fbpx

Ratni put moga oca

Vojnik II Svjetski rat

Kad mi je, dok sam još bio dijete, moj otac pričao o svom „ratnom putu“, u stvari, svom izbjegavanju rata, bio sam pomalo ljut na njega. Eh, da je bio kakav junačina, ja bih se sad mogao praviti važan!

Otac mi je pričao da je bio još maloljetan kad je bio Drugi svjetski rat i da je to bilo važno u njegovom nesudjelovanju u nošenju oružja. Ja sam već tada učio u školi kako je u partizanima bilo i maloljetnih boraca dobrovoljaca i pomalo se ljutio na oca što se i on nije prijavio. Onda mi je otac govorio i kako je imao strica koji je bio švercer, koji je prodavao oružje svim zaraćenim stranama, (Opet se nisam imao čime ponositi!) i da je i on koristio svoje veze da mog oca ne mobiliziraju ustaše iz sela u svoje redove, jer su oni znali mobilizirati i maloljetne. Zatim je pričao kako se na kraju rata našao s grupom „partizana“ koji su spasili važnu tvornicu u Slavonskom Brodu (kasnije „Đuro Đaković“) da je Nijemci pri povlačenju ne sruše i tako postao i on borac. U stvari, to je bila prevara, jer je jedan čovjek potkupio neke Nijemce da ne poruše tvornicu, a onda su oni napravili takav scenario kao da su u borbi spasili vrijedan objekt. Kad su došli pravi partizani, moj otac je tu bio s bombom u ruci, kao dokazom da je i on borac. „Pa onda si i ti borac, i ja sam boračko dijete?!“, ushićen sam bio nakon tog saznanja. „E, niti sam ti ja borac, niti si ti boračko dijete!“, opet me razočarao. Pa mi je ispričao da nikada nije tražio status borca jer nije želio lagati. On to stvarno nije bio. Rekao mi je i kako je jednom kasnije bio kod doktora držeći u ruci zelenu zdravstvenu knjižicu, a to je značilo da je osiguran kao poljoprivrednik. To je zapazio jedan od njegovih „suboraca“ iz „borbi“ u Slavonskom Brodu koji se čudio kako to moj otac nije „regulirao svoja boračka prava“, što nema crvenu, boračku knjižicu kao on što ima?

Na samom kraju rata otac je postao punoljetan i odmah je mobiliziran u novu, jugoslavensku vojsku. Međutim, rat je bio zvanično završen, ali samo nekoliko kilometara od naše kuće, u selu Prudu, trajao je još nekoliko tjedana. Tamo su se utvrdile ustaše zaštićene dvjema rijekama i jednim rukavcem. Otac je bio u Brčkom u nekom dopunskom bataljunu iz kog su popunjavali nedostatak onih koji su pokušavali ovladati Prudom. Većina tih koji su odlazili su ginuli i otac se pribojavao da će i on doći na red. Međutim, uskoro je dobio prekomandu u okolinu Sarajeva.

Tamo se tada po šumama krilo još pripadnika raznih ostataka vojski i bandi. Jadnom su im dojavili da se u jednoj pećini krije grupa četnika i oni su trebali ići obračunati se s njima. Nerado su išli, sve su to bili jedva punoljetni mladići, i kad su došli do pećine, niko nije smio tamo ući. Komandir je nekako poslao vodiča da uđe, a ovaj se ubrzo vratio i rekao da nikoga u pećini nema. Onda su ušli i ostali i vidjeli da još gori vatra, a na vatri se u kazanu kuha grah. Četnici su nekako saznali za opasnost i pobjegli. Otac kaže da im je tad laknulo, ali da su se kasnije prepali kad su saznali da su u to vrijeme četnici bili iznad njih, na jelama.

I tako, cijeli „ratni put“ moga oca je bio put izbjegavanja rata. Nekad sam ga zbog toga možda osuđivao, smatrao pomalo i kukavicom. A onda sam i ja dočekao rat i – šta sam učinio? Slično kao i moj otac. Izbjegao sam rat. Neki bi rekli dezertirao, mada ne znam je li to u ovom slučaju pravi izraz. Odjednom sam shvatio da u ratu nisu uvijek neke stvari tako jednostavne kako nam se to kasnije čini. Znam da je veliko junaštvo biti borac za pravdu, za slobodu, za čovjeka. Takvim borcima se divim i poštujem ih. Ali vidim i kako su neki ljudi, uvjereni da baš to čine, otišli na potpuno suprotnu stranu. Znam i one koji su rat iskoristili za pljačku, zločine, koji su pokazali kako ljudi mogu biti zli. Ali znam i da mnogi koji su dezertirali nisu to učinili zbog svog kukavičluka niti zato što su izdajnici. Bilo kako bilo – svako nosi svoje breme, svako se pred svojom savjesti mora pravdati zbog svojih djela. Uglavnom, kad sad o svemu razmisli, nimalo ne osuđujem svoga oca. Ne zbog toga što sebe želim opravdati zbog sličnog ponašanja, nego što razumijem da su njegove odluke temeljene na dobrim namjerama. Nije uvijek junaštvo biti ratnik, nekad je važnije ne biti.

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
18 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments

POVEZANE VIJESTI

Izbornik