BiH 2030. – Plan za ukidanje parlamenata i izgradnju države koja radi za građane

Ovo je tekst o tome kad država postane prepreka vlastitom narodu. Bosna i Hercegovina danas nije siromašna jer nema resursa, znanja ili ideja. Siromašna je jer njezin politički sustav ne služi ljudima. Umjesto da bude alat za razvoj, država se pretvorila u golemu birokratsku mašineriju koja troši, ali ne proizvodi. Sa 14 parlamenata, 13 vlada, tri predsjednika, stotinama ministara i tisućama političkih uhljeba, BiH je postala simbol političke neučinkovitosti i negativne selekcije kadrova – sustava u kojem ne uspijevaju sposobni, nego poslušni.

U takvom sustavu narod gubi povjerenje, mladi odlaze, a država stagnira. I upravo zato, u redakciji portala Logično rodila se ideja koja prije nekoliko godina ne bi bila shvaćena ozbiljno – ukinuti višeslojnu birokraciju i izgraditi potpuno novu vrstu države – decentraliziranu, pametnu, vođenu lokalnim zajednicama i umjetnom inteligencijom (UI).

Mala država, velika prilika – od protektorata do uzora

BiH se desetljećima tretira kao međunarodni protektorat – država koja sama ne zna vladati sobom. No upravo ta „slabost“ može postati snaga. Mala država s ograničenim brojem općina ima jedinstvenu šansu za novi početak.

BiH ima 142 općine, i upravo u toj činjenici leži rješenje. Umjesto da vlast bude koncentrirana u glavnim gradovima i u rukama nekoliko stranaka, ona bi se mogla temeljiti na općinama – stvarnim zajednicama gdje ljudi žive, rade i odlučuju.

Sustav koji troši više nego što vrijedi

Trenutačni političko-administrativni aparat godišnje košta više od 2,6 milijardi KM. Taj novac odlazi na:

1. plaće političara i državnih službenika,
2. rad entitetskih i kantonalnih vlada,
3. održavanje agencija, komisija i ureda koji često ništa ne proizvode.

Za usporedbu, na cijeli obrazovni sustav izdvaja se tek 1,2 milijarde KM, a na zdravstvo nešto više od 1 milijarde KM. Ukratko – država troši više na vlast nego na građane.

Nova arhitektura vlasti – 142 općine kao temelj

U novom modelu, Državni savjet općina zamijenio bi sve parlamente, domove naroda i zakonodavne razine. U njemu bi sjedilo 142 gradonačelnika i načelnika, koje građani biraju izravno i poznaju osobno.

Prednosti takvog sustava bile bi višestruke:

• Građani biraju ljude koje poznaju i kojima vjeruju.
• Nitko se ne može sakriti iza „stranačke discipline“ – odgovornost je izravna.
• Nitko nikoga ne bi mogao nadglasati. Ni Hrvat, ni Srbin, ni Bošnjak. Svaka bi općina imala jednak glas i odluke bi se donosile suradnjom, a ne preglasavanjem.
• Dominacija velikih centara poput Sarajeva, Banje Luke ili Mostara bila bi onemogućena – moć bi se ravnomjerno rasporedila.

Državni parlament više ne bi bio skup stranačkih poslušnika, nego 142 stvarnih predstavnika naroda koji bi odluke donosili fizički ili putem video-konferencija. Tako bi politika napokon postala servis društva, a ne igra moći.

Primjer Gruda – kako centralna vlast guši lokalni razvoj

Da trenutni sustav ne funkcionira, najbolje pokazuje primjer općine Grude u Hercegovini. Lokalna vlast ondje je pokrenula projekt energetske autonomije – izgradnju postrojenja obnovljive energije na općinskom zemljištu, koje je trebalo stvoriti nova radna mjesta i donijeti milijunske prihode.

Projekt su vodili domaći poduzetnici, a ne strane kompanije. Bio je ekonomski isplativ, društveno koristan i strateški važan. I upravo zato smeta. Centralna vlast iz Sarajeva, uz podršku Ureda visokog predstavnika, poslala je svoje ljude kako bi projekt sabotirala.

Razlog? Uspjeh nije bio pod političkom kontrolom i nije donosio profit međunarodnim investitorima. Ishod? Grude trebaju izgubiti radna mjesta, država izgubiti prihod, a građani još jednu priliku za razvoj. Ovaj slučaj nije iznimka – to je ogledni primjer kako sustav aktivno sabotira inicijative koje dolaze iz naroda.

Umjetna inteligencija kao temelj odlučivanja

Središnji mozak nove države bio bi BIH-CORE – sustav umjetne inteligencije koji prikuplja podatke iz svih općina, analizira ih i predlaže optimalna rješenja.

AI ne bi donosio odluke umjesto ljudi, nego bi:

• osiguravao objektivnost – odluke temeljene na činjenicama, a ne emocijama,
• eliminirao korupciju – algoritam ne prima mito,
• povećao efikasnost – procesi bi se ubrzali i pojednostavili.

Sudske odluke više ne bi ovisile o raspoloženju suca ili političkim vezama. AI bi presuđivao isključivo prema zakonu i pravnim normama, bez subjektivnosti i pritisaka. Zakon bi se poštovao do zadnje točke i zareza.

Diplomacija i društvo bez stranog utjecaja

Novi model države podrazumijevao bi i temeljnu reformu vanjske politike i civilnog društva.

Diplomatska predstavništva više ne bi bila centralizirana u glavnim gradovima, nego raspoređena po cijeloj zemlji – u mjestima gdje ljudi žive i rade. Diplomacija bi tako postala instrument građana, a ne političkih elita.

Diplomatima bi bilo zabranjeno uplitanje u unutarnju politiku. Svi njihovi postupci bili bi definirani digitalnim pravilima i algoritmima, čime bi se eliminirao ljudski faktor iz donošenja odluka.

Nevladine organizacije i udruge mogle bi postojati samo ako ih financiraju građani izravno, putem jasno definirane članarine. Nema stranog novca, nema skrivenih političkih agendi.

Pravosuđe bi postalo potpuno neovisno i digitalizirano – zakon bi se provodio automatski, a ne selektivno.

Novac za ljude, a ne za sustav

Prelaskom na novi model, BiH bi godišnje uštedjela više od 1 milijarde eura. Taj novac više se ne bi trošio na održavanje beskorisne birokracije, već na:

• demografsku obnovu – poticanje rađanja, povratak iseljenika, subvencije za mlade obitelji,
• obrazovanje i istraživanje,
• lokalne projekte koji izravno poboljšavaju život građana.

Najvažnije: takva politika značila bi da BiH ne mora uvoziti nekvalificiranu radnu snagu koja mijenja demografsku strukturu i stvara društvene napetosti. Umjesto toga, država bi ulaganja usmjerila u vlastite ljude.

Ekološki suverenitet – protiv Agende 2030

BiH može postati ekološki čista država, ali ne slijepim provođenjem Agende 2030, koja nameće kupnju strane tehnologije i stvara novu ovisnost – ovaj put o korporacijama.

Nova država bi razvila vlastiti ekološki model: lokalna proizvodnja tehnologije, domaća energetska rješenja i održiva poljoprivreda. Takav pristup donosi energetski suverenitet, radna mjesta i zaštitu okoliša – bez vanjskih uvjetovanja.

Put prema promjeni – od mjesne zajednice do države

Naravno, ovakav model ne može se uvesti preko noći. Revolucije ne uspijevaju silom, nego primjerom.

Zato se promjena mora pokrenuti odozdo prema gore – od mjesnih zajednica. Pilot-projekti mogu početi u malim sredinama: digitalno glasanje, umjetna inteligencija u planiranju budžeta, izravna participacija građana i konkretni projekti koji donose mjerljivu korist.

Ako model funkcionira na mikro razini, bit će lakše proširiti ga na razinu općine, regije i na koncu – cijele države.

Država koja pripada svima

BiH 2030. nije san – to je ostvariva vizija. Država u kojoj odluke donosi 142 gradonačelnika, a ne stranački šefovi. Država u kojoj nitko nikoga ne može nadglasati i u kojoj svaki narod ima jednak politički utjecaj. Država koja koristi umjetnu inteligenciju da eliminira korupciju, digitalna pravila da spriječi političke manipulacije, i koja diplomaciju i civilno društvo pretvara u servise građana, a ne poluge moći.

To je država koja više ne gubi milijarde na besmislene strukture, već ih ulaže u demografiju, obrazovanje, znanje i razvoj. Država koja ne uvozi tuđu radnu snagu, već potiče vlastite obitelji. Država koja ne provodi tuđe agende, već gradi svoj ekološki i ekonomski model.

Promjena neće doći iz kabineta stranih veleposlanstava ni iz uredā visokog predstavnika. Ona će doći iz mjesnih zajednica, sela i gradova, iz ruku ljudi koji odluče da žele državu koja radi za njih – a ne protiv njih.

Vrijeme je da BiH prestane biti poligon za tuđe interese i postane dom svojih građana. Vrijeme je da izgradimo BiH 2030. – državu koja pripada svima i koja konačno radi ono što bi uvijek trebala – služi svom narodu.