fbpx

Kako znamo da smo postigli ono što smo željeli?

Uspjeh u životu

Mnogo puta sam se sjetio svoga kolege Mate Vidovića koji je radio na poslovima teritorijalne obrane gdje je vrlo lijepo, uredno i pregledno na vojnim kartama crtao raspored i kretanje zamišljenih domaćih i neprijateljskih snaga.

Bila su to prava mala umjetnička djela koja je on disciplinirano, nakon završenih vježbi, spaljivao. Takva su bila pravila. Jednom sam tako gledao tužan izraz njegovog lica dok spaljuje dokumentaciju i pitao ga zašto tako izgleda, a on mi je rekao: “Nešto razmišljam – toliko toga sam uradio, uložio truda, i na kraju sve spalio. Da me sad neko pita šta sam u životu radio, da mu pokažem, ispalo bi da nisam ništa ni uradio, nemam nikakvih dokaza.” I razumio sam ga. Uvjeren sam da bi ga mnogi ljudi, koji nikada nisu vidjeli taj njegov rad, mnogo više cijenili da znaju i da su vidjeli njegova djela. I supruga i djeca, mada su vrlo skladna obitelj, imali bi još više poštovanja prema “glavi” obitelji, a kamoli brojni poznanici, sumještani, prijatelji. Ali njegov je posao bio takav, samo on i nekolicina ljudi oko njega znali su da ga je dobro obavljao.

Ima poslova koji su svima vidljivi i svakome ko želi lako je saznati jesu dobro ili loše urađeni. Lako je znati zidaru je li napravio dobar posao. Ili frizeru, vajaru, svakome onome ko stvara djela koja se vide golim okom. Tu stvaralac odmah zna na čemu je.

Ali postoje zanimanja u kojima ne vidite odmah rezultate svoga rada. Nekada ih ne vidite nikada, a nekada su vam potrebne godine da biste saznali kako ste nešto uradili. Eto, roditelji odgajaju djecu kroz čitav život, a ponekada i umru ne znajući u potpunost rezultate svoga rada. Slično je s prosvjetnim radnicima. Nekada tek nakon mnogo godina vidite da ste pogriješili ili da ste dobro uradili. Onda ste sretni ako ste bili uspješni, a nesretni ako ste promašili.

I ja sam, kao i drugi ljudi, imao i promašaja u svom odgojnom radu, koji mi uvijek teško padaju, ali i uspjeha, koji me raduju. Sad ću se spomenuti jednog, meni lijepog događaja.

Nekoliko godina poslije rata u Sarajevu je igrana prvoligaška odbojkaška utakmica gdje je došla igrati jedna posavska ekipa u kojoj je bilo više igrača koje sam prije rata trenirao. Taj naš mali klub, koji je brzo rastao, zvao se Korpar i vidno je napredovao u svakom pogledu, a najjača strana su mu bili dobri međuljudski odnosi. Niko iz kluba godinama nije dobio ni žuti karton, u ratu niko nije činio zlodjela, niko nije imao sukoba sa zakonom, nekoliko igrača su doktorirali u svojim strukama i nikada se niko među njima ni kasnije nije posvađao. Nisu ni pušili niti se opijali, a droge tada nije ni bilo. Na treninge su dolazili i neki igrači iz okolnih mjesta. Uglavnom, kad je došao rat naše selo je razoreno, a igrači su se razišli. Sad su neki od njih igrali i u ovom klubu, Napretku iz Odžaka, koji je gostovao u Sarajevu i koji sam došao gledati. Igrači nisu znali da sam tu, ali nekim čudom, jedan od njih me zapazio i prepoznao u masi publike i pritrčao, preskočivši ogradu, da me pozdravi. Bio je vidno obradovan što me vidi, a čim se vratio na teren, pokazivao je jednom suigraču na tribine i po usnama sam mu vidio da kaže da je tamo “profesor”, kako su me igrači uglavnom zvali, jer mnogi su mi bili i učenici. Uskoro je i taj igrač preskakao ogradu i prilazio mi, a nakon njega još četvorica, taman pola ekipe! Publika me počela zagledati i vjerujem da su se pitali šta li sve to treba značiti, a ja sam se osjećao nekako ugodno i ponosno. Ne samo zato što se činilo da me ti igrači poštuju, mada je i to lijep osjećaj, moram priznati, nego više zbog toga što sam tad imao potvrdu da sam nešto dobro, korisno uradio. Da je odbojka, zahvaljujući i mom trudu, ostala u mom zavičaju jedno dobro, pozitivno sredstvo u povezivanju ljudi, u usmjeravanju na ljepšu i korisniju stranu života. Divan je osjećaj da si koristan na ovom svijetu, pa makar jednom čovjeku, makar u jednom trenutku. Divno je vidjeti pozitivan rezultat svoga rada, pa makar niko i ne znao da je to tvoj rad, jer djela ostaju, a ljudi nestaju.

Da, lijepo je onima koji vide odmah rezultate svoga rada, koji odmah znaju na čemu su. Ali radost onih koji na to saznanje čekaju duže je mnogo veća.

VAŽNA PORUKA ZA LOGIČARE

Vrijeme uvjeravanja prolazi. One koji ne shvaćaju što se događa, treba ignorirati i ne gubiti vrijeme na njih. Poštene, empatične i logične osobe se trebaju okupiti, bez obzira na osobna uvjerenja i svjetonazore. Osim raskrinkavanja, dolazi vrijeme djelovanja brojnim i legalnim sredstvima u gospodarstvu, zdravlju, autonomiji… U protivnom, sve će nas porobiti.

Pitate se što učiniti nakon čitanja ovog teksta? Jednostavno, šaljite i dijelite tekst poštenim, empatičnim i logičnim osobama. Informirajte bližnje o postojanju portala Logično. Priključite nam se na našem Telegram kanalu tako što ćete kliknuti na Vijesti.  Od danas možete komunicirati i pisati nam u Telegram grupi Zajednica. Budimo složni, mudri i jaki.


Posjetite naš novi video kanal na platformi Odysee i obvezno se registrirajte, kao i najveću arhivu alternativnih video snimaka Jubitu.

Svidio vam se članak i
pitate se što možete napraviti?
PODIJELITE ga s PRIJATELJIMA

*Stavovi izneseni u kolumnama su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Logicno.com

Pretplati se
Obavijest
guest
Zaštitite svoje ime u komentarima... REGISTRACIJA
4 Komentara
najstariji
najnoviji najviše ocjenjeniji
Inline Feedbacks
View all comments
Sarajevo
Gost
Sarajevo
4 godine prije

posavci se zovu Ivo i treniraju odbojku

Hari
Gost
Hari
4 godine prije

Kako znamo da smo postigli ono što smo željeli? Jednostavno, pogledamo rezultate svog rada u bilo kojem trenutku i to je ono sto smo zeljeli. Ono sto u stvari zelimo je kombinacija svjesnih i podsvjesnih zelja u uvjetovanoj okolini (materijalni svijet). Dakle, cak ne moras uopce znati bilo koji detalj… Pročitaj više »

POVEZANE VIJESTI

Izbornik