Grobljanska nepravda

Groblje Gorica - Grude

Na grobljima se nekada može vidjeti slika stanja među živima bolje nego što nam se to u prvi mah čini i što bismo mogli očekivati.

Dok sam bio na odmoru, po običaju, bio sam i na groblju. Desilo se da je u to vrijeme bio i rođendan moje pokojne majke pa je to bio dodatni razlog da baš tog dana budem na mjestu gdje počivaju mrtvi. Neko vrijeme sam proveo i obilasku grobova meni poznatih, ali i nepoznatih pokojnika.

Više detalja se može zapaziti, ne samo na našem groblju, nego i na većini drugih. Recimo, na novijim parcelama se uvodi više reda. Precizno se određuju grobna mjesta, između njih se prave staze i lako se prilazi svakom grobu. Nadgrobni spomenici su kvalitetno urađeni, od skupog materijala i estetski su na sve višem nivou. Prije su pokopavali mrtve gdje se kome prohtije, razbacano, ograđivali mjesta koliko su procijenili da im je potrebno i nisu pazili na red i na prilaz grobu.

Međutim, meni je pažnju na groblju privuklo nešto drugo. Kako u ovim godinama mogu reći da sam osobno poznavao mnoge od pokojnika, razmišljao sam o poređenju njihovih nadgrobnih spomenika i njihovih zasluga dok su bili živi. Ne znam koliko sam u pravu, ali čini mi se da je u tom smislu groblje puno nepravdi. Možda to i nije tako, možda ne vidim ono što bih trebao vidjeti da bih donio potpuno ispravan sud. Ali, teško mi se oteti dojmu da svi pokojnici nisu dobili pažnju nakon smrti onakvu kakvu su zaslužili za života. Svakako, to nije njihova krivica niti zasluga, nego onih koji su ostali poslije njih.

Gledam prelijep, veliki spomenik jednog čovjeka koga sam dobro poznavao. Za života je djecu i ženu nemilosrdno tukao. Pio je i kockao i bio problem za svoju obitelj. Oni su mu, mada nisu pretjerano imućni, podigli taj lijepi i skupocjeni spomenik kao da je bio najdivniji otac i najbolji suprug.

Gledam neke ogromne i skupe spomenike osobama čiji su nasljednici relativno bogati i dizanjem takvih spomenika, čini mi se, žele upravo to i pokazati. Dojam je da se spomenikom ne želi ukazati poštovanje pokojnicima, nego se želi pokazati veličina njihovih nasljednika. Oni su spomenik podigli sebi, a ne pokojnicima.

Na nekim spomenicima su ispisane poruke kao da ih izgovara pokojnik, ali su one takve da sam uvjeren da ih on nikada ne bi izgovorio. Jedan je, a poznavao sam ga dobro, sasvim drukčije mislio od onoga što mu je pripisano. Nekome su pripisane ratne ili druge zasluge koje nije ispoljavao, a nekada ih ne bi ni želio ispoljiti i da je imao priliku za to.

Dolazim do groba jednog, po meni, velikog čovjeka, koji je svojim djelom nadrastao našu malu sredinu. Bio je vrijedan, djecu je lijepo odgojio i izveo ih sve na pravi put. To su danas uspješni ljudi svako u svom poslu. Pokojnik je bio cijenjen za života i na sahranu su mu došli mnogi iz našeg sela, ali i iz okolnih. Bilo bi za očekivati da je i njegov nadgrobni spomenik zapažen, da se ističe između drugih. Ali nije. Utopio se u prosjek, možda je čak i ispod njega, i ničim ne privlači poglede onih koji dolaze na groblje.

I tako, dok hodam od groba do groba, razmišljam o nepravdi koja je prisutna ne samo među živima, nego i među mrtvima. Čini se da ni na „onom svijetu“ nije sve kako priželjkujemo da jest. Ili možda jest, jer groblja su, ipak, ovozemaljska?

Ako vam se članak svidio, podijelite ga ->

najnoviji najstariji najviše ocjenjeniji
Obavijest
Sparkling
Gost
Sparkling

Ma ni kad se sahraniš nemožeš pobječ od lopovluka drage nam rvacke. Da bi pokopao na dostojan način člana uže obitelji moraš diči kredit. A nakon toga plačati mjesečnu naknadu a zatim nakon 30 god. platiti još jednom ono što si platio kad si kupovao grobnicu. Ali zato ne možeš ni slučajno prosuti pepeo pokojnika na njemu drago mjesto jer to je protuzakonito. Pljačka na HR način. Monopol komunalne službe i zaštita da se ništa ne mjenja od lokalnih političara. Gadljivo.
Znate onaj vic: “dali je bolje da se jedan hercegovac rodi u HR ili da jedan hercegovac umre u HR? Pa bolje da se rodi, jer ako umre cijela obitelj mu dođe na sahranu i svi ostanu”
LP

Hercegovac
Gost
Hercegovac

Prijatelju pravi Hercegovci za svog života prave sebi grobice i sahranjuju se u Hercegovini.

Usput, ova gore fotografija je iz Hercegovine. 🙂

Sparkling
Gost
Sparkling

A šta da Vam kažem, sorry ali tako ide vic.

igi
Gost
igi

…ne sekiraj se kobaš…groblja su u biti smetlišta gdje bacamo – odlažemo lešine i stare kosti…kao što bacamo stari kauč tako i bacamo tjelesine…ništa to nema…može postojati samo u našim sjećanjima i dobro kažu nestat će samo oni koji su jednom živjeli u nečijem sjećanju….dok i njih zaborav ne pokrije.

Laki Topalović
Gost
Laki Topalović

Vratio se naš Ivo, ajde Bogu hvala, ali nama s crnom temom. Škužajte, ali ja od groblja i priča o mrtvima bježim ko vrag od tamjana. Kad moram ići mom ćaći na grob, sve odgađam, ako se može…

Piretis
Gost
Piretis

@Laki- Nemoj tako. Ne kažem da su groblja lijepa mjesta ali su rijetka, ako ne i jedina, na kojima se suočavamo sa vlastitom prolaznošću.
Meni pomogne da budem manje ohol, da ne mislim kako sam važan i nezamjenljiv.

Siniša
Gost
Siniša

Mani se Ivo groblja….zarazno je.

Piretis
Gost
Piretis

Oni koji odlaze na groblja znaju da su spomenici pokazatelj naših strahova i nada, našeg ukusa i materijalnog stanja, ali najviše od svega naše tuge i nemoći.
U Znakovima Pored Puta Ivo Andrić je rekao: Nije najgore što sve prolazi, nego što mi ne možemo i ne umemo da se pomirimo sa tom prostom i neizbežnom činjenicom. A još nas više bine ona druga, još strašnija smrt. A. Sidran ju definira kao trenutak kad nas živi zaborave. Da bi što više odložili taj tren dižemo spomenike. Ali ne nužno u skladu sa svojim statusom, obrazovanjem ili materijalnim mogućnostima nego onako kako bi htjeli da nas živi pamte.

POVEZANE VIJESTI

Izbornik