Istraživanje objavljeno u časopisu Nature pratilo je više od 16.000 kućanstava s osnovnoškolcima u Indiji, Keniji, Nepalu, Filipinima i Ugandi između prosinca 2020. i srpnja 2022. Učenici su nasumično raspoređeni u tri skupine: jednu bez ikakve podrške, jednu koja je primala samo tjedne SMS poruke s matematičkim zadacima i jednu koja je uz poruke dobivala i tjednu individualnu telefonsku poduku od 20 minuta.
Rezultat je bio nedvosmislen. Kombinirani program donio je povećanje od 0,321 standardne devijacije u učenju, što znači da su učenici napredovali otprilike tri puta više od medijana globalnih obrazovnih intervencija. Broj djece koja su znala ispravno riješiti zadatke dijeljenja skočio je za 92 posto, a rezultati na razlomcima poboljšali su se za 6,4 postotna boda.
Zašto baš telefon, a ne internet
Ključna je činjenica da više od 70 posto kućanstava u zemljama s niskim dohotkom ima mobitel, dok samo 15 posto ima pristup internetu. Svaka strategija koja se oslanja na online nastavu unaprijed isključuje većinu najugroženije djece.
Studija je to zaobišla. Poduka se vodila uživo, a instruktori su na početku svakog razgovora kratko provjerili što dijete zna i lekciju prilagodili njegovoj razini, umjesto da slijede propisani kurikulum. Upravo ta prilagodba, a ne sama tehnologija, nosi najveći dio učinka.
Najveći pomaci zabilježeni su u Ugandi i na Filipinima, gdje su škole bile zatvorene najdulje. U Ugandi su četvrtaši kroz telefonsku poduku nadoknadili sve što su izgubili tijekom pandemije i prestigli petraše koji program nisu pohađali.
Državni učitelji jednako dobri kao nevladine organizacije
Možda i najvažniji nalaz za svaku vladu: program je jednako dobro funkcionirao kad su ga vodili državni učitelji kao i kada su ga provodile nevladine organizacije. To znači da se model može uvesti kroz postojeći javni obrazovni sustav, bez skupih posrednika.
Za svakih sto dolara uloženih program je proizveo 3,6 godina kvalitetnog školovanja, što ga svrstava među deset najisplativijih obrazovnih intervencija ikad evaluiranih — od ukupno 150 proučenih programa diljem svijeta. U Karnataki u Indiji model se već prenosi u redovnu nastavu, a koristi se i za održavanje kontinuiteta tijekom monsunskih zatvaranja škola.
Kontekst je gori nego što se priznaje. Oko 222 milijuna djece redovito gubi nastavu zbog političkih kriza, epidemija i vremenskih nepogoda, a manje od polovice osnovnoškolaca u zemljama niskog i srednjeg dohotka zna pročitati jednostavan tekst ili izračunati osnovni račun. Pandemija nije stvorila taj problem — samo ga je razgolitila.
Pitanje koje studija ne postavlja
Ovdje se otvara ono što istraživanje prešućuje: ako 20 minuta tjednog razgovora po djetetu daje trostruki napredak u odnosu na klasičnu nastavu, što to govori o kvaliteti redovnog školovanja u tim zemljama? Program nije nadomjestio školu — on je nadmašio ono što škola inače pruža. To nije pohvala telefonu, to je optužba sustavu.
Hrvatska nije Uganda ni Nepal, ali pitanje ostaje isto. Kad bi se dio sredstava iz proračunskih linija za digitalizaciju preusmjerio na izravan rad s djetetom — bilo telefonom, bilo uživo — rezultat bi vjerojatno bio bolji od nove aplikacije ili tableta u učionici. Tehnologija je alat, a ne rješenje. Rješenje je uvijek čovjek na drugom kraju linije koji zna gdje je dijete stalo i što mu sljedeće treba.
Studija je pokazala i nešto što se u raspravama o obrazovanju rijetko priznaje: najisplativije intervencije nisu one najsofisticiranije, nego one koje stignu do svakog djeteta. Mobitel u kući siromašne obitelji vrijedi više od računala koje ta obitelj nema.