Rimske ceste nisu bile ravne ni vodile u Rim

Analiza mreže od gotovo 300.000 kilometara rimskih cesta ruši uvriježenu sliku o savršeno ravnim prometnicama koje su sve vodile u jedan grad.

Multidisciplinarni tim znanstvenika s danskog Sveučilišta Aarhus, londonskog Queen Maryja i niza drugih europskih institucija obradio je najveći digitalni skup podataka o rimskoj cestovnoj mreži dosad. Rezultat, objavljen u časopisu Nature Communications, pokazuje da su rimski inženjeri gradili ceste prilagođene terenu, a ne geometrijski idealne pravce kakve im pripisuje legenda.

Voditelj istraživanja Adam Pazout sa Sveučilišta Autònoma de Barcelona ističe da su ravni pravci bili poželjni, ali rijetko ostvarivi. Planine, doline, rijeke i naselja oblikovali su trase, dok su terasiranje, sječenje stijena, potporni zidovi i mostovi omogućavali prelazak preko zahtjevnog reljefa.

Rim nije bio središte carstva

Možda najzanimljiviji nalaz tiče se same izreke da svi putevi vode u Rim. Analiza pokazuje da Rim nije bio dominantno čvorište kopnenog prometa carstva. Kasnoantički Bizant bio je centralniji za mobilnost na razini cijelog imperija, a ključnu su ulogu imali i provincijski glavni gradovi kao posrednici u regionalnoj komunikaciji.

Istraživači su primijenili metodu mrežne centralnosti, koja mjeri koliko je neka točka važna za ukupnu povezanost sustava. Rezultati su se pokazali stabilnima čak i kada su u obzir uzete praznine i nedosljednosti u arheološkim zapisima — što je rijetkost kod ovako velikih povijesnih skupova podataka.

Dvije tisuće godina stari temelji

Rimske ceste i danas imaju mjerljiv odnos s modernom prometnom infrastrukturom, no taj odnos nije ravnomjeran. Korelacija je umjerena na razini bivšeg carstva, ali znatno varira od regije do regije, ovisno o geografiji, usponu ili propadanju gradova te promjenama političkih i gospodarskih prioriteta kroz stoljeća.

Ovo istraživanje vrijedno je upravo zato što prethodni radovi uglavnom nisu prelazili okvire pojedinih regija ili pojedinačnih karakteristika poput topografije. Prvi put je cijelo carstvo stavljeno u jedan digitalni model i podvrgnuto kvantitativnoj provjeri.

No ostaje pitanje koje autori nisu postavili: ako su inženjeri prije dvije tisuće godina znali prilagoditi infrastrukturu terenu i potrebama lokalnih zajednica, zašto se danas veliki prometni i energetski projekti nameću unatoč otporu ljudi koji u tim krajevima žive?

Rimska mreža nije bila puka prometna infrastruktura. Oblikovala je kretanje ljudi, robe, tehnologije i ideja. Ista logika vrijedi i sada — odluke o cestama, prugama i koridorima određuju kako će izgledati sljedećih nekoliko stoljeća. Pitanje je samo kome će ti putevi služiti.