I djeca u vrtićima se već umiju praviti važnima. Ona to ne znaju ni prikriti, a s godinama se ova osobina usavršava. Kad odrastu, tada se već koriste izgrađenijim, perfidnijim metodama, prikriveno.
No, u nekim slučajevima se pokaže kako se i nije baš pametno praviti važnim. Vjerujem da su se mnogi nekada opekli vlastitim iskustvom koje potvrđuje stav iz prethodne rečenice, a ja se dobro sjećam jednog takvog vlastitog iskustva u kom se „naučilo pameti“ istovremeno nekoliko momaka. Bilo je to neke godine iz prošlog milenija na Boračkom jezeru. Tu smo logorovali mi, studenti, svi sportaši u naponu snage. Koristili smo blagodati jezera i za nastavu i za lijepo provođenje ljeta na vodi. Između ostaloga, tu je bila i skakaonica visoka nekoliko metara s koje se u vodu moglo skakati s dva nivoa. S nje nismo skakali u vodu samo u okviru obaveznog programa, nego i u slobodnom vremenu. Tog popodneva je bilo posebno živo. Nas petnaestak je čekalo u redu na skok, neko s nižeg, neko s višeg nivoa skakaonice. Ni naše dvije djevojke nisu izostajale, a publika, koju je činilo dvadesetak turista, zadivljeno je gledala našu hrabrost i vještinu. Neki su skakali „na noge“, neki „na glavu“, a dvojica su čak pravila i salto naprijed. Godila nam je važnost koju smo osjećali, ti pogledi ne baš bojne, ali nama važne publike. Jednostavno, uživali smo i pravili se važni jer možemo uraditi ono što drugi ne smiju.
A onda su se iz publike izdvojili čovjek i žena u poodmakloj životnoj dobi, po svoj prilici već penzioneri, njemački turisti, i stali u red za skok. Nismo mogli vjerovati, zar će oni skakati?! Između nas su već počeli omalovažavajući komentari, čak ismijavanje. „Hej, jesu li ovi normalni? Da se nisu odlučili zajedno ubiti?“ „E, da vas sad vidim, sad ćete imati priliku pokazati kako ste naučili praktično spašavanje davljenika! Ako ne položite ispit, nosit ćete na savjesti ovo dvoje jadnika!“, i tako dalje. Njihova drskost je u nama razvila dodatni motiv i svi smo se trudili sada još bolje skočiti, a jedan momak se prvi put popeo na gornju platformu. Išlo se redom, a ne malo smo se začudili kad smo vidjeli da starci, ne samo da kane skočiti, nego da se čak penju na gornju platformu. I došli su na red. Prvo je stao starac na sam rub daske skakaone i, začudo, činilo se da ga nije ni strah. Malo je poskočio, na naše zaprepaštenje napravio dvostruki salto i kao strijela se zabio u vodu, a onda brzo izronio i zaplivao ka obali. Bio je to šok za nas, ali još veći je uslijedio kad je starica učinila isto. S obale je uslijedio pljesak kakav mi nikada nismo dobili.
Jedan po jedan, kao pokisli, povlačili smo se „s borilišta“ i shvatili da smo upravo imali priliku naučiti važnu životnu lekciju. Ne treba se praviti važnim, a nepoznate ljude ne treba olako procjenjivati samo po izgledu ili samo po prvom dojmu, to mogu biti varljivi kriteriji. Da ne zaboravim samo reći da smo kasnije saznali da su ovo dvoje staraca muž i žena i da su nekada bili reprezentativci DDR u skokovima u vodu. Mi im, ni u naponu najveće životne snage, nismo bili ni do koljena u onome što su oni znali najbolje.
U životu često srećem ljude koji tek nešto pročitaju o nekoj temi, a uvjereni su da su pokupili sve tajne iz te oblasti i razmeću se svojim skromnim znanjem uvjereni da su pravi eksperti. U takvim prilikama često se sjetim kako je i ono moje znanje, odnosno vještina, sa skakaone i razbacivanje njome bilo nešto slično.
Najbolji medju nama su oni koji priznaju da ne znaju , ali su spremni i žele naučiti.
Poučna stvar,nikad nikoga i nikada nepodcjenjujte,puno puta se čovjek iznenadi nekim stvarima .Svaki čovjek u sebi ima kvalitetnog bez obzira na godine i izgled..
Samo sto neki nauce kroz odgoj ili kung fu filmove prije 10e godine zivota, neki kao ovdje studenti, a neki nikada.
Ja često znam priznati da nisam najbolji, i jedino što dobijem natrag je ruganje. Ostatak samo šuti. Zaključka baš me briga što drugi misle :lol
Odlican i poucan tekst za malodobnu publiku i korisnike vrtica za predskilsku dob. Uvijek je lijepo slusati starcad i njihova usput skupljena zivotna iskustva.. Ovdje na politickom portalu,ovakvi tekstovi nas podsjete na svijet i njegove legitimne potrebe za prosvjecivanjima drugih.Pa je ovo neka vrsta propovijedi s oltara, poja s minaretskih zvucnika.
To što si napisao je zlonamjerno i glupo. Mudro je slušati životna iskustva starijih. Koliko je hejter kad potroši svoje vrijeme na takav odgovor gore – važan sam sebi?
Ovdje je sam sebi vazan jedino autor koji ne zna ni jednu recenicu napisati,a da ne koristi ‘ja’.Pozitivni komentari na takve tekstove hrane ego autora i drze ga u zabludi da cini nesto jako dobro dok u stvarnosti samo hrani zvijer unutar sebe koha se zove ego.
Ne kužim. Pa u tekstu piše svoj događaj iz života koji ga je osramotio i ponizio. Jel ti znaš što je ego? Ego bi bilo da je pisao o događaju koji je ponizio i osramotio tebe, a onda je on došao i sredio stvar (svi su mu pljeskali). Autor teksta je podijelio svoj loš (možda i traumatičan) dio sebe kao primjer iz kojeg mi učimo. Stvarno nevjerovatno da si u tome uspio vidjeti nešto loše.
Nisam ni mislio da ces prepoznati suptilne trikove ega koji namecu poantu:ja dobar,ucim na svojim greskama i ucim vas svojim primjerom.I sve to u formi propovijedi.Naravno,to je autorovo pravo i stil iz kojeg ne zna izici.
@ Alerik – tačno je da svaki čovjek ima ego, neprirodno bi bilo da ga nema, i on sam po sebi nije nikakvo zlo. Zlo je ako je taj ego nekontrolisan i ako mu je svrha biti nadmoćan nad egom drugih, što ja lično nisam primjetio u tekstovima gospodina Ive, a pošto u svojim tekstovima, u stvari, prenosi lična životna iskusta i doživljaje, normalno je da će koristiti “ja” kao gramatičko prvo lice jednine. Gospodin Ivo jednostavno dijeli sa čitaocima svoja iskustva i stavove proistekle iz njih i nama je ostavljeno da se sa njima slažemo ili ne, da se u njima nađemo ili ne, a to je po meni daleko od ispoljavanja vlastitog ega na neprihvatljiv način.
Zelis li pobuditi kod publike emocije,onda ces poceti s pjesmom skladanom u mol-u.Odmah ce se zalijepiti za slusatelja, njegove emocije i nista dubinski nece dotaknuti. Ovaj tekst je pisan u mol-u i jeftino se lijepi za emocije publike.
@ Alerik – autor piše, ja pišem, ti pišeš, svi na ovom portalu pišu i ujedno i čitaju napisano. Smatrati s autorove, moje, tvoje ili bilo čije strane, čitaoce ovog portala u cjelini, kao publiku koja je nekritički sklona konzumiranju napisanog, meni upravo liči na neprihvatljivo ispoljavanje vlastitog ega, kojeg, opet kažem svaki živ čovjek posjeduje, i sva mudrost je u razumu i sposobnosti da se on kontroliše kako ne bi došao u koliziju sa egom drugih ljudi. Naravno, ovo važi samo ako nije svjesni cilj težnja da se on prikaže ili učini nadmoćnim egu drugih ljudi.
Moze i tako.No,ostaje to da je ovo prica za djecji uzrast,pisana s namjerom izazivanja reakcija u emocionalnom centru.Ako je autor toga svjestan,onda moja kritika stoji. Ako nije svjestan,onda moja kritika stoji dvostruko.
@ Alerik – u svom zadnjem komentaru sam konkretno mislio na tvoje neprihvatljivo ispoljavanje tvog vlastitog ega. Zašto? Zato što svojom kritikom bila ona osnovana ili ne, na jedan vrlo agresivan način namećeš svoj pogled drugima. U redu je da argumentovano izneseš svoje mišljenje na jedan prihvatljiv način i zadržiš se na tome, puštajući dalje da o onome što kritikuješ, kao i o samoj kritici svako donese vlastiti sud. U suprotnom, tvoja kritika ubija samu sebe, jer je onda ista kao i ono što kritikuješ, u ovom slučaju nečiji tuđi ego.
Mogli bismo tako unedogled.Zao mi je ako si ijedan moj komentar dozivio kao agresiju jer to ni po cemu nisu. Previse volim pisanu rijec,a da ne bih komentirao (kad mogu).Za to ne dobijam placu;ne dobijam slavu,niti sljedbenike.
ampak to je aždaha, a ne puka zvijer… 😉
pojaju k’o sa starih iskrinih pojačala 2 x 25w … ;;)
Mladost je u svakom vremenu i na svakom prostoru manje-više ista – uvjerenja da su sve vrijedne stvari u životu nastale od njihovog svjesnog stupanja u taj isti život, kao da prije ničega vrijednog nije bilo. To samo po sebi nije nikakav problem, tako je bilo i u vrijeme moje mladosti, tako je danas, tako će i biti, i to je jednostavno prirodno, isto kao što je prirodno da većinu te iste mladosti sam život, s vremenom, nauči suprotno. Problem je sa onom manjinom koja i sa protokom života i godina nije u stanju da to shvati i prihvati, a koje životna sudbina dovede u položaj da imaju uticaj na živote drugih, kako na onoj najnižoj, tako i na onoj najvišoj razini. U suštini, da se malo našalim, “to je onaj pijevac koji je*e naše koke”.
Nikad nisam naučio skakati na glavu kako treba no zato na noge sam skakao i sa mosta i sa skakaona najviših, onako da pokažem da imam damu a ego ko Rusija to voli. Za rata prvo zujanje metaka iznad glave me natjeralo da od straha puzim na leđima. Kasnije granate padale u blizini nisam ni trepuno a ostali bi ustrašeno zalegli jer nisu pobijedili strah od smrti, godilo mi je to kad sam ih gledao ko miševe. Jednom su zvekali po bolnici ja izašao da gledam kad odjednom nešto me udari u hlaće. Podignem ja to a ono geler mali al vruć pa sam ga prebacivao iz ruke u ruku i bacio ga bratu od čovjeka gdje sam živio. To mi bio neki znak da sam sreću u ratu potrošio. Mnogo poslije rata gledam pokojnog Givija kako priča sa novinarima i zveknu granata blizu a on ni da trepne, ostali se sasrali ko trćke, on uzme jedan od gelera što su zvketali u slobodnom padu po autima i okolo i baci ga nekomu i reće vruć je. Podsjeti me na mene……………..
@ subaru – potaknut pročitanim ispričao bih ti jedan ratni vic. Hodaju ulicom otac i njegov 8-godišnji sin, i mali u jednom momentu poče proizvoiti zvuk granate u preletu – “fijuuuuu”. Otac se baci na tlo u prvu baru, ali treska nigdje. Ustade on i nastaviše dalje, a mali će nakon nekog vremena opet – “fijuuuuu”. Otac opet na tlo u neko blato i opet treska nigdje. Ustade on sumnjičavo gledajući malog, ali ništa ne reče nego nastaviše dalje. Nakon nekog vremena mali opet – “fijuuuu”, a otac mu razvali takvu šamarčinu da je vidio sve zvjezde, i kad je mali došao sebi, upita:
– “Šta ovo bi tata”?
A otac će na to:
– “Geleri sine, geleri!
Hahaha, dobar.
@ subaru – usput, dijelimo isto ratno ponašanje opisano u tvom komentaru.
Ooooo znači imaš kahones bravo marsi.
@ subaru – u svakodnevnom, običnom životu, prosječan čovjek nikada neće sa sigurnošću saznati da li ima ili nema “kahones”. Tek takve ekstremne životne situacije kao što je rat ili neka druga životna situacija koja ga prisili na borbu za svoj život i život svojih najmilijih, može mu pokazati ima li ili nema “kahones”. Ne kaže se džaba da rat iz ljudi izvlači i ono najbolje i ono najgore iz njih.
Bravo marsi i ja sam došao do istog zakljućka. Nisam ni znao da to posjedujem u sebi dok rat to nije pobudio da se iskaže.
Šok val te baci u stranu, nije da stojiš nepomično.
Jednom sam se derao na ulazu u jednu garažu na zapovjednika a on i ostali pobjegli u nju i skrivaju se iza nekih cigli jer je bilo grantiranje. U po te moje tirade zvekne neka granata i osjetim kako mi napuhava odjeću a ja i dalje se derem a ovi gledaju u mene iz perspektive mrava.
Subaru, ti bio pravi Rambo u ratu.
Hahaha
s kojeg mosta si skakao?
Ovaj tekst je namijenjen nama koji volimo da komentiramo i pravimo se da smo najpametniji kada napisemo komentara 🙂
i ti to upravo sad radis.