Lekcija za pamćenje

I djeca u vrtićima se već umiju praviti važnima. Ona to ne znaju ni prikriti, a s godinama se ova osobina usavršava. Kad odrastu, tada se već koriste izgrađenijim, perfidnijim metodama, prikriveno.

No, u nekim slučajevima se pokaže kako se i nije baš pametno praviti važnim. Vjerujem da su se mnogi nekada opekli vlastitim iskustvom koje potvrđuje stav iz prethodne rečenice, a ja se dobro sjećam jednog takvog vlastitog iskustva u kom se „naučilo pameti“ istovremeno nekoliko momaka.  Bilo je to neke godine iz prošlog milenija na Boračkom jezeru. Tu smo logorovali mi, studenti, svi sportaši u naponu snage. Koristili smo blagodati jezera i za nastavu i za lijepo provođenje ljeta na vodi. Između ostaloga, tu je bila i skakaonica visoka nekoliko metara s koje se u vodu moglo skakati s dva nivoa. S nje nismo skakali u vodu samo u okviru obaveznog programa, nego i u slobodnom vremenu. Tog popodneva je bilo posebno živo. Nas petnaestak je čekalo u redu na skok, neko s nižeg, neko s višeg nivoa skakaonice. Ni naše dvije djevojke nisu izostajale, a publika, koju je činilo dvadesetak turista, zadivljeno je gledala našu hrabrost i vještinu. Neki su skakali „na noge“, neki „na glavu“, a dvojica su čak pravila i salto naprijed. Godila nam je važnost koju smo osjećali, ti pogledi ne baš bojne, ali nama važne publike. Jednostavno, uživali smo i pravili se važni jer možemo uraditi ono što drugi ne smiju.

A onda su se iz publike izdvojili čovjek i žena u poodmakloj životnoj dobi, po svoj prilici već penzioneri, njemački turisti, i stali u red za skok. Nismo mogli vjerovati, zar će oni skakati?! Između nas su već počeli omalovažavajući komentari, čak ismijavanje. „Hej, jesu li ovi normalni? Da se nisu odlučili zajedno ubiti?“ „E, da vas sad vidim, sad ćete imati priliku pokazati kako ste naučili praktično spašavanje davljenika! Ako ne položite ispit, nosit ćete na savjesti ovo dvoje jadnika!“, i tako dalje. Njihova drskost je u nama razvila dodatni motiv i svi smo se trudili sada još bolje skočiti, a jedan momak se prvi put popeo na gornju platformu. Išlo se redom, a ne malo smo se začudili kad smo vidjeli da starci, ne samo da kane skočiti, nego da se čak penju na gornju platformu. I došli su na red. Prvo je stao starac na sam rub daske skakaone i, začudo, činilo se da ga nije ni strah. Malo je poskočio, na naše zaprepaštenje napravio dvostruki salto i kao strijela se zabio u vodu, a onda brzo izronio i zaplivao ka obali. Bio je to šok za nas, ali još veći je uslijedio kad je starica učinila isto. S obale je uslijedio pljesak kakav mi nikada nismo dobili.

Jedan po jedan, kao pokisli, povlačili smo se „s borilišta“ i shvatili da smo upravo imali priliku naučiti važnu životnu lekciju. Ne treba se praviti važnim, a nepoznate ljude ne treba olako procjenjivati samo po izgledu ili samo po prvom dojmu, to mogu biti varljivi kriteriji. Da ne zaboravim samo reći da smo kasnije saznali da su ovo dvoje staraca muž i žena i da su nekada bili reprezentativci DDR u skokovima u vodu. Mi im, ni u naponu najveće životne snage, nismo bili ni do koljena u onome što su oni znali najbolje.

U životu često srećem ljude koji tek nešto pročitaju o nekoj temi, a uvjereni su da su pokupili sve tajne iz te oblasti i razmeću se svojim skromnim znanjem uvjereni da su pravi eksperti. U takvim prilikama često se sjetim kako je i ono moje znanje, odnosno vještina, sa skakaone i razbacivanje njome  bilo nešto slično.