Nedavno su službenu Moskvu iznenadile izjave američkog državnog tajnika Mikea Pompea koje su procurile u medije u kojima tvrdi “kako je Krim ruski i da se tu ništa ne može učiniti“. Čini se da te riječi nisu slučajne, posebice ako u obzir uzmemo put Henrya Kissingera krajem prošle godine u Moskvu, gdje je trebao uvjeriti rukovodstvo o potrebi veće suradnje s Washingtonom kako bi se zajedno suprotstavili „kineskom ekspanzionizmu“. Tod dana je Sergej pred novinarima javno odbacio prijedlog kojeg je neslužbeno iznio Kissinger.
Međutim, tvrdnje Pompea se mogu razumijeti u tom kontekstu. Američke elite postupno shvaćaju da im je glavni suparnik Kina i da neće uspjeti ni na jednom frontu ako se istovremeno suočavaju i s Kinom i Rusijom. To je prisililo Amerikance da razmišljaju o povratku na politiku “prijateljstva iz računice“ i vremenima „prijatelja Borisa”.
Otprilike ta ideja sadržana je u izvješću kojeg je u siječnju objavilo Američko vijeće za inozemne odnose (CFR). Ova stručna organizacija uključuje više od pet tisuća ljudi, uključujući bivše američke državne tajnike, direktore CIA-e, glavne bankare i menadžere američkih medija. Ti ljudi mogu otvoreno reći ono što trenutni političari ne mogu, inače bi bili optuženi da “rade za Kremlj”. Evo što o tome piše Ivan Danilov za RIA Novosti.
„Najautoritativniji i najutjecajniji think-tank Sjedinjenih Država objavio je strategiju šokantnu u svojoj iskrenosti i detaljima, koja bi trebala osigurati pobjedu SAD-a u novom Hladnom ratu protiv Kine i prevlast Washingtona u geopolitičkom krajoliku XXI stoljeća. U ovoj strategiji se ključno mjesto daje Rusiji. Pristup koji se predlaže u primijeni u ruskom smjeru silno će iznenaditi čak i iskusne ruske i američke analitičare“, tvrdi Danilov.
Ideja da se odnosi s Rusijom trebaju normalizirati, tako da to pogoduje Sjedinjenim Državama u borbi protiv Kine, nije nova u američkoj stručnoj zajednici. Problem je što se kao glavni, zapravo jedini način za postizanje ove “normalizacije” Rusiji obično predlaže “smrt” ekonomskim sankcijama, a u idealnom slučaju da se organizira “promjena režima”. Takav je pristup objektivno čudan i kontraproduktivan, ali jedini mogući s gledišta onih koji vjeruju da je najprimjerenija strategija Rusije da vratiti obnovljenu svjetsku silu u „surove ’90-te“ i prisiliti Moskvu da „prizna poraz u Hladnom ratu“, a prema tome i dominantnu ulogu Sjedinjenih Država u svijetu.
Strategija koju je objavilo Vijeće za inozemne odnose polazi s potpuno druge logike. Prvo, nitko ne gaji iluzije da Sjedinjene Države same mogu pobijediti cijeli svijet. Štoviše, što je šok sa stajališta službenog američkog diskursa, same SAD ne mogu poraziti čak ni Kinu.
Strategija američke “duboke države” ide dalje, naglašavajući da bi Sjedinjene Države općenito trebale prestati trošiti napore u drugim geopolitičkim područjima i usredotočiti se na Kinu, a na unutarnjem planu provesti radikalne reforme. Samo kombinacija ovih mjera, koje se u spomenutoj strategiji izravno nazivaju “receptima”, uz izričito pozivanje bilo na toksikologiju ili farmakologiju, Washingtonu može pružiti potrebnu snagu i stvoriti potrebne uvjete za pobjedu.
Na određenoj razini, Vijeće za inozemne odnose predlaže sljedeće: „Budimo jasni, Washington će morati učiniti ustupke kako bi poboljšao odnose s Moskvom, što ne može učiniti ako ostane pri svojoj trenutnoj politici prema Rusiji.
Isto se odnosi na Moskvu. U tom duhu, Sjedinjene Države trebale bi tražiti sporazum s Rusijom i jamčiti joj da je proširenje NATO pakta dovršeno, da Sjedinjene Države ukidaju sankcije zbog aneksije Krima i da se Rusiju ponovno primi u skupinu G8.
U zamjenu za to, Moskva će se „povlačenjem svojih trupa“ prestati miješati u situaciju u istočnoj Ukrajini i pristati na raspoređivanje mirovnih snaga Ujedinjenih naroda, a zaustavit će i toksično uplitanje u američku politiku i kulturu.
Iz očitih razloga „promjena“ u strategiji američkog vijeća za inozemne odnose se teško može smatrati idealnim ili prikladnim receptom za zdraviji odnos Washingtona i Moskve. No bitna je još jedna stvar. Sudeći po takvom stavu utjecajnog think-tanka, američke elite postupno gube uvjerenje da se Rusiji može i treba prijetiti i počinju se privikavati na ideju da se s Moskvom mogu, čak i trebaju voditi važni pregovori.
Ali i ovdje opet imamo situaciju da se Rusiju skoro ništa ne pita i pristup američkog Vijeća za inozemne odnose prema Rusiji je isti kao prema Njemačkoj ili Japanu, zemljama koje još uvijek žive s ograničenim suverenitetom i dužne su se odazvati na pregovore, često i piristati na ultimatume, ako američke strana to zatraži. Moskva je već poručila da je nitko neće koristiti u borbi protiv treće strane, uz iznimku Sirije i zemalja kojima treba pomoć za zaštitu ili obnovu suvereniteta i za borbu protiv terorizma. Biti pasivni akter u borbi protiv Kine je posljednje što Washington može tražiti od Rusije, posebno zato što Washington priznaje „ruski Krim“, koji je to de facto i de iure od 2014. Što Washington još ima za ponuditi Rusiji, da bi sudjelovala u sukobu protiv Kine na američkoj strani? Ništa.
Velika Britanija
U međuvremenu se i Velika Britanija pridružila ovoj retorici. Ako je vjerovati Londonu, iskorištavajući svoj izlazak iz EU, Britanci sada uporno namjeravaju započeti ukidanje antiruskih sankcija.
Na kraju prijelaznog razdoblja nakon Brexita je britanska vlada odlučila ukinuti dio sankcija Rusiji. Relevantnu izjavu objavilo je na vladinoj internetskoj stranici britansko ministarstvo za međunarodnu trgovinu.
Popis ruske robe, za koju se očekuje da će se ukinuti antidampinške carine, uključuje aluminijsku foliju, ferosilicij, bešavne cijevi i cijevi izrađene od željeza ili čelika, cijevne priključke od željeza i čelika, ureu i amonijev nitrat.
Je li ovo probni balon, usklađen s namjerama Washingtona, ili će Velika Britanija vodi neovisnu politiku koja će pogodovati njezinoj ekonomiji, vidjet ćemo.
No već sad ima više dokaza da su sankcije protiv Rusije oslabile, što pokazuje i neviđeno veliko ulaganje stranaca u ruski državni dug.
Stranci su uložili rekordne svote novca u Rusiju. Kao što slijedi iz podataka Središnje banke Rusije, priliv novca od nerezidenata u javni dug u 2019. godini iznosio je 22,2 milijarde dolara i tako dosegao rekord u povijesti zemlje.
Oko 15 milijardi dolara stranci su uložili u obveznice saveznih zajmova, a preostala sredstva su uložena u ruske euroobveznice.
Prethodni put je rekord priljeva inozemnog kapitala u ruski javni dug zabilježen 2012. Tada su u godinu dana stranci uložili 17,1 milijardu dolara. Podaci za 2019. značajno se razlikuju od onih iz 2018. godine, kada je na kraju godine zabilježen odljev kapitala od 5,3 milijarde dolara.
Priliv investicija promatra se u pozadini opuštanja sankcijske politike protiv Rusije i usporavanja inflacije uz održavanje visokih realnih stopa, kaže Dmitrij Dolgin, glavni ekonomist financijske kuće ING Commercial Banking za Rusiju i Zajednicu nezavisnih država.
Kao što vidite, pokušaj “izolacije Rusije” sankcijama je doslovno propao. Pogotovo ako u obzir uzmemo ekonomske pokazatelje, količinu rezervi, stopu inflacije i stopu gospodarskog rasta. Sve to je razlog više da Moskva uopće ne razmatra američke prijedloge, prema kojima bi morala oslabiti veze s kinom i ojačati suradnju sa Zapadom. Ako je jednom upalilo, a za vrijeme Gorbačova i Jeljcina jeste, to sigurno ne znači da se isti scenarij može ponoviti, posebno ne s aktualnim vlastima, na svim razinama u Ruskoj Federaciji, a nakon 2024. ćemo vidjeti tko će nastaviti kurs kojeg se Moskva drži proteklih 20 godina.
