U ljudskoj prirodi postoji želja da budemo upamćeni. Imamo urođenu želju ostaviti za sobom naslijeđe ili neki opipljiv dokaz našeg postojanja, koji nadživljava naše prolazno vrijeme na Zemlji. Skupine sastavljene od pojedinaca koji dijele identitet također žude za ovim priznanjem. Kolektivna iskustva, postignuća i povijesti ljudi su izgubljeni, ponekad sustavno zbog institucionalizirane nejednakosti, a drugi kroz tragične, ali često neizbježne cikluse.
Dodatak Općoj deklaraciji o ljudskim pravima (UDHR) u obliku novog članka koji potvrđuje pravo grupa na pamćenje mora biti kodificiran i inkorporiran kako bi se spriječilo pad skupina u zaborav. Trideset članaka Deklaracije proklamira pravo svakog pojedinca na određene osobne i udružene slobode koje se moraju štititi i poštivati. Međutim, ne postoji pravo o tome da se ljudi i kulture priznaju prije i nakon njihove smrti te pravo na oblikovanje i usmjeravanje vlastitih narativa, koje bi mogli eventualno činiti kao pojedinci i kao skupine.
U određenom smislu, ovo je vrhunac svih prava kao nesebična gesta koja prepoznaje postojanje svake osobe i nagrađuje one koji dolaze nakon toga znanjem koje poboljšava našu kolektivnu navigaciju naprijed. Stoga ga treba dodati UDHR-u, kako slijedi:
„Svi pojedinci i ljudi koji dijele identitet imaju pravo na pamćenje, na zaštitu i očuvanje svoje kulturne baštine te na autonomiju nad očuvanjem svog kolektivnog iskustva, kulturnih artefakata i usmene i pisane povijesti.“
Međunarodna klinika za ljudska prava u Berkeleyu predlaže pravo na identitet koje „štiti značajne i spoznatljive vlastite osobine i društvene odnose pojedinca“. Kako se tvrdi u radu koji istražuje razvoj ovog prava, “ljudsko pravo koje” samo ponavlja “postojeća prava nije zrelo za kodifikaciju.” Članak koji nastojimo kodificirati pojačat će postojeća prava i spriječiti izumiranje naroda i njihovih kultura.
Muzeji su jedan od izvora očuvanja kulture i širenja svijesti o raznim narodima i društvima. Zapadni muzeji, međutim, imaju povijest uzurpiranja kultura manjinskih ljudi iz cijelog svijeta. Istina je da muzeji igraju ključnu ulogu u promicanju uvažavanja različitih naroda, ali su mnogi muzeji stekli kulturne artefakte eksploatacijom, kolonijalizmom i imperijalizmom.
U svojoj knjizi ”The Brutish Museums” (”Muzeji okrutnosti”), Dan Hicks nas podsjeća na to da nepravda nije usamljeni prošli događaj, nego tekuća stvarnost, koja se ispravlja samo prepisivanjem povijesti iz okvira gubitka i „hitnim zadatkom afričke kulturne restitucije u kojoj će se muzej različito demontirati, prenamijeniti, raspršiti, vratiti, ponovno zamisliti i obnoviti“. Možemo cijeniti vrijednost muzeja i njihovu jedinstvenu sposobnost sadržavanja predmeta, kao i predmete bez prihvaćanja prisvajanja tih predmeta i povijesti posebnim skupinama. Objavljena 2004., Deklaracija o važnosti i vrijednosti univerzalnih muzeja propisuje da su „muzeji agenti u razvoju kulture čija je misija njegovati znanje kontinuiranim procesom reinterpretacije“.
Skupine također imaju sklonost označavanja određenih internetskih stranica koje simboliziraju ideologije i memoriziraju iskustva. Kulturni krajolici djeluju kao temeljni alati za razumijevanje kolektivne povijesti ljudi. Ta su mjesta povezana s velikom zajedničkom traumom i emocijama, poput ratišta ili spomenika otkrivajućim trenucima formiranja naroda. Oni jačaju identitet stvaranjem osjećaja pripadnosti, jedinstva i otpornosti. Ipak, kulturne krajolike često financiraju vlade ili institucije koje odlučuju kako ćemo pamtiti određene ljude i događaje.
Sjećanje je bitan dio ljudskog iskustva, jer stvara i čuva baštinu i kulturu. Stvaranje memorije i povijesti očito su smišljeni, složeni procesi. Oni su neraskidivo politički, zbog svojih socioekonomskih implikacija, a skupine koje su na vlasti imaju resurse za kontrolu narativa.
Kodifikacija prava na sjećanje dat će marginaliziranim skupinama mogućnost pripovijedanja svoje autentične povijesti, a ne one koje su stvorene za održavanje hijerarhije. Time će se demontirati svjetski sustavi dominacije, koji utišavaju ljude dekonstruiranjem dominantnih ideologija utemeljenih na rasizmu i patrijarhatu. Moramo podići glas u ime onih ušutkivanih, zaboravljenih, pa čak i nestalih. Radi pravičnosti, ljudi zaslužuju da im se omogući proslava njihovih radosti, oplakivanje njihove kolektivne tragedije i pamćenje kulturnog nasljeđa.
8 komentara
Iskonskom ljudskom biću ne bi bilo ni na kraj pameti da nekakvim pravima, dužnostima, zakonima, pravilima i deklaracijama “omeđi” svoje bivstvovanje i neslućene duhovne mogućnosti.
Život po prirodnim zakonima bi ga u potpunosti ispunio.
Sve su ovo majstorska posla...
U pravu si!
Da je tako i znanje, iskustva, mudrosti bile bi prenesene budućim generacijama!
A ovako, mi smo se sveli samo na svoj životni vijek, a sve što trebamo znati nam se servira u vidu pročišćenih, cenzuriranih i izmišljenih skripta!
Tek sad shvaćam forsirani pojam “sraz generacija”! Namjerno su nam isjeckali životni niz, da bi svaka jedinka krenula od početka…ne gledajući i ne slušajući pretke, nego živjela po ažuriranom programu svog vremena!
Gaga, tako je, a za razliku od obrasca življenja koji su nama “uvalili”, majstori imaju sasvim različit modus življenja, a to se danas vidi po njihovim planovima koji su “izašli?” na vidjelo, a stari su po sto i više godina.
Osmislili su neki način oživljavanja staroga u novome, tj, sto postotni prijenos znanja i bogatstva na slijedeću generaciju bez ikakvih gubitaka uz precizne naputke kako znanja sačuvati, bogatstvo multiplicirati i kako sve prenijeti na slijedeću generaciju…pravi vampiroidi.
Čovjek protiv ove, slabo nam poznate, vrste (ja ih uistinu smatram posebnom vrstom) ima šansu samo na duhovnom planu ali, naravno, uz određene preduvjete, da sad ne ulazim dublje u sve ovo.
“Pusti me da vrištim”, rekla je.
“Dozvoli mi da izbacim sav bijes akumuliran milenijima u sebi, da se oslobodim kontaminiranosti Vas i svega čime ste mi poremetili brižan odnos prema Vama.”
Kroz moju riku, čut’ ćeš vapaj moje duše, i sržbu kojom ste me nagnali da Vas kaznim.”
“Moja agonija će biti Vaša kazna jer ste pljunuli u lice svega čime ste nagrađeni.”
“Slaba je utjeha Vas rijetkih, koji ostaše vjerni istinskim bogatstvima i životu prijašnjih vremena.”
“Ne moli me, bol je prevelika da ti uslišim te prevrtljive laži skrivene po velom krivnje koju, prekasno uočište.”
“Red je i na meni da ponovno živim, zbogom.”
Mother Earth.
”Sve će to, o’ mila moja,
prekriti ruzmarin, snjegovi i šaš”.
Ljudski zakoni za ljudskog trajanja.
Umrijeti će sve, pa i majka Zemlja, ma koliko mi šutjeli o tom.
Žao mi je, kako god Zemlja reagirala bit će ispravno jer ona ima univerzalno svemirsko pravo na samoobranu.
Oni rijetki, koji ostaše vjerni istinskim bogatstvima i životu prijašnjih vremena, su uglavnom spremni da prihvate usud kad god da dođe i kakav god da bude i zato neka Zemlja “pegla”.
U ljudskoj prirodi je instikt za otimanjem , hrane paznje uzitka. Sve to je veliki akomulator energije koji radi vecinom automatski po instiktu. Vecinom ljudi toga nisu ni svijesni. Sve je energija. Hrana voda zrak misli ljubav mrznja tuga sreca. Vecina ljudi misli da energiju dobivaju samo preko hrane. Jer hrana ima gradivne elemente potrebne za nase fizicko tijelo. Ali kao sto mi ljudi nismo samo tijelo tako ni sama hrana ne moze da zadovolji nase apetite. A apetita ima svakakvih. Vecinom se radi o otimanju paznje, zelje za paznjom. To je negativna vrsta energije koju konzumiramo. I toj krađi vecinom pribjegavaju nezrele osobe bez sampouzdanja koje mogu izgledati i jako samopouzdano zrtvi na koju se okome cesto i da ne znaju da to cine. Cesto te nezrele osobe postignu i zavidnu karijeru tokom zivota upravo zbog ukradene paznje.. Primjeri…velike estradne zvijezde….fatalne dive zavodnice…rok idoli…ideoloske vođe…svi oni su bez nase paznje nitko i nista. A sa nasom paznjom postaju prakticki bozanstva koja hranimo. A hranimo svasta, na meniju smo a da ni ne znamo a drugi su nama. Isti smo ko roj skakvaca u kojem skakavac skakuce da pojede onog ispred sebe a da ga ne pojede onaj iza njega. Prijatan tek.
Tko oblikuje prošlost kontrolira budućnosr