fbpx

Rusija je odlučila razbiti „potencijalnu“ opsadu Turske i NATO-a u području Mediterana

Vladimir Putin
43 komentara
27,080

Nakon pregovora ruskih i turskih izaslanika, te između razgovora Vladimira Putina s Angelom Merkel i Emmanuelom Macronom i dan poslije s turskim predsjednikom Erdoganom, održan je sastanak Vijeća za nacionalnu sigurnost Ruske Federacije kojim predsjedava ruski vođa. Dovoljno je podsjetiti  tko su članovi užeg sastava ovog vijeća. Uz Putina su to kao potpredsjednik Dmitrij Medvedev, potom premijer Mihail Mišustin, predsjedavajuća Vijeća Federacije Valentina Matvijenko, ravnatelj inozemnih obavještajnih službi Sergej Nariškin, tajnik Vijeća sigurnosti Nikolaj Patrušev, ministri Sergej Lavrov i Sergej Šojgu. U proširenom sastavu sudjeluju i zapovjednik Generalštaba general Valerij Gerasimov, a iz objektivnih razloga se ne navodi ime zapovjednika vojne obavještajne službe GRU, ali je sigurno nazočan na ovim sastancima.

Nije čudo da je Putin sazvao sjednicu Vijeća sigurnosti Rusije, jer su ovo naporni dani za rusku diplomaciju. Iz Kremlja je stigla naredba da se uspostavi red u svim kriznim područjima u koja su uključene ruske snage, a vlada je provela smjernice Vladimira Putina sa svim raspoloživim snagama, počevši od „teškaša“ koje su zastupali Sergej Lavrov i Sergej Šojgu, dva stupa međunarodne strategije Ruske Federacije. U tom kontekstu je jasnije razumjeti samo naizgled „slučajni posjet“ generala Šojgua Beogradu, centru gdje Rusija želi utvrditi svoj utjecaj.

Igra koju Putin igra je presudna. Rusija sudjeluje u svim većim krizama na širem području Mediterana, od Ukrajine preko Sirije do Libije. I u svim tim ratovima Putin se našao u kompliciranoj situaciji da bude odlučan, ali istovremeno u stalnoj opasnosti da propadne kao glavni akter.

Rat u Siriji se nakon višegodišnjih sukoba sveo na sukob u Idlibu. Čini se da kriza u Ukrajini nikad neće završiti, dok je Libija, gdje se Moskva prije nekoliko godina činila sporednim akterom, postala područje u kojem se odluke donose u Kremlju.

Rusija se učvrstila na Sredozemlju, ali je tu, prije svega, uz Tursku, koja s Recepom Tayyipom Erdoganom  namjerava preuzeti vodeću ulogu u mediteranskoj hijerarhiji, podrivajući stare partnere i suparnike pod svaku cijenu, samo da se ne etabliraju protiv turskih interesa kao sile u nastajanju.

Rusija zna da to može iskoristiti u svoju , jer Erdogan nikad nije skrivao da je NATO partner koji nije naviknut izvršavati zapovijedi iz Washingtona, ali stratezi iz Moskve na sve to gledaju sumnjičavo. Točno je da je Erdogan pokazao više konvergencija s Putinom, ali je istina i da Turska nikada nije bila istinski saveznik Rusije. Zapravo je uvijek bila sasvim suprotno i ta percepcija igra presudnu ulogu u strateškim odnosima Ankare i Moskve, koje znaju da ne mogu previše vjerovati jedna drugoj.

Turska to zna i upravo iz tog razloga nema namjeru napustiti NATO. Barem ne odmah. To zna i Rusija koja nije slučajno Turke identificirala kao povlaštene sugovornike, ali nikada nije smatrala realnom opcijom okretanje Ankare Istoku. To se vidi i po tome što Putin ima odlične odnose s glavnim suparnicima Turske i po tome što su u baš svakom kriznom području dvije države na suprotnim stranama.

Suočena s ovim složenim rasporedom na „Mediteranskoj šahovnici“, Moskva sada ima samo jedan problem. Pod svaku cijenu mora izbjeći da se ratovi za koje se činilo da je Rusija dobila ne pretvore u močvare iz kojih će se morati hitno povlačiti.

Sirija je područje gdje je Erdogan, iako više u svoju korist, ipak uspio privremeno blokirati rusko-sirijsko napredovanje u Idlibu, ali i područje gdje se Sjedinjene Države i njeni saveznici umjesto povlačenja premještaju s jednog dijela teritorija u drugi. U Libiji sad već de facto ruski saveznik Kalifa Haftar već godinu dana vodi opsadu Tripolija, ali se glavni grad proteklih tjedana pretvorio u Erdoganovo uporište na libijskom području, a time i na Mediteranu.

Ovo je opasna situacija u kojoj se ruske pobjede mogu pretvoriti u pravu noćnu moru, ali to nisu izazovi s kojima se Moskva ne zna nositi. Zbog toga ruska diplomacija pokušava razmrsiti gustu mrežu strateških interesa od libijske do sirijske obale.

I upravo ovdje polazi od uloge koju igra Turska i posljedično onoga što NATO želi raditi. Libija može biti simbol promjene ravnoteže snaga za oba bloka.

To bi  moglo prevagnuti u korist Erdogana samo ako bi se NATO odlučio za novu intervenciju prema sjevernoafričkom scenariju, ali se Sjevernoatlantski savez, posebno SAD, pokazao mnogo manje zainteresiran za ono što se događa između Tripolija i Bengazija između Moskve i Ankare, pa čak i između Ankare i Damaska.

Čini se da euroatlantsku emanaciju Pentagona, odnosno NATO pakt, ne brine pretjerano što se događa na Mediteranu. Čak i ako NATO snage patroliraju Sredozemnim morem, a u sukob je izravno uključena druga sila NATO pakta, Turska, koja je obećala zaštitu Fayezu Al-Sarraju i slanje militanata i oružja, NATO se drži po strani.

Ovo je izuzetno složen scenarij i njegova povezanost sa Sirijom u Moskvi sigurno nije prošla nezapaženo, toliko da je ruska odluka da se sve više uključi u Libiju donesena upravo zato da se europska misija na istočnoj obali ne pretvori u NATO operaciju.

Baš kao što uopće nije diskutabilno da će u tom slučaju Turska od mogućeg partnera Rusije postati strateški Moskve suparnik na cijelom Mediteranu, sve do islamističkog uporišta u Idlibu. Opasnost koju su ruski izaslanici nastavili ponavljati još tijekom posjete Rimu, do te mjere da je poruka Kremlja uvijek bila samo jedna i da UN preuzme kontrolu nad situacijom u Libiji.

Ideja da je Washington pripremio zamku bila je toliko jaka u Moskvi da je cilj ruskog predsjednika sada razbiti opsadu, ili čak ideju da bi se to uopće moglo dogoditi.

Otuda ruska odlučnost u Idlibu i povećani angažman u Libiji, zemlji koja je nestala iz vidokruga u pozadini sukoba sirijske vojske s turskim islamističkim skupinama i regularnim turskim snagama.

I za kraj spomenimo i najnoviju eskalaciju u Donbasu i napade ukrajinske vojske i dovlačenje teške artiljerije i oklopnih snaga na liniju razdvajanja. Prije četiri dana je Putin otpustio glavnog savjetnika i dugogodišnjeg pregovarača za pitanja Ukrajine i Donbasa, Vladislava Surkova. Istovremeno je poručio isto što i za Siriju i kako nema alternative „Sočiju“ 1 i „Sočiju 2“ za Siriju i Idlib, tako za Ukrajinu i Donbas nema alternative „Minsku 1“ i „Minsku 2“. U Idlibu je Moskva svoju odlučnost pokazala upotrebom sile, što je poruka Erdoganu da će u Libiji biti isto, jednako tako i Vladimiru Zelenskom u Kijevu. Rusija neće dozvoliti da bude uvučena u spletke koje će trajati kao američka agonija u Afganistanu i čini se da je pala odluka da se krize rješavaju što brže i sa što manje štete po sve aktere. To što neki neće ostvariti svoje snove, poput Erdogana, to nije problem s kojim se treba nositi Rusija, još manje Sirija ili zaboravljeni narodi Libije.

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
43 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments

POVEZANE VIJESTI

Izbornik