Drevni rukopisi poput York Gospelsa, stari više od tisuću godina, kriju u sebi genetske zapise smrtonosnog ovčjeg virusa koji je desetkovao europska stada stoljećima prije nego što je moderna veterina uopće postojala.
Međunarodni tim znanstvenika predvođen Sveučilišnim koledžem u Dublinu (UCD) izvukao je DNK iz životinjskih koža korištenih za izradu srednjovjekovnih pergamenata te je rekonstruirao više od 3500 godina evolucije virusa ovčjih boginja (SPPV). Među analiziranim djelima našli su se York Gospels, jedan od najljepših iluminiranih rukopisa anglosaksonskog razdoblja, te Corpus Glossary, jedna od najranijih engleskih riječnika.
Ovčje boginje izrazito su zarazna bolest koja se munjevito širi kroz stado. Posebno je opasna za mlade životinje, a štete nanosi i kroz smanjenje kvalitete vune, mesa i mlijeka. Znanstvenici su u nekoliko slučajeva pronašli DNK virusa na više stranica istog rukopisa, što jasno upućuje na to da su zaražene životinje korištene u proizvodnji pergamenata.
Pergament kao biološki arhiv
Pergament se stoljećima izrađivao od koža ovaca, koza i goveda, a svaka je stranica tako postala svojevrsna vremenska kapsula koja čuva zdravstveno stanje životinje u trenutku njezine smrti. Louis L’Hôte, doktorand na UCD-u i glavni autor studije objavljene u časopisu Science Advances, ističe kako otkriće da pergament može sačuvati DNK životinjskih patogena otvara vrata novom načinu proučavanja povijesti bolesti.
Najneočekivaniji rezultat istraživanja bilo je otkriće virusa ovčjih boginja na pergamentima od teleće i kozje kože. To bi moglo upućivati na rijetke slučajeve prijenosa bolesti među vrstama ili na kontaminaciju tijekom procesa izrade pergamenta. „Pergament ne čuva samo našu kulturnu povijest, nego i krajolik bolesti u našoj stoci u srednjovjekovnom razdoblju”, kaže dr. Kevin G. Daly, izvanredni profesor na UCD-u i nadzorni autor studije.
Brončano doba produljuje vremensku crtu
Povezujući proučavanje rukopisa sa starijim uzorcima ovčjih zuba iz brončanog doba, istraživači su otkrili da ovčje boginje prijete stoci više od 3700 godina. Zubi, za razliku od drugog koštanog materijala, mogu sačuvati genetske dokaze infekcije tisućama godina. Najranije poznate detekcije virusa potječu iz zubnih ostataka pronađenih u drevnim pastirskim naseljima na euroazijskoj stepi.
Uspoređujući drevne sekvence sa suvremenima, tim je procijenio da su se glavne loze kapripoksvirusa — ovčjih boginja, kozjih boginja i bolesti kvrgave kože — razdvojile prije između 11.500 i 3700 godina. To se vremensko razdoblje podudara s usponom domestikacije životinja i velikom seobom ovaca iz stepe u Europu.
daa, svakakvih ovaca ima –
balkanske su najotpornije;)