Zbog izborne kampanje i razumijevanja situacije Trump više ne želi ni rat s Iranom

Dok Iran do prije nekoliko godina nije usko surađivao s Rusijom, od toga su koristi imale SAD, jer je Iran ipak poslužio kao prepreka ulasku Rusije na Bliski istok, koji je prijetio američkim interesima. No, kada su se Iran i Rusija zbližili na sigurnosnoj konferenciji u Pekingu 2013. i nedavno udarili temelje „situacijskom“ savezu u Siriji, Rusija ne samo da je prodrla na Bliski istok, nego je otjerala i Sjedinjene Države iz Irana. Bijela kuća je krenula u uništenje Irana zato što je to htio i Izrael, kojem je Iran zaista prijetnja, ali ne zbog agresivne prirode Islamske Republike, već zbog ekspanzionističke politike cionističkog entiteta koja je prijetnja za cijeli Bliski istok.

Prije nekoliko godina se pitanje američkog udara na Iran postavljalo prilično oštro, čak i bez pokušaja američkih političara da sastave bilo kakvu koaliciju. SAD su same pripremile napad na Iran, računajući na apsolutnu vojno-tehničku superiornost, prvenstveno u zraku.

Međutim, nakon rujanskog napada bespilotnih letjelica na postrojenja kompanije Saudi Aramco, sukob između Sjedinjenih Država i Irana je ušao u novi krug. Iako su jemenski Huti preuzeli odgovornost za napad, a državni tajnik Mike Pompeo okrivio Teheran, američki predsjednik Donald Trump zauzeo je oprezniji stav. Rekao je da osim rata postoji niz načina da se utječe na Iran.

“Postoji mnogo mogućnosti. Postoji ekstremna opcija i mnoge druge koje nisu tako oštre”, rekao je predsjednik u intervjuu s novinarima u Kaliforniji u rujnu.

“Pod krajnjom opcijom, mislim na rat. Ne, sada ne razgovaramo o ovoj opciji“, rekao je Trump, za New Eastern Outlook podsjeća ruski stručnjak za Bliski istok Vladimir Platov.

Pentagon se također suprotstavio vojnoj avanturi iz vrlo očitih razloga. Uostalom, neće američki političari prolijevati američku krv za Izraelu i, naravno, uvrijeđenu Saudijsku Arabiju. Oni dobro razumiju da je Iran posljednjih godina uspio naoružati svoju vojsku visoko kvalitetnim oružjima i sustavima i da je znatno povećao svoj borbeni potencijal.

Možda su najistaknutiji uspjesi postignuti su na polju stvaranja modernih protuzrakoplovnih raketnih sustava, uz svjetsko priznanje u području proizvodnje dronova.

Rusija je također pomogla u povećanju obrambenih sposobnosti suvremenog Irana, uključujući isporuku sustava protuzračne obrane S-300PMU2. Zbog toga su borbene sposobnosti iranske protuzračne obrane kvalitativno porasle, a prema brojnim stranim vojnim stručnjacima svaki agresor sada može pretrpjeti ozbiljne gubitke u pokušaju napada na Iran.

A kao što je poznato, za američku vojsku, posebno za zrakoplovne snage, žrtve su potpuno neprihvatljive. Iran je kao vojna sila na 14. mjestu u svjetskom rangu, jači od Pakistana, Izraela, Sjeverne Koreje, Australije, Kanade i mnogih drugih. Za samo dvije godine se popeo za sedam stepenica.

Mornarica Islamske Republike zauzima četvrto mjesto na svijetu i ima 398 ratnih brodova, uključujući 34 podmornice. Sudeći po brojkama, moglo bi se reći da je neznatno inferiorna američkoj mornarici.

Zato je trenutni stav Trumpa u izrazitoj suprotnosti s njegovim ponašanjem u 2017. godini, kada je, manje od tri mjeseca nakon što je preuzeo dužnost, čekao samo dva dana da naredi zračne napade na Siriju zbog sumnjivog kemijskog napada i inscenirane akcije plaćenih provokatora Bijelih kaciga.

Mijenjajući svoj stav o Iranu, ne može se isključiti mogućnost da je Trump, poznat po svojoj impulzivnosti, počeo pokazivati veliki oprez i zbog početka izborne kampanje.

Promičući slogan „Amerika First“, koji mu je već donio pobjedu 2016. godine, on je na svom Twitteru napisao da SAD trebaju okončati „smiješne beskrajne ratove u Siriji i vratiti trupe kući“. Slično mišljenje Trump promiče u vezi drugih ratova koje su nedavno pokrenule Sjedinjene Države, naglašavajući da je rat u Iraku gubitak novca, kako povlačenje vojnika iz Afganistana predugo kasni, a druge su zemlje obvezne nadoknaditi Washingtonu troškove američkih trupa u inozemstvu, od Južne Koreje do Njemačke.

Sličan „antimilitaristički“ stav posljednjih dana u Donalda Trumpa se vidi i u vezi s Iranom, usprkos stalnom poticanju na pogoršanje stava Washingtona protiv Teherana, sve do poziva na “oružanu odmazdu” od strane Izraela i Saudijske Arabije, ali i nekih osoba bliskih američkom predsjedniku.

Među tim ljudima su, prije svega, državni tajnik Mike Pompeo, potpredsjednik Pence, stariji savjetnik predsjednika i njegov zet Jared Kushner i nedavno obraćena Židovka Ivanka Trump, kao i regionalne vođe Bliskog Istoka, uključujući Benjamina Netanyahua, prestolonasljednika Saudijske Arabije Mohammeda bin Salmana i prestolonasljednika UAE Mohammeda bin Zayeda Al-Nahyana, koji očajnički žele namamiti Trumpa u iransku zamku.

Usprkos tim pozivima u prošlosti, agresivnoj i ekspanzionističkoj državnoj filozofiji američke vladajuće klase, koja se oslanjala ne toliko na instinkt samoodržanja od „moguće iranske agresije“, koliko na potpunu dominaciju u cijeloj Euroaziji, gdje je smješteno 75% svjetskog stanovništva i većina svjetskog bogatstva. Osim toga, taj bi napad bio kontinuitet američkih vojnih pohoda u kojima su oružane snage Iraka, Libije i brojnih drugih zemalja regije već uništene, a ostala je samo jedna značajna vojna sila – iranska, koja može pružiti znatan otpor Sjedinjenim Državama.

Zbog toga, u trenutnim uvjetima, Trump jasno daje do znanja da nije sklon scenariju sile u vezi Irana, prije svega zbog nepredvidivosti posljedica. Američki predsjednik Donald Trump je tijekom razgovora s europskim čelnicima na marginama Opće skupštine UN-a u New Yorku čak predložio ukidanje svih sankcija protiv Irana, iako za odustajanje Islamske Republike od raketnog programa, što je jedan od četiri stupa iranske obrane.

Američki specijalni izaslanik za Iran, Brian Hook, na saslušanju u listopadu je u Odboru za vanjske odnose Kongresa rekao da su Sjedinjene Države spremne pregovarati s Iranom i sastati se s iranskim dužnosnicima „bez preduvjeta“. Naravno, njegovu izjavu je odmah pratio novi krug sankcija, a potom još jedan, onaj građevinskom sektoru. Kao što je rekao sirijski predsjednik Bashar Al-Assad, ne zanimaju ga američke izjave, jer ionako uvijek lažu i nema smisla gubiti vrijeme na njihovu analizu.

Isto je rekao i iranski vrhovni vođa, ajatolah Sayyed Ali Hamnei, koji je odbio primiti pismo američke uprave i Trumpa osobno, kojeg mu je u Teheran na ruske donio japanski premijer Shinzo Abe.

Nakon Washingtona i izjava o mogućoj deeskalaciji se i Saudijska Arabija počela okretati prema Iranu. Početkom listopada je glasnogovornik iranske vlade Ali Rabay u intervjuu potvrdio kako stižu poruke saudijskih čelnika Iranu i diplomatski dodao da će Teheran pozdraviti sve saudijske korake ka miru.

Krajem rujna je i sam saudijski krunski princ Mohammed bin Salman iznenadio Amerikance kada je u intervjuu za CBS govorio umjereno, čak „pretjerano toplo“ o Iranu i njegovim saveznicima.

Dok Saudijska Arabija traži posrednike koji će prenijeti poruku Iranu za pokretanje pregovora o obostranom miru, Ujedinjeni Arapski Emirati, susjed, prijatelj i saveznik saudijskog kraljevstva, tajno uspostavljaju kontakte s državni iranskim vrhom. O pregovorima u sjeni i tajnim posjetama šeika Ujedinjenih Arapskih Emirata Teheranu piše egipatski časopis Noon Post.

Ipak, Iran nije Afganistan, nije Irak i nije Libija. S obzirom na moć Teherana, pakistanski premijer nije slučajno sumnjao u svjesnost vođa Zapada kakve bi bile posljedice vojnog sukoba s Iranom, upozoravajući kako “to neće biti isto kao s Irakom”. Stoga je započeti rat protiv Irana, čak i za Sjedinjene Države, vrlo rizično, zaključuje Vladimir Platov.

Ipak, drugim će se „opcijama“, kao što je rekao Trump, svejedno vršiti „maksimalni pritisak“ na Iran. U to se ubrajaju sankcije, napadi opunomoćenika kao što su sunitski militanti na jugu ili Kurdi skupine PJAK na sjeveru zemlje. Tu su i ciljana ubojstva iranskih nuklearnih znanstvenika, te provokacije poput zabrane ulaska iranskim dužnosnicima u Ujedinjene narode ili najava uvođenja sankcija protiv ministra vanjskih poslova Mohammada Javada Zarifa, što bi se smatralo presedanom u međunarodnoj diplomaciji. No, sve ovo su mjere s kojima se Iran nosi od 1979. godine, odnosno od svrgavanja šaha Reze Pahlavija i protjerivanja američkih naftnih divova iz zemlje.

Dobra je vijest da su se promijenile okolnosti i da Iran više nije sam, već može računati na Rusiju i Kinu, stvorio je jaku mrežu saveznika u regiji, od Pakistana sve do Libanona, što uz modernizaciju vojske i konsenzus nacije kada je u pitanju otpor Sjedinjenim Državama šanse za izravni napad na Islamsku Republiku svodi na nulu.

NEO / Noon Post