Znanstvenici su laserskom tehnikom uspjeli analizirati tekućine u povijesnim bocama Charlesa Darwina, a da ih nisu otvorili.
U siječnju 2026. objavljena je studija koja otkriva kako je moguće analizirati tekućine u povijesnim bocama Charlesa Darwina bez njihova otvaranja. Riječ je o primjercima prikupljenima tijekom njegova putovanja brodom HMS Beagle (1831. – 1836.), koji se čuvaju u Prirodoslovnom muzeju u Londonu. Ključna je inovacija prijenosni laser, međunarodna suradnja i hitno pitanje koje muče muzeje diljem svijeta.
Metoda koja je korištena naziva se Ramanova spektroskopija s prostornim pomakom, poznata pod akronimom SORS. Princip je jednostavan: laserska zraka usmjeri se na stijenku staklene boce, a analizira se način na koji se svjetlost raspršuje nakon prolaska kroz spremnik. Promjene valne duljine otkrivaju kemijski potpis tekućine unutra, bez ikakva izravnog dodira s primjerkom.
Tehnologiju je prvotno razvila središnja laserska ustanova STFC-a, a danas se koristi u sigurnosnim skenerima na aerodromima diljem svijeta putem tvrtke Agilent Technologies. Njezina primjena na muzejske zbirke stoga predstavlja iznimno korisnu znanstvenu prenamjenu.
Tim koji okuplja STFC, Prirodoslovni muzej i Agilent Technologies analizirao je 46 povijesnih primjeraka, uključujući sisavce i gmazove (često tretirane formalinom prije pohrane u etanol), ribe i meduze te beskralješnjake poput kozica, koji su čuvani u raznim otopinama, ponekad s glicerolom. Rezultat: u oko 80 posto slučajeva istraživači su točno identificirali tekućinu za konzervaciju, a u dodatnih 15 posto identifikacija je bila djelomična. Tehnika je također omogućila razlikovanje staklenih boca od plastičnih, što je korisno za datiranje praksi pohrane.
Muzeji diljem svijeta čuvaju više od 100 milijuna primjeraka u tekućinama. Do sada je poznavanje točnog sastava tih tekućina zahtijevalo otvaranje spremnika, što nosi rizike poput isparavanja, kontaminacije i izlaganja zraku. Dr. Sara Mosca, istraživačica u STFC-u, ističe: „Ova tehnika omogućuje nam nadzor i brigu o neprocjenjivim primjercima bez ugrožavanja njihova integriteta.” Upravo je u tome praktična vrijednost otkrića: tekućine se s vremenom razgrađuju, a ako konzervatori ne mogu provjeriti njihovo stanje bez oštećenja onoga što štite, problem je nerješiv.
Wren Montgomery, tehničarka u Prirodoslovnom muzeju, naglašava da ovo otkriće proizlazi iz projekta NHM Unlocked, inicijative za modernizaciju proučavanja prirodne povijesti. Analiza uvjeta pohrane bez uznemiravanja primjeraka otvara konkretne mogućnosti za predviđanje njihove degradacije i prilagodbu protokola očuvanja prije nego što bude prekasno. Sljedeći logičan korak jest proširiti ovu metodu na druge svjetske povijesne zbirke, posebno one koje nikada nisu imale precizan kemijski popis svojih tekućina za konzervaciju.
Malo naprednija spektroskopija. Čudi me da laseri nisu već odavno korišteni za tu namjenu.
Oni analiziraju boje koje nastanu kada se laser usmjeri u ono što treba analizirati. Prema sastavu boja mogu odrediti sastav tekućine u flaši. Isto tako rade neki svemirski teleskopi koji prema boji određuju sastav neke udaljene zvijezde. Radi primjera kada meteor ulazi u zemljinu atmosferu dolazi do izgaranja. Kada meteor izgara on emitira svjetlo, ako svjetli plavom bojim u njemu ima magnezija, ljubičasta boja u meteoru ima kalcija, željezo izgara žutom bojom, crvena boja u meteoru ima dušika i zraka, narančasta boja u meteoru ima sodijuma.