Liban – sljedeća meta Amerike i cionista u stvaranju Velikog Izraela

Izjava američkog specijalnog izaslanika za Siriju, Toma Barracka, da je „Liban propala država“ možda se na prvi pogled čini kao još jedna diplomatska provokacija. No, u stvarnosti, takve riječi u američkoj vanjskoj politici rijetko su slučajne. Kada visoki dužnosnik javno označi državu kao neuspjelu, to često znači da je ta država već na radaru — ne samo u političkom, nego i u vojno-strateškom smislu.

Sjena Sirije i uspon „novog poretka“

Barrackova izjava dolazi neposredno nakon što je, prema službenim izvorima, sirijski predsjednik Bashar al-Assad „pao“, a vlast preuzeo terorista Ahmad al-Sharaa — koji sada, zanimljivo, najavljuje posjet Washingtonu. Nakon desetljeća neprijateljstava, SAD otvaraju vrata Damasku. Novi sirijski režim, očito, dio je šireg plana za stabilizaciju (ili, točnije – kontrolu) regije.

U toj novoj geopolitičkoj slagalici Liban izgleda kao jedini neusklađeni komad. „Država je Hezbollah“, rekao je Barrack – rečenica koja u prijevodu znači: dokle god Hezbollah ima političku i vojnu moć u zemlji, Liban neće biti „poslušan“ Washingtonu ni Tel Avivu.

Izrael kao operativna ruka Zapada

Izrael je, u ovom scenariju, ponovno glavni instrument američke politike u regiji. Kada Barrack otvoreno kaže da će SAD „podržati Izrael ako postane agresivniji prema Libanu“, to je u diplomatskom jeziku praktički zeleno svjetlo za izraelske vojne akcije.

S obzirom na povijest izraelskih operacija u južnom Libanonu i stalnu napetost duž granice, ovakav signal nije bez težine. Izraelska vojska već mjesecima povećava prisutnost na sjevernim granicama, a libanska vlada – fragmentirana, bez jasnog autoriteta i opterećena ekonomskim kolapsom – nema gotovo nikakav kapacitet za obranu ili pregovore.

Zapadna strategija: novi val „stabilizacije“

Ako se pogleda šira slika, čini se da se nakon Sirije, i Liban polako uvlači u orbitu zapadnih „stabilizacijskih intervencija“. Scenarij je poznat: proglasiti državu „nefunkcionalnom“, politički je izolirati, a zatim – pod izlikom borbe protiv terorizma ili zaštite demokracije – otvoriti put za vojnu ili obavještajnu operaciju.

U ovom slučaju, retorika o „Hezbollahu kao državi“ daje opravdanje za ciljanje cijelog Libana. Time se krivnja koncentrira na jednu organizaciju, dok se realnost zemlje — puna civilnog života, kulture i običnih ljudi koji se bore za opstanak — potpuno briše iz slike.

Liban između tišine i oluje

Liban se ponovno našao u opasnoj zoni između regionalnih ambicija i globalnih planova. Zemlja koja je desetljećima bila simbol multikulturalnosti, ali i trajne krhkosti, sada stoji na rubu mogućeg sukoba koji bi mogao biti razoran kao onaj iz 2006. — samo ovaj put s mnogo širim posljedicama.

Ako povijest Bliskog istoka išta uči, onda je to da iza svake izjave o „propaloj državi“ obično slijedi — „operacija stabilnosti“. A kada Washington spomene stabilnost, Bliski istok se obično počne tresti.