Istraživanje objavljeno u časopisu Journal of American College Health, koje potpisuje Caitlin McKimmy s Odjela za psihologiju i neuroznanost Sveučilišta Colorado Boulder, razdvojilo je dvije stvari koje se svakodnevno miješaju: vremenski pritisak i vremenski manjak. Prvi je subjektivan — osjećaj da stalno kasnimo. Drugi je objektivan — broj sati koji nam ostaju nakon posla, predavanja, putovanja i obaveza.
Rezultat ide protiv uvriježenog mišljenja. Studenti s najgušćim rasporedom imali su znatno niže stope depresije, a ne više, i pritom su ostvarivali bolje ocjene. Oni koji su osjećali kroničnu žurbu imali su više anksioznosti i depresije, bez obzira na to koliko su sati imali popunjeno.
Manje nije uvijek više
McKimmy je u anketi prikupila podatke o satima provedenima na nastavi, u učenju, na poslu i u prijevozu, a ispitanici su dali uvid i u svoje akademske dosjee. Očekivala je da će manjak slobodnog vremena biti povezan s lošijim ishodima. Dogodilo se obrnuto.
Pritom valja biti pošten prema granicama studije. Autorica sama upozorava da nalazi ne dokazuju da gužva u rasporedu uzrokuje sreću. Moguće je da psihički stabilniji ljudi jednostavno traže više iskustava, dok oni lošijeg raspoloženja češće odbijaju pozive. Mogući su i zajednički čimbenici koji istovremeno oblikuju percepciju vremena i mentalno zdravlje.
No jedan zaključak ipak stoji: priča o tome da je manje uvijek više ne drži vodu. Student koji odbije honorarni posao jer se boji da će mu pasti prosjek, prema ovim podacima, nema razloga za strah. Povlačenje u samoću kad ocjene krenu nizbrdo može se osvetiti — prazan raspored čini da vrijeme puzi, a usamljenost raste.
Što štiti one pod pritiskom
Studija je pronašla i zaštitni faktor. Ispitanici s višim rezultatima na mjerama usredotočenosti — sposobnosti da budu prisutni u trenutku — podnosili su gušći raspored bez veće štete po mentalno zdravlje. McKimmy to opisuje kao nešto u samom usmjeravanju na sadašnjost što čovjeka štiti od posljedica vremenskog pritiska.
Njezin savjet zvuči gotovo asketski: ako raspored mora biti pun, neka bude pun stvari koje su u skladu s vlastitim vrijednostima. Kad osjetite pritisak, zastanite, usredotočite se na dah i vratite se u tijelo i trenutak.
Ovdje se otvara pitanje koje istraživanje ne postavlja, a nameće se samo: koliko je takav savjet primjenjiv izvan studentskog svijeta? Student ima semestar, kolokvije i jasan kraj ciklusa. Radnik u smjenama, roditelj bez vrtića ili čovjek koji otplaćuje kredit ne biraju raspored — njima ga netko drugi sastavlja. Za njih „harmoničan odnos s vremenom” nije tehnika disanja, nego pitanje koliko slobode uopće imaju.
Vrijeme kao političko, a ne samo osobno pitanje
Zanimljiv je i podatak što su studenti naveli kao prvo što bi radili s više vremena: brigu o sebi, uključujući mentalno zdravlje. To nije znak lijenosti, nego priznanje da su im potrebe potisnute na dno popisa. Ista logika vrijedi i šire — društvo koje ljude drži u trajnoj žurbi, bez stvarne kontrole nad vlastitim satima, proizvodi upravo ono što ova studija mjeri.
Istraživanje je objavljeno 2026. godine, u vremenu kad se rasprava o mentalnom zdravlju sve više svodi na individualne tehnike i aplikacije za disanje. Ovi podaci ne osporavaju vrijednost takvih alata, ali pokazuju gdje im je granica. Koliko god tjedan imao fiksni broj sati, prostor za osobni manevar postoji — no on je nejednako raspoređen i ovisi o uvjetima koje pojedinac rijetko postavlja sam.
Praktična poanta je jednostavna i provjerljiva: prije nego što nekome savjetujemo da si „skine nešto s tanjura”, valja provjeriti je li problem u tanjuru ili u glavi koja ne stigne predahnuti.
0 komentara
Još nema komentara. Budite prvi.