Šokantno priznanje – 20 mrtvih, milijarde ukradene i depopulacija – Bila sam “kurva Republike”, ali sam preživjela sustav koji jede vlastitu djecu

Moja istina o korupciji, moći i sustavu koji jede vlastitu djecu. Ne znate što se događa iza zatvorenih vrata vlasti. Ne možete ni zamisliti. A ja – ja sam to vidjela. I preživjela. I sada ću vam sve reći. Zovem se Christine Deviers-Joncour i ja sam posljednja živa svjedokinja afere fregata – najvećeg političko-financijskog skandala pete Francuske Republike. Sve ostale su ili ušutkali, ili su nestali, ili su umrli. Ja sam još ovdje. I više se ne bojim govoriti.

Danas me nazivaju „ženom koja je znala previše“. I bili su u pravu. Znala sam sve. Kako se milijarde eura peru i nestaju, tko povlači konce iza kulisa, tko odlučuje o ratovima i ugovorima, tko gura narode u bijedu. Sve sam to gledala iznutra. Radila sam kao veza između naftnog diva Elf Aquitaine i Ministarstva vanjskih poslova. Vidjela sam kako politika i korporacije funkcioniraju kao jedno biće. Vidjela sam kako moć ne samo kvari – nego i ubija.

Gdje sve počinje: glave su pale 1789., ali prava moć tek tada počinje

Ako želite razumjeti ono što se danas događa, moramo se vratiti unatrag – daleko unatrag. Do 1789. godine.

Tada je u Francuskoj pala kraljevska glava. Doslovno. I to je bio početak kraja. Jer kada u jednoj kršćanskoj zemlji odsiječete glavu kralju, ne ubijate samo vladara. Otvarate vrata nečemu mnogo gorem.

Od tog trenutka, moć je počela kliziti u ruke onih koji su rušili monarhiju. A ti novi gospodari nisu imali ni legitimitet, ni granice. Oni su uzeli sve. I od tada do danas, stvari idu samo nizbrdo.

Francuska je od tada država koja gubi svoj identitet, svoju duhovnost, svoj moral. Uništavanje crkava diljem zemlje samo je simbol tog procesa. Pogledajte što se dogodilo s Notre-Dame – to nije bila samo tragedija kulturne baštine. To je bila poruka.

Kada se makne Bog iz središta društva, ono se urušava. I upravo to gledamo danas. U zemlji bez duhovnosti sve postaje dopušteno. Djecu se u vrtićima uči seksualnosti s tri godine, dječacima se oblače haljine, a djevojčice se pretvaraju u dječake. Sustav ne odgaja više ljude – on odgaja poslušne, zbunjene i ovisne jedinke.

Kako sam ušla u svijet moći

U taj sam svijet ušla gotovo slučajno. Moj tadašnji partner bio je povezan s političkim krugovima, a Roland Dumas – čovjek koji je kasnije postao ministar vanjskih poslova – pojavio se u mojoj obitelji u Dordogni tijekom svoje izborne kampanje. Bio je redoviti gost u našoj kući. Tako je počeo moj ulazak u taj svijet.

Kad su se moji osobni putevi promijenili i ostala sam sama s djetetom, trebala sam posao. Ponudili su mi poziciju posrednika između Elf Aquitainea i Ministarstva vanjskih poslova. Nafta i politika su tada, kao i danas, bili nerazdvojni. Moj zadatak bio je održavati veze, olakšavati komunikaciju, otvarati vrata. I vjerujte mi – vrata koja sam otvorila vodila su duboko u tamu.

U početku sam mislila da radim nešto važno. Organizirala sam večere, sastanke, putovanja. Ali brzo sam shvatila da to nije samo posao – to je bila maska za sustav korupcije koji se protezao kroz cijelu Francusku i izvan nje.

Prvi znakovi truleži: kovčezi novca i „porteri“

Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam shvatila koliko je sve to duboko korumpirano. Jednog dana Alfred Sirven, tadašnji visoki dužnosnik Elfa, otvorio je prtljažnik svog automobila nasred ulice. Ispod plahte – gomila novčanica od 500 franaka.

„Koliko ti treba?“ pitao me.

Taj novac bio je namijenjen „održavanju odnosa“. Za kupnju političke volje. Za održavanje sustava koji funkcionira samo ako ga podmazujete.

Kasnije sam doznala da je Alfred imao zanimljivu službenu titulu: „porteur de valises“ – nositelj kovčega. Njegov „posao“ bio je prenositi novac iz jedne ruke u drugu, izravno ili preko posrednika. Jer ministru se ne može jednostavno predati kuverta. Treba znati kome i kako. I svi su to znali.

Vidjela sam kako novac ide čak i mrtvima. Jedan slučaj posebno pamtim – sin pokojnog suradnika Elfa nastavio je dobivati novac „jer je njegov otac bio važan“.

To je bila samo površina. Ispod nje – milijarde.

Afera fregata – kako se pljačka država

Sve je kulminiralo s aferom fregata u Tajvanu. Ugovor vrijedan milijarde bio je idealan kanal za izvlačenje novca. Mehanizam je bio jednostavan: Francuska prodaje brodove Tajvanu, novac se vraća, a dio se skreće u džepove političara, posrednika, lobista. Te „rétrocommissions“ postale su standardni dio posla.

Ja sam bila usred svega. I kada je cijela afera izbila na površinu, nisam imala šanse. Postala sam idealan „fusible“ – osigurač. Netko je morao izgorjeti kako bi se sustav spasio.

Uhićena sam i odvedena u zatvor Fleury-Mérogis. Šest mjeseci u najtežim uvjetima. Bila sam broj, ne osoba. Svaki dan maltretiranja, psihološkog pritiska, uskraćivanja sna.

I sve to s jednim ciljem: da progovorim. Da odam Rolanda Dumasa. Obećali su mi slobodu ako ga izdam. Nisam to učinila.

Tko je bio Roland Dumas i zašto ga je sustav mrzio

Roland Dumas bio je jedan od najutjecajnijih i najkontroverznijih francuskih političara druge polovice 20. stoljeća – briljantan odvjetnik, ministar vanjskih poslova i blizak suradnik predsjednika Françoisa Mitterranda. Poznat po svojoj iznimnoj kulturi, govorio je pet jezika, bio zaljubljenik u povijest, glazbu i umjetnost te je kao pravni zastupnik surađivao s velikanima poput Picassa i Giacomettija.

Njegova geopolitička stajališta – posebno bliskost s Iranom, Rusijom i Palestinom – učinila su ga sumnjivim i nepoželjnim u očima zapadnih saveznika, dok ga je golemo bogatstvo i status kolekcionara umjetnina udaljio od vlastite socijalističke stranke. Upravo ta kombinacija moći, znanja i političke neovisnosti stvorila je krug moćnika koji su ga željeli srušiti, a u toj igri Christine de Vijencour postala je kolateralna žrtva.

Zatvor – Kad te država pokušava slomiti

Nikada neću zaboraviti te mjesece. U zatvoru sam izgubila 20 kilograma u tri tjedna. Svaki dan su me izvodili na ispitivanja. Običaj je bio da zatvorenika izvode jednom mjesečno – mene su izvlačili svaki dan.

Noću su lupali po vratima ćelije, palili svjetla kako ne bih spavala. Kad sam pokušala pokriti oči puloverom – lupali su dok ga ne bih skinula.

U jednom trenutku, bila sam toliko slomljena da sam pitala druge zatvorenice kako da se ubijem. Rekle su mi kako. I da, zamolila sam sina da mi donese pojas. On je shvatio. Rekao mi je: „Mama, ako to napraviš, bacit ću se u Seinu.“

To me zaustavilo. I odlučila sam preživjeti.

Kada sustav kaže: „Ti si kriva za sve“

Nakon izlaska iz zatvora, moj život više nije bio moj. Oduzeli su mi imovinu, zdravstveno osiguranje, blokirali račune. Čak i kada sam vratila 10 milijuna eura koji su prošli kroz moj račun – novac koji nisam koristila – država je tražila još. S kamatama.

Kada sam to pokušala osporiti, tužitelj mi je rekao: „To nije naš problem. Ako nemate novac, snalazite se.“ A onda je dodao rečenicu koju nikada neću zaboraviti:

„Njih ne možemo dirati. Ali kada naiđemo na nekog poput vas, tada se zabavljamo.“ To je suština francuske pravde. Moćnici su netaknuti. Mi ostali – smo plijen.

Ubiti istinu, zataškati tragove i izbrisati svjedoke

Ne možete ni zamisliti koliko ljudi je umrlo zbog afere fregata. Dvadeset. Dvadeset ljudi povezano s tom pričom – mrtvi. Neki su „nestali“ pod čudnim okolnostima, neki su se „slučajno“ otrovali, neki su „iznenada“ umrli od „prirodnih uzroka“. Ali mi koji smo bili unutra znamo istinu – oni su uklonjeni jer su znali previše.

Moj šef Alfred Sirven bio je jedan od njih. Znali smo da je postao prijetnja. Znao je previše, imao previše informacija, mogao je otvoriti Pandorinu kutiju. Nisu mu to dopustili. Bio je prisiljen pobjeći iz Francuske kad je sve počelo pucati, ali ni bijeg ga nije spasio. „Pomogli“ su mu da umre – kao i mnogima prije i poslije njega.

Sjetite se i suca Jean-Marie Van Ruymbeke. On je istraživao slučaj. Bio je blizu istine. Bio je blizu imena. I tada – odjednom – uklonjen je s predmeta. Politički pritisci, prijetnje, sabotaže. Njegovo istraživanje nikada nije dovršeno.

I tako je istina ostala zatrpana. Francuski sudac koji je radio na slučaju nazvao je aferu fregata „najvećim političko-financijskim skandalom pete Republike“ – po količini novca i po broju mrtvih. I bio je u pravu. Ali ništa se nije dogodilo. Nijedna glava s vrha nije pala.

Umjesto toga, novine su se bavile mojim cipelama, mojim vezama s Dumasom, mojim „nemoralom“. Pretvorili su me u metu. „La Mata Hari“, „drolja Republike“, „lopouža“. Bila sam savršeni paravan. Male, trivijalne priče zaklonile su šumu – pravu, smrtonosnu šumu korupcije, moći i zločina.

Kada je država odlučila: ti si neprijatelj

Nakon svega, odlučila sam progovoriti. Nisam htjela umrijeti kao kukavica. Stala sam pred kamere, novinare, sudove. Rekla sam: „Tous pourris“ – svi su truli. Tri glavna dnevna lista u Francuskoj objavila su taj naslov istoga dana. Moja fotografija na naslovnicama, uz tu rečenicu.

Naivno sam vjerovala da će to pokrenuti lavinu. Da će istina izaći. Da će javnost shvatiti kako funkcionira sustav. Bila sam prva osoba u Francuskoj koja se usudila javno govoriti o političkoj korupciji.

A što sam dobila zauzvrat? Telefonske pozive svakog jutra. „Idite izabrati čavle za svoj lijes.“
Prijetnje smrću su postale svakodnevica. Na ulici sam nosila pancirku pet godina. I svaki put kad bih se pojavila na televiziji, iznova sam ponavljala: „Ako me ubiju, znajte – to neće biti prirodna smrt.“

Sustav koji jede vlastitu djecu

Kada sustav odluči da si prijetnja, nema povratka. Nitko ti ne dolazi pomoći. Nitko ti ne pruža ruku. Čak ni oni koji su ti bili najbliži.

Roland Dumas, čovjek kojeg sam voljela, s kojim sam dijelila život, kulture, jezike, povijest – rekao je novinarima da me jedva poznaje. „Jedna žena među mnogima“, izjavio je. Deset godina je proveo u mojoj kući, a kad je trebalo stati uz mene, sakrio se.

To je lice politike. Oni se ne bore za istinu, ne stoje uz prijatelje. Oni se brane. I ubijaju ako treba.

„Previše nas je“ – kada plan postaje zastrašujući

Korupcija je strašna, ali ono što sam čula na nekim večerama bilo je još strašnije. Jedne večeri, 1988. godine, bila sam na večeri s desetak ljudi iz vrha politike i industrije. Među njima Jacques Attali.

I tada sam čula riječi koje su mi promijenile život. Razgovarali su o depopulaciji. O tome kako je „na svijetu previše ljudi“. Kako ima „previše beskorisnih“, kako ih je nazvao Macron – „neuspješnih“, „beskorisnih“, „onečišćivača“.

„Pronaći ćemo način – možda cjepivo, možda nešto drugo – da se riješimo viška“, rekli su. I dodali: „Nevini idu na klaonicu.“

Mislila sam da je to loša šala. Fake. Cinična provokacija. Ali godinama kasnije, kad sam vidjela redove ljudi kako čekaju injekcije, shvatila sam da nije bila šala.

Attali je još 1976. dao intervju u kojem je govorio isto – o „potrebi“ da se eliminiraju nezaposleni, stari, nepotrebni. „Nevini će ići na klaonicu.“ Te su riječi ostale sa mnom. I više nikada nisam gledala svijet istim očima.

Europa – kontinent pod okupacijom

Francuska danas nije suverena država. Ona je kolonija. Kolonija Europske unije, kojom vladaju ljudi koje nitko nije izabrao, poput Ursule von der Leyen. Kolonija američkog „deep statea“, koji vuče konce iza kulisa.

Sjetite se referenduma iz 2005. godine. Francuzi su rekli „ne“ europskom ustavu. Nicolas Sarkozy je to ignorirao i svejedno ga progurao. Demokracija? Šala.

Sada nemamo ni ustav, ni suverenitet, ni glas. Europska unija ne služi narodima – ona služi bankama, elitama, globalnim interesima. A mi smo samo pijuni.

Europa je postala projekt moći, ne slobode. Ona nije stvorena da poveže narode, nego da ih kontrolira. I to radi vrlo učinkovito.

Kada se civilizacija urušava

Bez religije, bez identiteta, bez duhovnosti – društvo se urušava. Danas gledamo kako djeci u školama predaju ideologije koje nemaju veze s prirodom, kako se društvo dijeli, kako se uništavaju temeljne vrijednosti.

Kada se uništi moralna osnova, društvo se raspada. I to nije slučajno. To je dio plana. Društvo bez vrijednosti lakše je kontrolirati. Ljudi bez korijena lakše prihvaćaju nametnuti poredak.

Geopolitička izdaja – Francuska na krivoj strani povijesti

Postoji još jedna velika pogreška koju je Francuska napravila – okrenula se Americi. Umjesto da gleda prema Rusiji, prema euroazijskom prostoru, prema multipolarnom svijetu, ona se poklonila Washingtonu.

General de Gaulle je upozoravao. Francuska mora imati ravnotežu. Mora graditi mostove prema istoku. Ali mi smo izabrali biti američka kolonija.

I sada plaćamo cijenu. Uništeni su plinovodi Nord Stream 1 i 2. Europa se odrekla jeftine ruske energije i postala taoc američke politike. Njemačka industrija tone. Francusko gospodarstvo propada.

Sve je to dio iste strategije – spriječiti Europu da se poveže s Rusijom i postane moćan kontinentalan blok.

Novi svjetski poredak – ali ne onaj koji su oni zamislili

Nicolas Sarkozy je 2008. govorio o „novom svjetskom poretku“. Ali to nije onaj o kojem sanjaju narodi. To je poredak elita, korporacija, bankara i tehnokrata.

Međutim, pojavljuje se alternativa – BRICS. Nova globalna arhitektura koja ne želi uništiti suverenitet, nego suradnju. Države koje žele trgovati i graditi bez diktata Washingtona i Bruxellesa.

I to plaši stare centre moći. Zato pokušavaju izazvati ratove, destabilizirati regije, gurati svijet u kaos. Rat u Ukrajini? Rat za očuvanje hegemonije. Rat u Gazi? Posljedica istih interesa.

Palestina – savjest svijeta

Ne želim ulaziti u povijesne i religijske rasprave, ali jedno je jasno, ono što se događa u Palestini je neprihvatljivo.

Godinama slušam kako je „Palestina bila velika zemlja“. Danas je svedena na pojas od 45 kilometara, ograđen i nadziran. To nije država – to je zatvor na otvorenom. Razumijem zašto se ljudi tamo bore. I dokle god svijet okreće glavu, krv će se i dalje prolijevati.

Izrael – srce globalne nestabilnosti i igra moći bez granica

Neću okolišati: Izrael je središnji čvor u mreži globalne moći koja oblikuje današnji svijet – i to ne samo na Bliskom istoku. Godinama sam u političkim i diplomatskim krugovima slušala istu rečenicu: „Francuska je predgrađe Izraela.“ I ta rečenica, koliko god zvučala šokantno, savršeno opisuje realnost. Francuska vanjska politika – i ne samo francuska – godinama se vodi tako da ne uznemiri interese Tel Aviva. To nije diplomacija, to je pokornost.

Cijeli arapski svijet danas vrije jer vidi da Izrael može činiti što želi, bez ikakvih posljedica. Može širiti teritorij, bombardirati civile, uništavati domove i zatvarati čitav narod u pojasu dugačkom 45 kilometara – i svijet će šutjeti. Palestinu, nekoć veliku i ponosnu zemlju, pretvorili su u zatvor na otvorenom. To nije rat – to je sustavno gušenje naroda. I nije riječ samo o religijskom sukobu, nego o geopolitičkom projektu: kontrolirati prostor, energiju, resurse i time čitavu regiju.

Kada arapske države vide da Zapad i dalje stoji uz Izrael, i to bezuvjetno, jasno je da će sljedeći val bijesa biti usmjeren prema nama. Francuska, Europa i cijeli Zapad postat će mete, jer nas vide kao suučesnike. I to nije paranoja, to je neminovnost.

Ono što je najopasnije – a to se rijetko javno kaže – jest da se izraelski interesi u mnogim točkama preklapaju s interesima globalne financijske elite i američkog „deep statea“. Zato Izrael može djelovati izvan pravila. Zato mu se sve oprašta. Zato rezolucije UN-a ostaju mrtvo slovo na papiru. I zato svaka država koja mu se suprotstavi biva ekonomski, politički ili vojno kažnjena.

Ako mislite da je to samo problem Bliskog istoka, varate se. To je globalna poluga moći. Sve dok Izrael ostaje „nedodirljiv“, međunarodno pravo je farsa, a svijet ide prema novim ratovima. I da, budite sigurni – ako se ništa ne promijeni, sljedeća eksplozija neće stati na granicama Gaze. Ona će doći i do nas.

Ratovi, kaos i kraj jednog svijeta

Svijet se urušava. Sustav koji vlada stoljećima puca po šavovima. Ratovi, financijske krize, društveni lomovi – to su znakovi da stari poredak umire.

„Zvijer“ se bori za život. I zato je opasna. Napadat će, uništavati, izazivati ratove. Ali njezin kraj je blizu. I zato moramo izdržati.

Borim se već trideset godina. Preživjela sam zatvor, prijetnje, pokušaje uništenja. Moja obitelj je platila visoku cijenu. Ali nisam se predala.

Želim doživjeti kraj ovoga sustava. Želim vidjeti kako se urušava. I vjerujem da hoću. Jer zvijer je ranjena. Jer ljudi se bude. Jer istina više ne može biti zaustavljena.

Ovo nije kraj – ovo je početak kraja. I kad sve padne, iz pepela ćemo izgraditi nešto novo. Možda bolji svijet. Možda pravedniji. Možda konačno – slobodan.

Ali do tada – držite se. Jer najgore tek dolazi. A onda, nakon tame, doći će svjetlo.

Epilog

Ja sam Christine Deviers-Joncour. Preživjela sam ono što mnogi nisu. Prošla sam pakao, ali nisam izgubila vjeru. I ako ovo čitate, znajte – moć nije nepobjediva. Sustav nije vječan. I istina, ma koliko je pokušavali ugušiti, uvijek pronađe svoj put.

I zato pričam. Za one kojih više nema. Za one koje su ubili jer su znali previše. Za one koji još uvijek vjeruju da se ništa ne može promijeniti. Može. Samo treba imati hrabrosti reći istinu.

A ja – ja sam to upravo učinila.