Genetski modificirani organizmi nisu plod prirodne evolucije nego laboratorijski konstrukt s pravnim statusom industrijskog patenta
Genetski modificirani organizmi, poznatiji pod kraticom GMO, obuhvaćaju biljke, životinje, gljive i mikroorganizme čiji je nasljedni materijal promijenjen u laboratoriju kako bi dobili nova svojstva. Europska unija u direktivi 2001/18 pravno definira GMO kao organizam, s iznimkom ljudi, čiji je genetski materijal izmijenjen na način koji se ne događa prirodnim razmnožavanjem ili prirodnom rekombinacijom. Upravo zbog svoje umjetnosti i novosti ti organizmi podliježu posebnom zakonodavstvu koje regulira njihovo stavljanje na tržište i ispuštanje u okoliš.
Tehnički postupci kojima se mijenja nasljedna uputa živih bića vrlo su raznoliki i često se kombiniraju unutar istog protokola. Znanstvenici mogu izolirati i umnožiti stanice na umjetnim podlogama koje potiču nastanak genetskih promjena, a mogu primijeniti i mutagene agense koji povećavaju učestalost tih izmjena. U novije vrijeme koriste se i molekularne škare poput kompleksa Crispr/Cas, proteina TALEN i meganukleaza koje režu DNK na točno određenim mjestima, dok dodavanje kratkih genetskih sljedova može poslužiti kao predložak za ciljanu preinaku.
Povijesno gledano, najpoznatija tehnika je transgeneza, postupak kojim se gen bilo koje vrste prenosi u bilo koju drugu vrstu mimo spolnog razmnožavanja. U stanicu biljke unosi se transgen sastavljen od promotora, najčešće dijela DNK virusa cvjetače, gena od interesa poput onog za proizvodnju insekticida ili toleranciju na herbicid te terminatora. Takav umjetni sklop omogućuje da se nasljedna uputa jedne vrste ugradi u kultiviranu biljku i prenosi s generacije na generaciju, što prirodni mehanizmi nikada ne bi omogućili.
Tvrdnja da priroda oduvijek stvara GMO nije utemeljena jer jagoda se nikada nije križala s ribom, niti se stanica lista kukuruza odvojila kako bi se spojila sa stanicom repe i stvorila biljku s tuđim genetskim zapisom. Klasično križanje koristi prirodne mehanizme razmnožavanja koji ne prelaze barijere vrsta, dok genetske modifikacije te barijere namjerno zaobilaze. Prirodne mutacije koje se spominju kao opravdanje za GMO nastaju tijekom tisuća generacija, a transgeni organizmi proučavaju se svega nekoliko generacija prije masovnog puštanja na tržište.
Kritike usmjerene na genetski modificirane organizme dijele se u dvije osnovne skupine. Prva se odnosi na samu tehniku koja uključuje nasumično ugrađivanje strane DNK, nedovoljno preciznu kontrolu nad ishodom, povećanu genetsku nestabilnost i mogućnost neočekivanih rekombinacija. Druga skupina kritika tiče se izravnog ispuštanja takvih organizama u prirodu, pri čemu se ističu zdravstveni rizici, ekološke posljedice i društveni utjecaji na poljoprivrednike i potrošače.
Posebno je sporno pitanje vlasništva nad životom jer se genetski modificirani organizmi tretiraju kao industrijski izumi zaštićeni patentima. Genetske informacije povezane s modifikacijom, kao i protokoli i alati korišteni za njezino postizanje, dobivaju pravnu zaštitu kakva se inače primjenjuje na tehničke izume. Time živi organizmi postaju pravni objekti u vlasništvu korporacija, što otvara niz etičkih i ekonomskih pitanja o kontroli nad hranom i poljoprivrednom proizvodnjom.
U poljima i na tanjurima danas dominiraju transgene biljke, ali njihov uzgoj odvija se u manjini zemalja svijeta. Čak 99 posto komercijalno uzgajanih GMO kultura čine takozvane pesticidne biljke, odnosno one koje toleriraju herbicide poput Roundup Ready i LibertyLink sorti ili proizvode vlastiti insekticid poput Bt biljaka, a nerijetko kombiniraju oba svojstva istovremeno. Četiri glavne transgene kulture koje se najviše prodaju jesu kukuruz, pamuk, soja i uljana repica.
Transgeneza se ne svodi na prijenos jednog gena nego na ugradnju cijele umjetne konstrukcije sastavljene od genetskih elemenata iz vrlo različitih organizama. Uspješna integracija takve himerne DNK u genom stranog organizma iznimno je rijedak događaj, zbog čega se dodaje marker gen koji omogućuje jednostavan odabir stanica koje su primile transgen. Izvan izvornog genoma gen od interesa često se slabo ili uopće ne izražava, pa se dodaje virusni promotor koji zaobilazi prirodne kontrolne mehanizme stanice primatelja.
Ugradnja strane DNK u genom organizma primatelja događa se uglavnom nasumično, ponekad usred postojećeg gena, što može aktivirati ili utišati određene funkcije s nepredvidivim posljedicama. Takva nesavršenost postupka dodatno naglašava razliku između klasičnog oplemenjivanja koje poštuje prirodne zakone nasljeđivanja i genetskog inženjeringa koji ih namjerno krši radi postizanja komercijalno poželjnih svojstava.
Kad je još u ono vrjeme dr Menge izvodio genetske eksperimente i modifikacije na dvonoznim stvorenjima… a biljke već davno konzumiramo..
Izraz „99 posto” vrlo je specifična statistička tvrdnja i bez izvora ga ne bih ostavljao. Također, „umjetna konstrukcija” i „zaobilazi prirodne kontrolne mehanizme” imaju prilično polemičan prizvuk. Ako bi tekst bio namijenjen školskom ili znanstvenom radu, gornja formulacija je obrambivija jer zadržava sadržaj, ali izbjegava tvrdnje koje bi se mogle protumačiti kao pretjerivanje.
Posebno bih izbacio primjer „jagoda se nikada nije križala s ribom”. Kao retorički primjer je razumljiv, ali biološki je problematičan jer priroda poznaje horizontalni prijenos gena između vrlo udaljenih organizama. To ne znači da se jagoda i riba mogu normalno križati, nego da tvrdnja „priroda nikada ne prenosi gene između nesrodnih organizama” nije točna.