Kad spomenemo gusku, možda će nam prva asocijacija biti – glupost. Uglavnom ovu lijepu domaću živinu spominjemo po toj osobini, a ja li to opravdano, veliko je pitanje.
Kada ja vidim gusku, nekako uvijek prvo zapazim kako je besprijekorno čista. I kada hoda po blatu, ona čak ni noge sasvim ne isprlja, blatnjave su samo po tabanima, a površina plivaćih kožica između prstiju se i tada crveni. Kljun također, iako njim čeprka po barskom blatu. A perje je bijelo kao snijeg i kad pliva po najprljavijoj vodi. Nekada se u bari pljuska prljavom vodom, ali njeno perje ostaje i pored toga besprijekorno bijelo.
Kad sam bio dijete, često sam morao držati gusku za noge dok je neka od starijih žena s nje čupala perje koje se koristilo za jastuke ili perine za pokrivanje. Imućniji ljudi kod nas su tada spavali na takvim jastucima i pokrivali se takvim pokrivačima, a siromašniji su koristili slamu ili „šušku“ kukuruza, mekše njegove košuljice, koje su bile bliže klipu. Perje je bilo meko i toplo, zato je još uvijek u upotrebi s istom svrhom. I sjećam se dobro da nikada nisam vidio da je neka guska dospjela na čerupanje prljavog perja.
Znam da je nekad bilo puno problema s grijanjem, da su peći proizvodile mnogo čađi i da su se odvodne cijevi stalno čepile pa ih je trebalo svakih nekoliko dana čistiti. E, za taj posao se koristila specijalna alatka koja je, u stvari, bila dio guščjeg krila, onaj dio s najdužim perima. Kad bi se gar istresla iz cijevi, onda se tim krilom cijev čistila do kraja. I zanimljivo, krilo bi i nakon obavljenog posla ostajalo bijelo. Tek nakon višekratne upotrebe postalo bi sivo.
Naravno, pero, a najčešće baš guščje, koristili su i nekadašnji intelektualci za pisanje. Prvo bi ga zaoštrili na odgovarajući način, a onda umakali u tintu i pisali njime. I danas je znak mnogih firmi koje se bave pisanjem, a opjevano je u mnogim starim pjesmama u stilu: „Uzeh pero u desnicu ruku…“ Čak i kad se kasnije vrh pisaljke pravio od metala, u raznim oblicima, koji su pravili pisane tragove različite širine, ti vrhovi su se zvali perom. Štilo i pero – štilo je bila drška, a vrh koji je pisao i koji se umetao u štilo, bio je pero.
Malo mi je neobično što se baš od „glupe“ guske uzimalo pero kako bi se napisalo toliko pametnih stvari? Ili bi to trebala biti neka vrsta kompenzacije, isprika guskama što ih spominjemo kao glupe? Možda bi ipak bilo pravednije gusku spominjati kao simbol čistoće umjesto kao simbol gluposti? Istina, tada ne bi postojao onaj vic u kom direktor svoju tajnicu stalno zove velikom, bijelom pticom, pa su oboje zadovoljni – ona jer misli da je labudica, a on što joj prikriveno može reći da je guska. No, tada bi se već smislili neki drugi vicevi.
Znam da to neki znaju, ali eto da objasnim gradskim ljudima. Sve pernate životinje poput kokoši gusaka ptica imaju dio na samom repu gdje iz tijela izlazi mast. Životinje najprije nemaste kljun, pa sa kljunom onda nemaste perje i na taj način zaštite perje od svih nečistoća i vode. Zbog te masti ptice ptice mogu letjeti, jer i po najvećoj kiše perje ime ostane suho, tako je sa kokošima guskama i svi životinjama koje imaju perje. Samo se što su neke vrste gusaka bijele, pa se to kod njih jako ističe ta čistoća.
Kad već pišete o guski mogli ste malo šire obuhvatit tu pernatu životinju, kolioki joj je životni vijek, pa maqlo psihu guske kao kućnog ćuvara, ovago smo to doživjeli kao asocijaciju ma neke iz naše vlade !!??XX
Kad sam ja kao mlađahni prof. išla raditi u jedno selo, tamo je bilo gusaka sa čudnovatim navadama – da ganjaju prolaznike…
Nakon susreta sa mnom, promjenile su te navike…a ja saznala da to i nije neobično ponašanje…
Pero, ta mala, ta neobična stvar, a kako živa, kako puna snage kad iz nje’ teče novih riječi čar…Sasvim sigurno je vrijednost pisane riječi opadala s napretkom sredstava s kojim se piše. Umočiti guščje pero u tintu i zapisati riječ na papir kad su i tinta i papir bili vrijedni i rijetki, a ne razmisliti dobro o riječima koje ćeš zapisati – to nije bilo moguće. danas, kad je pisanje ovako brzo i ovako jeftino – i riječi su jeftine, slabe, male, bez odjeka. Odmak od bitnoga i trivijalizacija života idu paralelno s odmakom čovjeka od nekadašnjeg života koji je neizmijenjen trajao tisućljećima, doslovno sve do jučer. Gušimo se u umjetnim materijalima na isti način kako se gušimo u umjetnim staništima koji su u svojoj biti negacija prirode same. Nostalgija za prošlim bit će kratkog vijeka. Nas koji se sjećamo dojučerašnjeg srednjeg vijeka i života na tisućljećima neizmijenjenom selu je… Čitaj više »
Kad je Radiceva seljacka stranka isla u skupstinu,Radic je izgovorijo,ne trcite ko Guske u maglu.