostojanstven život, uključeni u posao koji vole. Naravno, nikad im nije bilo lako. Zamislite da je tijekom moje službe jedna moja kćer promijenila šest škola u različitim gradovima, a druga četiri škole. Nije potrebno reći da su s ocem imali slatki život. Jako sam ponosan na svoje kćeri.

Je li istina da ste u ministarstvo obrane uveli “zabranu”?

Gen. Sergej Šojgu: Teško je to učiniti u bilo kojem ministarstvu. U mojoj praksi, naravno, bilo je nekoliko slučajeva uvođenja zabrane. Takvi slučajevi su bili u Neftegorsku na Sahalinu, u Lensku, kada je bilo potrebno ispuniti zadatak koji je postavio predsjednik da se podigne smještaj za žrtve poplave više od 40 000 ljudi u 100 dana… Što se tiče ministarstva obrane, jednostavno to uopće ne koristim. A obrambeni odjel je struktura u kojoj uzimaju primjer vođe. Postupno, kod nas se sve to proširuje na sve veze.

Igrate hokej i prema glasinama ne suzdržavate emocije. A što radite u slučajevima kada vas predsjednik ili netko iz “olimpijske” napada?

Gen. Sergej Šojgu: Ni predsjednik, niti bilo koji “olimpijac” me ne napadaju, jer s njima igram u istoj momčadi. Što se tiče članova protivničkog tima, to je, naravno, druga stvar. Hokej je hokej, igra je igra. Ali oni s kojima igramo su ljudi koji razumiju da nam hokej nam nije glavni posao i nije naše glavno zanimanje. Naše glave su radno sredstvo. To nisu “upareni organi”, moraju biti zaštićeni. Naravno, nikada nećemo postati profesionalni hokejaši. Ali volimo igrati hokej. U osnovi volimo igrati sport. Za nas je igra hokeja prije svega kolektivna komunikacija, to je svlačionica, to su razgovori, komunikacija nakon hokeja, prije hokeja, ovo je rasprava o sportskim vijestima. Kad je u praznicima NHL, Ovečkin, Malkin, Kovalčuk obično igraju s nama… Igranje s njima liči na šalu.

Igranje s legendama je, naravno, zadivljujuće. Kakvu paletu emocija doživljavate kada sjedite na istoj klupi s Aleksandrom Sergejevičem Jakuševim. Da bi pogledao njegovu igru, recimo, 1972. godine, prošetao sam nekoliko kilometara pješice i iskopao nekoliko vreća krumpira na njegovom placu za gledanje meča. Sada je Aleksandru Sergejeviču više od 70 godina, ali još uvijek ide na led.

Imate li vremena za razgovor sa starim prijateljima? A ako je tako, tko su onda oni?

Gen. Sergej Šojgu: Naravno, razgovaram sa starim prijateljima. Ne tako često koliko bismo željeli, ali komuniciram. Istina, neki više nisu živi. Tako se dogodilo da sam u prilično mladoj dobi već upravljao gradilištima. I moji prijatelji i učitelji tada su u pravilu bili stariji ljudi. Zaista cijenim odnose s njima i sjećanja na zajednički rad. A kad dođem u te krajeve, sigurno ću se susresti s njima.

Proći će 30 godina od kada sam postao član Vlade Rusije. Cijenim odnos s Viktorom Černomirdinom i Evgenijem Primakovom. Smatrao sam ih i još uvijek ih smatram starijim drugovima i, na mnogo načina, učiteljima. Naravno, za to vrijeme sam stekao mnogo prijatelja. Sa Sergejem Lavrovom često se opuštam, zajedno igramo sport i istodobno razgovaramo o svim našim poslovima. Usput, on je uvijek izvor i divan pripovjedač najnovijih viceva.

Tijekom godina mog rada u ministarstvu obrane formirali smo izvrstan tim mojih zamjenika, gdje je svaki u svom području odgovornosti pravi profesionalan i pouzdan prijatelj. S Valerijem Gerasimovim imamo posebno povjerljiv odnos. Vrlo mudar čovjek i moj prijatelj.

Ne možete bez prijatelja. Prijatelja mora biti. Moji bliski prijatelji su Jura Vorobiov i Ruslan Calikov, koje izuzetno cijenim. Jura je sada zamjenik Valentine Matvijenko u Vijeću Federacije, s kojom sam dugo godina prijatelj.

A koji je glavni san ministra obrane Rusije?

Gen. Sergej Šojgu: Povratak u Sibir. Ovo je moj glavni san. I uvjeren sam da će se ostvariti. Želim se vratiti u vrijeme svoje mladosti. Imam dosta nostalgije za Sovjetskim Savezom, ne zbog nekih zasebnih stvari sa sloganom, već zbog tog raspoloženja, za duhom koji je tada vladao, posebno u onim mjestima. Kad su u Bratsku ljudi satima stajali na hladnoći, na otvorenom, slušajući pjesme Jevgenija Jevtušenka, pjesmu “Bratska hidroelektrana”. Zaorio bi se glas, nije bilo mikrofona, a žene su brisale suze… “ponosni duh građanstva”. Vrlo često razmišljam o tome, vrlo često svoje raspoloženje popravim sjećanjima na ta vremena.

Srećom, u našem sadašnjem životu opet ima mjesta za provedbu tako velikih projekata kao što su nekada bile hidroelektrane Komsomolsk na Amuru, Krasnojarsk i Sajano-ŠuŠenskaja, magistralna linija Bajkal-Amur, veliki kompleksi u regiji Irkutsk, hidroelektrana Bratsk. Bez provedbe takvih projekata teško je usaditi u omladinu duh kreativnosti. Sjetite se kako su ljudi na sva ta gradilišta išli iskreno.

Stvarno se želim vratiti u Sibir i izgraditi još jedan, ili još bolje, još dva grada. I vjerujem da će se moj san ostvariti.

Izvor: MK

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Fenix
Gost
Fenix

Opa rijetko izuzetan i inteligentan covijek bas je milina citati njegov intervju.

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović

Legenda, osim što za prvu veliku vježbu, da ga provjeri, Putin nije ni njega obavijestio. Ali dobro…

nessy
Gost
nessy

Stvarno fascinantan covjek, ne sjecam se da sam ovako dugi intervju procitao od pocetka do kraja. Posebno, svidjaju mi se njegove rijeci o duhu zajednistva, i samozrtvovanju za zajednicko dobro. Danasnjim omladincima, to je vjerojatno smjesno, jer ne vide dalje od svoje samozive i gladne guzice. Daj Boze vise ovakvih mudrih ljudi, u vojskama, i inace u drustvu.

Bobi
Gost
Bobi

Samozive i gladne guzice.. Svaka čast! Skidam kapu, kratko i jasno.

przh
Gost
przh

Nek je čovjeku sa srećom

Lucija
Gost
Lucija

“… odlučili smo tijekom godine instalirati gotovo 35 tisuća tuševa, 16 tisuća perilica rublja i 21 tisuću usisavača. Kupili smo najmoderniju opremu za vlažno čišćenje i organizirane obroke po sistemu “buffet”. Razvili smo proizvodnju u domaćim poduzećima i svim vojnicima pružili dobre i kvalitetne terenske i svakodnevne uniforme izrađene od modernih materijala. ”
Rješavanje osnovnih problema: higijene, prehrane i odjeće…
To je naveo PRIJE oružja.
Onda slijede: iznenadne provjere…😊

zečić
Gost
zečić

pusti vojsku i zapjevaj nam jednu tuvansku višeglasnu iz grla 🙂

Policija treba, ne vojska
Gost
Policija treba, ne vojska

A nastale su nove puno pravicnije i bolje drzave …

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović

Gdje su nastale? U Ukrajini? Gruziji? U nas?

eoeueriveiuriurifuernfnefnrf
Gost
eoeueriveiuriurifuernfnefnrf

Mudar i plemenit je Šojgu! Tri udarne točke su mu: tuševi, usisavači, vježbe na drugom terenu i pola milijuna mladeži u kampovima, bravo!

POVEZANE VIJESTI

Izbornik